>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Patuljci pojma nemaju

Nisu brodogradilišta i njihovi radnici nastradali samo zbog poznatih uzroka: katastrofalnog monetarnog okvira za proizvođače, pogubne politike Evropske komisije, loših odluka menadžmenta i svjetskih prilika na tržištu. Ovih dana ih uništavaju neznanje i zlonamjernost većine vodećih medija

Raspliće se situacija u Uljaniku i 3. maju, samo se još ne zna točno kako. To je otprilike sukus medijskih odjeka koji nastoje zahvatiti što je moguće više aspekata ovog slučaja, ili pak ciljano izostaviti neke od njih. Pozabavit ćemo se kratkim prigodnim pregledom tih reakcija, jer one nisu samo posljedica nego i uzrok. Ne samo u vezi s brodogradnjom, naravno, jer i mediji sukreiraju okvir u kojem nešto, recimo, prosperira ili propada. U ovom primjeru samo su razmjeri bitno drukčiji, ovdje imamo posla s predmetom od malo ozbiljnijeg formata.

Ne zna se kud će priča dalje odmicati, dakle, ali je jasno da, ovako ili onako, nema povratka na stare pozicije. Fronta prema Europskoj komisiji služi upravo tome: škverovi su prije pet godina privatizirani – osim Uljanika koji je bio najbrži – i državnom intervencionizmu te vrste je barem u Hrvatskoj zadan konačni, sasvim dogledan rok važenja. Odsad je svaka ispomoć jednokratna i svaka zahtijeva namoljivanje posebne dozvole iz Bruxellesa.

Hrvoje Štefan na stranicama Radničke fronte zaključuje da ‘ciljana studija multiplikatora hrvatske brodograđevne industrije nije izrađena od kada je Hrvatske’

Uz neizvjesnost oko reakcije EK-a na plan konsolidacije, u novije vrijeme otvorio se i zasebni rukavac priče koji također ima veze s europsko-unijskim kontekstom. Riječ je, dakako, o relaciji između IDS-a i Danka Končara, zasad jedinog kandidata za strateško partnerstvo s Uljanikom čiji su vlasnici mali dioničari-radnici, država i Adris grupa te još poneki manji subjekti. Interes i dalje donekle privlači misteriozna uprava pulskog škvera, a radnici i njihovi nedovoljno složni i kooperativni predstavnici nešto slabije. Priličnu nelagodu izazivaju novootkrivene dubioze u poslovanju, kao i aktualna serijska otkazivanja već naručenih brodova.

Ali upada u oko da izostaju – i nitko se zbog toga previše ne uznemiruje – pojedini temeljni odgovori i saznanja o brodograđevnoj industriji u Hrvatskoj, ne samo o Uljaniku. Još uvijek javnim prostorom dominiraju ad hoc politikantska pozicioniranja kakvo je, uostalom, bilo i ono fatalno u odnosu na EK, na prijelazu stoljeća. Tad su na dosad neobjašnjen način izgubljene određene komparativne ekonomsko-političke prednosti za brodogradnju, prije svega njezina organska veza s državom. Ipak, u ovom času neophodna je analiza samih osnova materije. Drugim riječima, teško da baš slučajno ne možemo svjedočiti iscrpnoj i sadržajnoj, a konačno i transparentnoj diskusiji ovećeg broja ekonomskih i brodograđevnih stručnjaka. Da nam se kaže ima li to sve skupa više ikakvog smisla, ili se zaista mora staviti ključ u bravu jer je konja odavno pojela trava. Govori se svašta, no malo toga pouzdano, vjerodostojno.

Jedan zapanjujući detalj utoliko otkriva svu prirodu medijskog odnosa prema brodogradnji: nemamo pojma koliko to sve košta i koliko donosi, niti izraženo u desecima milijardi kuna! Gotovo svi mediji koje smo ovom prilikom popratili, a zadržali smo se na dnevnim novinama i najznačajnijim portalima, obavezno prenose stari i navodno neupitni podatak o 30 milijardi kuna koje su u posljednjih 25 godina izgubljene na čepljenje rupa u toj industriji. Navest ćemo poneke od takvih istupa, radi boljeg uvida u reprodukciju neznanja, te s njim i ciljanih zabluda koje i same imaju svoju cijenu i svrhu.

Tek simbolički, započnimo s jednim od rijetkih skrupuloznih autora u ovom području, Ratkom Boškovićem iz Večernjeg lista. U svojoj redovnoj ekonomskoj analizi on 30. kolovoza naime piše da se Hrvatskom ‘širi mit o ‘30 milijardi kuna’ koje je država od 1992. do danas ‘spalila’ (Institut za javne financije) na brodogradnju’. Večernjakov analitičar dodaje kako se zaboravlja da su brodogradilišta ‘u isto vrijeme najmanje toliko, pa čak i nešto više novca, i uplatila u državnu kasu (Gvozden Rukavina, 2008.)’, te da su zatim ‘neto plaće u još većem ukupnom iznosu ostale za privatnu potrošnju brodograditelja, a jedno radno mjesto u brodogradilištu stvaralo je četiri u uslužnim djelatnostima’. I nije lako dovoljno jasno naglasiti od kakve je koristi po javni interes ovakvo – u političkom i znanstvenom pogledu – korektno, a usamljeno stajalište u jednom mainstream mediju.

Hardcore opinionmakere Večernjeg lista Milana Ivkošića, Davora Ivankovića, Ninu Raspudića, Ivana Hrstića i druge više privlači etnopolitički aspekt previranja u poljuljanom ids-u

Bošković ne inzistira na konačnim odgovorima tamo gdje se ne mogu ponuditi, ali otvara pitanja. Paralelno je na ovo gornje pokušao odgovoriti portal Radničke fronte, jedini od manjih medija koji ćemo ovdje spomenuti, prvenstveno zbog njihove odgovorne i djelotvorne predanosti gorućoj temi brodogradnje. Uostalom, prvo su raskrinkali pozadinu odnosa Danka Končara i trogirskih SDP-ovaca i HNS-ovaca, uz sistematično istraživanje šireg ekonomskog ambijenta brodograđevne djelatnosti.

Najnoviji članak na internetskoj stranici RF-a bavi se utvrđivanjem multiplikativnih učinaka brodogradnje na ukupnu hrvatsku ekonomiju. Znači, koliko ona indirektno doprinosi, a to je ujedno glavna specifičnost i vrijednost te grane – njezina sposobnost da mobilizira sve s čim je u vezi. U tekstu koji potpisuje Hrvoje Štefan svjedočimo približavanju nečemu što je najsličnije rješenju te enigme, i ne više od toga, u jednoj novijoj tzv. input-output analizi Davora Mikulića s Ekonomskog instituta u Zagrebu. Štefanu ne preostaje ništa osim zaključka da ‘ciljana studija multiplikatora hrvatske brodograđevne industrije nije izrađena od kada je Hrvatske’, i da ‘ekonomske studije koja bi dala najobjektivniju sliku utjecaja hrvatske brodogradnje na domaću ekonomiju, zaposlenost i dohodak jednostavno nema’.

Nema – zadnja takva napravljena je još u Jugoslaviji, a danas na tu temu čujemo samo, kao što kaže Bošković, mitove. I podnosimo razne marketinške taktike zaobilaženja merituma, ili opsjednutost sporednim stranama predmeta. Gvozdena Rukavinu, bivšeg predsjednika uprave 3. maja, koji je o krovnim financijama u brodogradnji govorio i za Novosti početkom 2013. godine, u vrijeme glavnog privatizacijskog vala, još nije nitko dopunio.

Rasipanje pažnje uočava se već kod Večernjeg lista, gdje se uz Ratka Boškovića guraju hardcore opinionmakeri Milan Ivkošić, Davor Ivanković, Nino Raspudić, Ivan Hrstić i drugi. Njih više privlači etnopolitički aspekt događaja u Puli i Rijeci, previranja u poljuljanom IDS-u čiji je počasni predsjednik Ivan Jakovčić zatečen u sukobu interesa s Končarom, i ‘povratak Hrvatske u Istru’. Pozornost se i opet svrće, bježi s temeljnih problemskih pitanja, te se brodogradnja nadalje ugrožava. Nacionalgrozničavci posredno služe kroćenju nepoćudne industrije koja po svojoj naravi spada pod državu.

U sliku se uklopio i nezaobilazni Žarko Puhovski koji za Večernji list na temu brodogradnje komentira također IDS: ‘Bilo je i vrijeme da pluralizam dođe u Istru.’ A drugi zagrebački politički dnevnik, Jutarnji list, ukratko rečeno, nije iznevjerio. Od njega se i ne očekuje ništa do naglašeno liberalno-ekonomska pozicija, kad je riječ o okosnici uređivačke politike. Pustit ćemo na miru Gojka Drljaču ovaj put, jer bi nam samo za njegove desničarske ideologeme trebalo ovoliko prostora – tri zadnje kolumne posvetio je brodogradnji. Intrigantniji je komentar Vedrane Pribičević, profesorice na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta: ona spominje ‘kreativnu destrukciju koja bi trebala s tržišta eliminirati neefikasna poduzeća’. U samom uvodu teksta, međutim, njoj kroz prste nekako, a možda i namjerno, izmiče evidentan pokazatelj da je samoregulirajuća priroda slobodnog tržišta najobičnija tlapnja i podvala. U brodogradnji se to napose pokazuje, već i diljem zapada EU-a.

U nostalgičarskom pogledu na studentske dane i jedno sunčano predavanje profesora Borisa Vujčića na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, uzgred guvernera Hrvatske narodne banke, Pribičević je opisala mehanizam premošćivanja valutnog rizika. Kad npr. padne dolar, dakle, pa brodogradilišta izgube na vrijednosti plovila koje prodaju na međunarodnom tržištu. Naši škverovi nisu (dovoljno) koristili te instrumente, glasi naravoučenije. Ali, ali: upravo je HNB stvorio monetarnu luđačku košulju za sve domaće proizvođače-izvoznike! Zašto niste o tome pitali svog profesora? Održavanje nerealno visokog tečaja kune, privezane za euro – i prije toga marku – poput bravčeta, upropastilo je tolike od njih, u korist uvoznika i banaka kao dominantne frakcije krupnog kapitala. I nije im dugoročno moglo pomoći nikakvo amortizirajuće hedgiranje potraživanja, jednom kad ih je monetarna vlast, svjesnim političkim izborom tako rigidne ekonomske orijentacije, ostavila na cjedilu.

Zato što je Novi list razmjerno korektno odradio posao sa škverovima, a Slobodna Dalmacija se ranije na momente pokazivala atipično kvalitetnom kad je posrijedi Brodosplit, obratit ćemo ovdje pažnju nakratko samo još na Index, najčitaniji samostalni portal u Hrvatskoj. Predvidljivo, kao u primjeru Jutarnjeg, vrijedni su novinari odradili istraživački dio – u ovom slučaju na raskrinkavanju Jakovčića – a onda su na red došli eksperti za interpretativnu nadgradnju. Prvenstveno vlasnik Matija Babić i poneki njegov ideološki pouzdanik, tipa Gorana Vojkovića. Kod njih se mogu izdvojiti dva upadljivo forsirana narativa. Jedan se razvija kroz frazu ‘naš novac’, a to je onih mitskih 30 milijardi.

Babiću očito nije palo na pamet – možda i zazire od nalaza – da svojim kapacitetima istraži ono što je pokušao npr. Štefan. Lakše je prvoloptaški drukati protiv javnog sektora po svaku cijenu. Pa i onu izmišljenu, mada Index rado i strasno dovodi u pitanje neke druge gotove istine i društvene prinude. A drugi ključni moment na toj internetskoj adresi i pod ovom tematskom egidom jest stalna konfrontacija velikih javnih poduzeća i malih do srednjih poduzetnika. Oni su pod novim šiframa sjajno oličeni u Indexovu naslovu ‘Recept za propast – uzmi pare programerima i daj ih gubitašima u brodogradilištu’. U to se uklapa neprepoznavanje ili tendenciozno prokazivanje radnika-dioničara koji nisu bili dovoljno inventivni da navrijeme ukrote svoju upravu, iako su im u tome primarno presudile određene sistemske nepovoljnosti koje, s druge strane, idu na ruku menadžerskom sloju.

Programeri i gubitaši, znači, a naspram njih naš novac, i to je to. Ne bi se trebalo biti teško odlučiti, osim što su pozicije i odnosi u Indexovoj varijanti postavljeni naopako. Dobro je to prošli mjesec na svoje mjesto postavio Boris Koroman, profesor književnosti na Sveučilištu u Puli, objavivši na Facebooku stav o brodogradnji i svemu što se oko nje naklapa. Istaknuto mjesto tu zauzima IT-sektor, robotika, programiranje i famozni STEM. Čije značenje mnogima izmiče usprkos jednoznačnim određenjima, dok u realnosti treba dobrano šporkati trliš da bi se sastavila ta zgodna kratica.

‘Pa evo vam STEM, prijatelji! Uljanik je STEM – evo, tu vam je science, ali evo najviše tecnology i da ne govorim engineering, a bome ima i mathematics. Što ste mislili kako STEM proizvodnja izgleda? Mislite da je to jedino programiranje robota’, upitao je Koroman oponente u tekstu koji je brzo odjeknuo u javnosti, te koji smo spominjali i u prošlom broju. Za dobru i korisnu riječ uvijek ima mjesta.

Ignorantima, manipulatorima, silnicima i poslušnicima to ne mora značiti ništa, jasno. Oni su za tobožnju kreativnu destrukciju kakva se po definiciji ne osvrće na višestoljetno akumulirano znanje i pojedine druge strukturne vrijednosti, neuklopljene u tržišnu brzopoteznu take the money and run logiku.

Korijen takvog otpora možemo prepoznati u drugim ekonomsko-političkim očitovanjima istih medijskih praksi. Njih je strah jačanja uloge države kao servisa čitavog društva, ne tek zbroja pojedinaca na tržištu. Baš zato bauk brodogradnje danas kruži Hrvatskom. Jer pokazalo bi se dosta lako da ona itekako vrijedi, makar i klasterirana s drugim europskim privredama, kao što se sve češće sugerira. Već se bolno pokazuje da privatizacija u njezinu slučaju uopće ne drži vodu, ili more, kako je komu drago. I fakat nije jednostavno proizvesti toliko teksta da se zastre jedna tako krupna i važna činjenica.

1/1