>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Parlamentarna NDH

U proteklih 25 godina uvijek je bilo proustaških stranaka, ali tek s Karamarkom one sebe tako zovu i pod tim se imenom pojavljuju na ovim izborima. Sprema li se to projekt stvaranja nekakve 'demokratske' NDH, koliko god bilo jasno da takvo drveno željezo nije moguće?

Najprije o općem dojmu o ovoj izbornoj kampanji, koja sa svojim pred-pred-premijerama počinje sve tamo od micanja Jadranke Kosor s čela HDZ-a polovicom 2012. godine. To je najgora, daleko najgora kampanja koje se sjećaju oni kojima životna dob omogućava povlačiti usporedbe s desetak prethodnih parlamentarnih i predsjedničkih izbora. Najgora zato što se vuče blatnim dnom nečega što je odavno moralo biti apsolvirano, ali je onda opet tragično otvoreno. Prvi put, naime, u ovih dvadeset i pet godina prisustvujemo eruptivnom oživljavanju latentnog ustaštva kao dijela hrvatske stranačke politike, a odmah zatim i antisrpstva kao vitalnog dijela tog ustaštva, iz kojeg ono crpi svoju temeljnu supstancu. To oživljavanje počelo je, može se sasvim precizno vremenski locirati, onom zaumnom Karamarkovom izjavom da je Sanaderovo koaliranje sa Srbima poniženje za hrvatsku državnu politiku. I da će on učiniti sve što treba da se ta sramota nikada više ne ponovi. U tri godine, koliko je otad prošlo, bilo je sasvim dovoljno vremena da Hrvatska izgradi 'žičani zid' prema ovakvim retrogradnim stavovima. Ali u međuvremenu se, vidimo, priprema dizanje sasvim drukčijih zidova, a takvi stavovi postali su dijelom hrvatskog političkog mejnstrima ili ako ne baš sasvim to, onda svakako desnog mejnstrima.

Što god bilo, pokazuje se da hrvatska politika čuči kao kronična jalovica pred ovim, nesposobna ne samo da riješi nego i postavi pitanja koja su u ozbiljnijim zemljama domena osnovne, pučke škole. I zato se rasprave vode po plićaku uvijek istih manje važnih ili sasvim nevažnih stvari. To se dobro vidi po redovitoj kuknjavi pred svake izbore, pa i ove, nad dvostranačkom političkom scenom. Ta bipolarnost je po stalno istoj gomilici narikača tobože glavni problem ove zemlje, pa se pledira da se glasa za neku, bilo koju, treću opciju. Ništa takvima ne znači što je dvostranačje dominantan oblik političkog sustava u većini zemalja u svijetu, uključujući najdemokratskije, a imaju potumplane uši i za zvonko srozavanje 'trećeputaša' koje im se upravo događa pred nosom. Čak su, naime, dvije koalicije i stranke iz redova tih trećeputaša nazvale sebe po bližem ili daljem uzoru na NDH ('Spremni' Ruže Tomašić i Glavaševa 'Za svoj dom'). A to se nikada prije nije događalo. Nisu tako postupale ni stranke i koalicije koje evidentno jesu bile proustaške, ali su ipak puštale da se to čita samo između redaka, što zaista i nije bio nikakav problem. Ali, eto, sada ni to više nije dovoljno, nego se otvoreno lijepe na čela ustaške i proustaške etikete, i to uz sveopću viku da je to na tragu Tuđmana i samo Tuđmana.

No nakon što je Karamarko prije nekoliko mjeseci njega proglasio 'naivcem' (jer je povjerovao račanovsko-milanovićevskoj ljevici, koja mu je navodno zabila nož u leđa), jasno je da tu nije sve baš tako. Tuđman jeste uveo ustaše u hrvatsku političku maticu, što je mogao tek nakon što ih je napola rehabilitirao, a to je onda u praksi poprimilo najmalignije razmjere u vidu rušenja hiljada partizanskih spomenika i infiltriranja ustaštva u regularne oružane snage. Pa ipak, on nije dopuštao da mu ustaše i novoustaše vode državnu politiku, nego ju je pod egidom 'pomirbe' vodio on. A ovi su se u to, htjeli-ne htjeli, morali uklopiti. Sada to više ne moraju, jer 'nenaivni' Karamarko to od njih ne traži, ili barem javno to nikada nije napravio, ali je zato najavio križarski rat protiv antifašizma, što je u najmahnitijim iskazima otišlo sve do prijetnji da će ga izbrisati iz Ustava. Ali ne samo njega. Brisalo bi se tu očito još mnogo toga, što i ne čudi, jer ne može se iz nekog društva iskorijeniti antifašizam, a da se pritom cokulom ne dirne i u demokratsku statiku tog društva. I baš to radi Karamarko. Mijenja postojeću političku statiku hrvatske države, onom, ne znam je li dovoljno reći čudačkom, prije čudovišnom izjavom da se pod njegovom vlašću neće smjeti govoriti o Tuđmanu, Šušku i domovinskom ratu što kome padne na pamet. Dekret o začepljenim ustima ovih je dana i javno isproban i demonstriran nad Oliverom Frljićem.

Što ovo znači? Valjda ne treba objašnjavati, ostat ću samo na tome da se ovo od hrvatskih građana nikada nije tražilo u višestoljetnom razdoblju Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije pa, oprostit ćete, ni socijalističke Jugoslavije (ovo posljednje potvrđuju realniji hrvatski proljećari, koji svjedoče da je Titov režim tražio samo lojalno prihvaćanje službenih dogmi, a ne i da se u njih vjeruje). Jedino kada se zahtijevalo od građana da vjeruju što im se zapovjedi bilo je u Pavelićevoj ustaškoj državi. Naravno, to Karamarko ne bi priznao ni da se samo zbog njega ponovno otvori Goli otok, ali to je jednostavno tako i nikako drukčije. Drukčije zapravo i ne može biti. Karamarko se previše zaigrao recidivima ustaštva, pri čemu za razliku od Tuđmana ne preuzima ni minimalnu odgovornost za njih, i sada se to pretvorilo u divlji galop, u kojem se ne zna tko koga više mamuza. S jedne strane, ustašluk je prerastao Thompsonove koncerte i ulične grafite s ušatim 'u' i svastikama, i ušao u fazu relativno masovnih peticija desne intelektualno-crkvene kreme za rehabilitaciju ustaškog pozdrava 'Za dom spremni'. A sada su se tome, vidimo, priključile i neke izvanparlamentarne, pa i parlamentarne stranke. S druge strane, Karamarko, koji je prihvatio političku agendu tih krugova jer svoju nema, otklizava sve više u desničarstvo krajnje reakcionarnog, granično fašističkog tipa.

Dobro, nije pritom porušio baš sve međaše demokratskog društva, HDZ se i dalje drži principa višestranačkog pluralizma, pa bi se, spojeno s prije rečenim, moglo reći da Karamarkova stranka radi na uspostavi neke vrste parlamentarne NDH. Naravno, tu se odmah postavlja pitanje je li to moguće, jer da je NDH bila parlamentarna demokracija ne bi bila NDH, pa je tako i HDZ zaglavinjao u sferu nerješivog, otprilike u ono što se kolokvijalno naziva drvenim željezom. No možda neki izlaz iz te mrtvouzice ipak postoji. Nanijela ga je nenadano ova izbjeglička kriza, u kojoj je hrvatska desnica odbacila bogatu tradiciju zbrinjavanja izbjeglica iz drugih zemalja polovicom prošlog stoljeća (Grčka, Mađarska, Čehoslovačka), ali i zbrinjavanja hrvatskih izbjeglica u drugim zemljama (El Šat). Sve to sada je zamijenila nevjerojatna mržnja prema stranom, inorodačkom, a istodobno je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pokazala otvorenu žeđ da ovu izbjegličku dramu iskoristi za neustavno širenje svojih vlasti. Ako bi se to dvoje ostvarilo nakon predstojećih izbora, ovoj zemlji ne piše se dobro.

1/1