>

novosti logo

Društvo Društvo

Partija u ratu

Od strategije i taktike u završnoj etapi rata, preko jedinstvene narodnooslobodilačke fronte, došlo se do provođenja, a ne samo deklariranja, odluka o federativnom uređenju zemlje, stvoren je pokret za obnovu, uvedene su promjene u vlasničkim odnosima te je započeo preporod u oblasti kulture i prosvjete. Tako je i KPJ dočekala kraj rata

Iz moskovskih peripetija s Kominternom Tito je izašao kao neosporni rukovodilac KPJ, a na tu činjenicu naši historiografi danas bacaju različito svjetlo. Od onih, sada već rijetkih, apologeta Titove uloge, po kojoj on nije mogao imati pogrešaka, a kamoli mrlja u biografiji, pa tako ni u tom razdoblju svoga revolucionarnog rada, do revizionističke bulumente koja posvuda među komunistima vidi samo krv, izdaju i zločin. Pa to vidi naročito tada. Sigurno je, kako piše i historičar Stefan Gužvica, na čiji tekst se pozivamo, da se Tito učvrstio na čelu KPJ iz nekoliko razloga, od kojih je možda najvažniji da nije bio upetljan u povijest frakcijskih sukoba bitnu i zanimljivu Moskvi. Uz to je bio radničkog, a ne intelektualnog porijekla, što mu je davalo prednost u odlučivanjima Kominterne za razne frakcije unutar partije. Važno je još naglasiti da Kominterna nije djelovala poput nekog Velikog Brata, koji je o svemu odlučivao, iako je s njom indirektno povezana policijska djelatnost NKVD-a davala grozomoran osjećaj odlučivanja o životu i smrti izabranih pojedinaca. Otvarajući u dva navrata, prije i poslije Drugog svjetskog rata (najprije Kominterna, a kasnije Informbiro), ‘pitanje jugoslavenske KP’, iz te organizacije uvijek su govorili da oni žele čuti jasne stavove jugoslavenskih drugova, koji sami moraju donositi odluke o tome što je za njih najbolje i ispravno. No Moskva je zadržavala pravo da onda, naročito između dva rata, od dobivenih izvještaja frakcija izabere onu grupu i pojedince koje će podržati, odnosno osuditi.

Tito je aktivno sprovodio politiku, dogovorenu još za vrijeme Gorkića, da se partijska infrastruktura razvija u zemlji, dok se punktovi po Evropi trebaju zatvarati. Fokusirao se na organiziranje legalne partije Stranke radnog naroda (SRN), koja je trebala biti neovisnom od buržoaske opozicije i obezbijediti vodeću ulogu komunista, ne samo unutar radničkog pokreta, nego sada i na cijelom antifašističkom frontu. U jednom trenutku ostvarena je suradnja sa Zemljoradničkom strankom, lijevim krilom HSS-a, te ujedinjenim sindikatima.

U Moskvi, gdje je boravio neko vrijeme od 25. augusta 1938., Tito je marno pisao izvještaje i prevodio ‘Historiju SKP(b)’, te nije imao puno toga za reći svojim domaćinima i istražiteljima. U objašnjenjima svojih odnosa spram uhapšenih članova KPJ, poput Gorkića, Filipa Filipovića i braće Cvijić, Tito nije davao nikakve potkazivačke i kompromitirajuće informacije, već je spašavao vlastitu kožu. Uostalom, entuzijazam u prokazivanju mogao ga je stajati optužbe za suradnju, tj. pitanja zašto onda ‘neprijatelje’ prije nije prokazao, ako je za njih znao. Drugi izvjestitelj Kominterne bio je Vladimir Ćopić, koji uz još jednog komunista, Jovanovića, nije uspio izbjeći strijeljanje od strane NKVD-a.

Po odluci Kominterne, Tito je postao vršilac dužnosti generalnog sekretara CK KPJ, što su trebali potvrditi partijski kongres ili konferencija u zemlji, a to se i dogodilo u oktobru 1940. u Zagrebu. Pošto je Kominterna od 1937. uskratila financijsku pomoć KPJ, u narednim godinama Tito je učinio partiju financijski neovisnom kroz članarine, donacije iz zemlje i dijaspore te financijsku i drugu pomoć prokomunističkih dobrostojećih obitelji poput Ribarevih i Ribnikarevih. Godine 1940. partija je imala preko 350 profesionalnih revolucionara, ljudi koji su bili na platnom spisku te organizacije i provodili njena naređenja. Tako je disciplinska mjera Kominterne postala prilikom za jačanje autonomnosti partije u zemlji.

Tito se učvrstio na čelu KPJ iz nekoliko razloga, od kojih je možda najvažniji da nije bio upetljan u povijest frakcijskih sukoba bitnu i zanimljivu Moskvi. Uz to je bio radničkog, a ne intelektualnog porijekla, što mu je davalo prednost

Petko Miletić, iz marginaliziranog paralelnog centra partije, bio je zadnjom osobom koja je stradala u frakcijskim borbama tog vremena, presuđenim iz Moskve. Miletić i Tito međusobno su se optuživali oko problema suradnje s građanskim strankama, a u promjenljivoj politici Kominterne Miletić je ironično stradao u trenutku kada je bio usklađen s njenom dnevnom politikom. Miletić je došao u SSSR očekujući odlučivanje o pitanjima rukovodstva, a našao se izbačenim iz partije, da bi tri godine kasnije umro u logoru. Tito se u martu 1940. vratio u Jugoslaviju i počeo pripreme za partijsku konferenciju u Zagrebu.

Za politiku narodnog fronta i partiju uopće od najvećeg značenja bila je Peta zemaljska konferencija, održana od 19. do 23. listopada 1940. Kada je u Kominterni tzv. pitanje KPJ napokon skinuto s dnevnog reda, trebalo je pripremiti partijski kongres u zemlji, o čemu je Tito obavijestio Moskvu. No donesena je odluka da se iz sigurnosnih razloga održi ‘samo’ konferencija. Partija je bila organizacijski učvršćenom, s nacionalnim i pokrajinskim rukovodstvima, nekoliko oblasnih komiteta i mrežom okružnih, sreskih i mjesnih komiteta i osnovnih organizacija. Snažan razvoj doživio je omladinski pokret, čije je jezgro činio SKOJ, a komunisti su imali dominantan utjecaj ne samo u URS-ovim sindikatima, već i u mnogim drugim organizacijama, društvima i udruženjima. Postojao je znatan broj legalnih, polulegalnih i ilegalnih listova i časopisa i drugih oblika publicističke aktivnosti. Objavljivana su djela klasične marksističke literature i literature o SSSR-u. Komunisti su imali utjecaj i na građansku štampu, poput dnevnog lista ‘Politika’ u Beogradu.

Deset referata obrađivalo je teme poput političke situacije, platforme KPJ, o sindikalnom pokretu, o agrarnom i seljačkom pitanju, o nacionalnom pitanju, partijskoj agitaciji i propagandi, radu s omladinom, ženskom pokretu, radu u vojsci, o konspiraciji i partijskoj tehnici, te o radu Narodne pomoći (prije Crvene pomoći). No centralno mjesto zauzeo je izvještaj o ‘organizacionom pitanju’, tj. Titov uvodni referat o unutarpartijskoj problematici. Dan je osvrt na razvoj partije od njenog Četvrtog kongresa (1928.), te Četvrte zemaljske konferencije (1934.), da se naglasi problem unutrašnje konsolidacije. Osvrćući se na borbu za konačno suzbijanje frakcionaštva, za obnavljanje pojedinih rukovodstava te formiranje CK KPJ u zemlji, Tito je ocijenio da je partija postala istinskom avangardom jednog pokreta pred kojim je perspektiva odsudnih bitaka. Detaljno je razmotren međunarodni položaj Jugoslavije, u vezi s razvojem ratne situacije (Drugi rat je već počeo) i utvrđeni su zadaci partije. Na Konferenciji je izabran CK od 22 člana i 16 kandidata, a od danas upamćenih imena u njemu su bili npr. Jakov Blažević, Milivoj Đilas, Edvard Kardelj, Boris Kidrič, Rade Končar, Vicko Krstulović, Moša Pijade, Aleksandar Ranković, Ivo Lola Ribar, Vida Tomšič. Tito je izabran za generalnog sekretara KPJ, a u Politički biro CK KPJ pored Tita izabrani su Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Ivan Milutinović, Rade Končar i Franc Leskošek.

Kako su izgledale pripreme i pokretanje NOB-a 1941? Kao što je poznato, napad Njemačke na SSSR 22. lipnja 1941. za KPJ je bio znak za početak oružane borbe protiv okupatora i njegovih suradnika. Istog dana u Beogradu je održana sjednica Politbiroa CK KPJ pod predsjedanjem Tita. Ulazak SSSR-a u rat shvaćen je kao moralno ohrabrenje, maltene nešto kao očekivanje brze pobjede. Upućen je Proglas narodima Jugoslavije. Iako su u gradskim centrima predviđeni i pripremani razni oblici borbenih aktivnosti, težište u stvaranju i planiranju akcija oružanih odreda pomaknuto je u unutrašnjost zemlje. Na takvo opredjeljenje utjecali su realni odnosi snaga među oružanim silama.

Najteži period u povijesti NOR-a bio je početkom 1942., kada su se bitke Drugog svjetskog rata i u svijetu razmahale. No stvaranje narodnooslobodilačke vojske napreduje, dolaze zasjedanja AVNOJ-a, a narodne vlasti zadobivaju trajan karakter

Političke osnove Narodnooslobodilačkog pokreta činilo je osnivanje Narodne vlasti i narodnooslobodilačke fronte. O tome kako periodizirati razdoblja NOP-a, pa onda i uloge partije u njemu, postoje različiti prijedlozi. U ‘Povijesti SKJ’, kolektivnom radu objavljenom 1985. na koji smo se ovdje već pozivali, nakon početnih napora govori se o borbi za stabilizaciju i širenje NOP-a 1942., gdje se ne preskaču problemi strategije i taktike KPJ, koji nisu bili mali. Pitanja koja su došla na dnevni red bila su: nastupa li ‘druga etapa revolucije’, koje je značenje Fočanskih propisa o narodnooslobodilačkim odborima (Foča je u jednom trenutku bila centrom velikog oslobođenog teritorija, u središtu zemlje), koji je međunarodni položaj NOP-a itd. Organizacioni problemi u KPJ ni tada se nisu mogli izbjeći, kao ni nesporazumi s Kominternom, do kojih je dolazilo sve do njenog raspuštanja 1943. Možda najteži period u povijesti NOR-a bio je početkom 1942., kada su se bitke Drugog svjetskog rata i u svijetu razmahale. No stvaranje narodnooslobodilačke vojske napreduje, dolaze zasjedanja AVNOJ-a, osnivanje prvih divizija i korpusa, a narodne vlasti zadobivaju trajan karakter. Osnivaju se USAOJ i AFŽ, a istina o narodnooslobodilačkoj borbi krči put u svijet. Prekretnica na jugoslavenskom ratištu bila je 1943., kada su se dogodile i odlučujuće bitke naše borbe, poput onih na Neretvi i Sutjesci, kapitulacija Italije, otpor u gradovima, do izrastanja narodnooslobodilačke vojske u dominantnu oružanu silu na tlu Jugoslavije. Vojne pobjede prati i izrastanje NOP-a u odlučujuću društveno-političku snagu u zemlji.

Ovdje nećemo prepričavati odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a, koje čine temelj osnivanja Demokratske Federativne Jugoslavije, jer nam tema nije povijest države, već ona partije (iako se one od sada ne mogu nedijalektički razdvajati). Nakon borbi za međunarodno priznanje nove Jugoslavije, još u toku i nakon završetka rata, za partiju je bitan unutrašnji društveno-politički razvoj u zemlji. Od strategije i taktike u završnoj etapi rata, preko jedinstvene narodnooslobodilačke fronte, došlo se do provođenja, a ne samo deklariranja, odluka o federativnom uređenju zemlje, stvoren je pokret za obnovu, uvedene su promjene u vlasničkim odnosima te je započeo preporod u oblasti kulture i prosvjete. Tako je i KPJ dočekala kraj rata.

Ovo sumarno skiciranje vremena najveće narodne epopeje, za koje mislimo da je, svom potiskivanju i revizionizmu usprkos, ipak ostalo upisano u sjećanja naših naroda, slijede puke napomene o vremenu uvođenja revolucionarne demokracije u državu (1945. – 1948.). To je doba kada se događaju velike promjene i u općoj slici svijeta i u odnosima velikih sila, ali i novooslobođenih zemalja u njemu. Javljaju se novi principi u međunarodnim odnosima, polažu zameci osnivanju UN-a, uz gotovo istovremeno nastajanje blokovske podjele svijeta. Sve je to pozornica na kojoj nova Jugoslavija, kao sve više samosvjesno mjesto singularnog iskustva u razmjerima svjetske povijesti, traži svoj put među blokovima u nastajanju.

Suradnja i savezništvo sa socijalističkim zemljama nisu još upitni. Upravo suprotno, Beograd je izabran za mjesto osnivanja Informbiroa, nove međunarodne komunističke organizacije, koja si je dala u zadatak da ispravi nedosljednosti Kominterne, a odnose među socijalističkim zemljama, od kojih SSSR više nije bio ni izdaleka jedinom, postavi na nove, ravnopravnije osnove. Iako je inicijativa i za ovu novu organizaciju došla najprije iz Rusije. Ravnopravnost se podrazumijevala prvenstveno i u odnosu između KP zemalja svijeta, kako onih sada socijalističkih, tako i s onih koje su postojale u zemljama što su ostale kapitalističkima (članice Informbiroa bile su i KP Italije i Francuske).

Informacioni biro (Informbiro) je formiran krajem rujna 1947., dakle samo četiri godine poslije raspuštanja svjetske organizacije komunističkog pokreta Komunističke internacionale (Kominterne). Na osnivačkom sastanku Informbiroa, održanom u Škljarskoj Porembi, na zapadu Poljske, sudjelovali su u ime SKP(b) A. Ždanov i G. Maljenkov, u ime KPJ Kardelj i Đilas, Bugarske radničke partije (komunista) V. Červenkov i V. Pop Tomov, KP Čehoslovačke R. Slánskŷ i S. Baštovanskŷ, Mađarske KP M. Farkas i J. Révai, Poljske radničke partije V. Gomulka i H. Minc, KP Rumunije G. Dej i A. Pauker, KP Francuske J. Duclos i E. Fajon, KP Italije L. Longo i E. Rale. Referat o aktualnoj međunarodnoj situaciji podnio je predstavnik SKP(b) Andrej Ždanov, a o načinu razmjene iskustava i koordinacije djelatnosti među KP predstavnik Poljske radničke partije Vladislav Gomulka.

(Nastavlja se)

1/3