>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Igor Lasić

Pavel Gregorić: Akademskom zajednicom širi se korov

Bivši profesor Hrvatskih studija koji je otišao na višemjesečni istraživački rad u Švedsku: Akademska zajednica je vrlo osjetljiva biljka. Kad se na njoj rade veći zahvati, oni moraju biti zakoniti, vođeni općim dobrom i pomno argumentirani. Ovo što smo vidjeli na Hrvatskim studijima nije ništa od toga. Invazivno djelovanje na kraju može rezultirati smrću biljke

Napustili ste Hrvatske studije, prešli na Institut za filozofiju, a upravo odlazite i na višemjesečni istraživački rad u Švedsku. Zašto ste otišli s HS-a i zašto baš sad, dok se na toj ustanovi i oko nje odnosi napinju do pucanja?

Otišao sam zato što više nisam mogao trpjeti uništavanje Hrvatskih studija i urušavanje Sveučilišta u Zagrebu. Uložio sam mnogo vremena i energije u obranu ustanove koju sam pomogao graditi od 2011., kad sam s Filozofskog fakulteta prešao na HS, a to je ustanova koja je vrlo pozitivno ocijenjena u redovnom postupku reakreditacije 2014. godine. No odlukom rektora Borasa od 1. veljače 2016. – na polovici trogodišnjeg roka za ispunjenje uvjeta iz ministrova Pisma očekivanja kojim je završio naš postupak reakreditacije – sve što smo gradili je minirano. Tom je odlukom suspendirana provedba Akcijskog plana za adresiranje uvjeta iz Pisma očekivanja koji smo nakon višemjesečnih konzultacija unutar HS-a i u koordinaciji s Agencijom za znanost konačno usvojili u lipnju 2015. godine. Istom odlukom imenovan je i Odbor koji je preuzeo poslove rješavanja pravnog statusa ustanove, što je doista moralo biti poduzeto od strane rektorata, ali i poslove rješavanja znanstveno-nastavnog profila i ustroja, što se nije smjelo rješavati mimo našega Znanstveno-nastavnoga vijeća. Iz odbora su izostavljeni neki čelni ljudi s HS-a, dok su imenovani neki koji imaju dugu povijest antagonizama s HS-om, poput samog prorektora Čovića i prof. Mislava Ježića. Dakle, već je sastav odbora dao naslutiti da će biti problema.

Sukob interesa

I što je odbor napravio?

Pola godine odbor nije djelovao. Navodno je razlog bio taj što smo od Odbora za statutarna pitanja zatražili mišljenje je li rektorova odluka u skladu sa Statutom Sveučilišta. Trebalo je tri mjeseca za mišljenje koje je u svojoj neodređenosti omogućilo nastavak rada Čovićeva odbora. Bilo kako bilo, taj odbor je nakon devet mjeseci krenuo u intenzivne konzultacije s odabranim predstavnicima HS-a i iznjedrio prijedlog da se status HS-a promijeni iz centra u odjel, uz nesuvislo obrazloženje da je to samo privremeno rješenje kojim će se lakše adresirati probleme iz Pisma očekivanja. No taj prijedlog je bio protuzakonit, jer Zakon o znanstvenoj djelatnosti određuje odjel kao ustrojbenu jedinicu koja provodi nastavu i istraživanje u jednom polju ili interdisciplinarnom području, a HS provodi nastavu i istraživanja u sedam različitih polja u trima različitim područjima. Senat je izglasao taj prijedlog jer su u rektoratu bili uvjereni da će se to naknadno zakrpati izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti koje je pripremao ministar Pavo Barišić. No taj prijedlog izmjena i dopuna zakona, koji je doista sadržavao tu zakrpu, nakon javne rasprave je povukla ministrica Blaženka Divjak, tako da HS nastavlja djelovati izvan zakona.

Bez podrške nastavnika Filozofskog fakulteta Boras i Čović ne bi bili u prilici zasjesti na tron Sveučilišta u Zagrebu 2014. No sad je kontraproduktivno insistirati na tome, jer nam je voda svima došla do grla

Situacija je dakle čak i gora nego što se čini na prvi pogled.

Puno gora. Za dva mjeseca, kad istekne rok ministrova Pisma očekivanja, pitanje statusa HS-a ne samo da neće biti riješeno, nego će biti dodatno otežano stavljanjem HS-a izvan zakona. Nas nekolicina to je pokušala promijeniti upravnom tužbom protiv Sveučilišta, ali po toj tužbi ni nakon šest mjeseci nije sazvano čak ni pripremno ročište.

Je li moguće u dva i pol mjeseca riješiti taj problem?

Nije moguće, jer ne treba zaboraviti da pravni status nije jedini uvjet iz Pisma očekivanja. Na primjer, spominje se potreba jačanja znanstvene produktivnosti i povećanja mobilnosti nastavnika, a napravljeni su kadrovski zahvati koji uopće ne idu u tom smjeru. Spominje se nastavak internacionalizacije, na čemu je prethodna uprava puno radila. Povećali smo broj Erasmus sporazuma s pet na 40, imali smo godišnje 30-ak studenata u odlaznoj i 20-ak u dolaznoj mobilnosti, imali smo preko četrdeset kolegija na engleskom jeziku koji su već u ožujku bili oglašeni inozemnim studentima za narednu akademsku godinu, a sada je sve to obustavljeno ili drastično smanjeno. Što je s novim programima koji trebaju proći sveučilišne procedure? Što je sa strategijom znanstveno-istraživačke djelatnosti?

Dojam je da će Ante Čović i Damir Boras uništiti HS ukoliko ga ne mogu kontrolirati, dok državi izmiče prostor da spasi ustanovu. No ukazivanje vas i vaših kolega s HS-a na očiti višestruki sukob interesa u kojem se Čović zatekao, a o tome se dosta pisalo, otvara mogućnost za tumačenje čitavog procesa kao namjernog opstruiranja rada te ustanove s pozicija sveučilišne vlasti?

Mi smo na taj sukob interesa upozorili etičkom prijavom protiv rektora od 24. studenoga 2016. Etički kodeks Sveučilišta propisuje da zaposlenici trebaju izbjegavati sukobe interesa, što rektor Boras nije učinio kad je imenovao Čovića i Ježića u Odbor za rješavanje pravnog statusa HS-a iako je dobro znao za njihov sukob interesa. To smo iscrpno dokumentirali. Etički kodeks propisuje da o postupku protiv rektora odlučuje Senat, pa smo etičkom prijavom htjeli doprijeti do članova Senata, da sami vide o kakvim se razmjerima sukoba interesa radi. No rektor naš predmet nikad nije stavio na dnevni red Senata, iako su ga neki članovi Senata na to više puta upozorili. Ako se tu ne radi o lošim namjerama, onda se zasigurno radi o velikoj neprofesionalnosti.

Većina premijera, predsjednika i ministara u protekla dva desetljeća su alumni Sveučilišta u Zagrebu. I, možemo li biti zadovoljni onim čemu ih je to Sveučilište naučilo?

Imajući u vidu aktualnu konstelaciju u sektorskome državnom vrhu makar kao promatrač, što očekujete od političke reakcije? Uostalom, tu je i zahtjev za upravni nadzor rada rektorata.

Zakon o osiguravanju kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju predviđa samo dva moguća ishoda nakon Pisma očekivanja: ili izdavanje ili uskrata dopusnice. Budući da uvjeti iz Pisma očekivanja ni teoretski ne mogu biti zadovoljeni, izgleda da će opstanak HS-a biti moguć samo uz kršenje tog zakona. Ne vjerujem da će ministrica Divjak popustiti pritiscima na kršenje zakona, čak ni ako će oni dolaziti izravno preko premijera, no teško je reći kako će se stvari odigrati. Svašta se može dogoditi u idućih nekoliko mjeseci. No ostaje tužna činjenica da HS sigurno neće postati moderna i kvalitetna ustanova kakvu je priželjkivala većina zaposlenika.

Zanimljivo je da ste se takvoj privatizaciji interesa s vremenom usprotivili i suradnjom s Filozofskim fakultetom u Zagrebu, a HS je prije dva i pol desetljeća osnovan kao nacionalistički odgovor na ‘boljševički i antihrvatski’ FF.

Mislim da su kolege s FF-a uvidjeli da je HS krenuo putem interdisciplinarnosti i internacionalizacije koji je nosio smanjivanje paralelizama i povećanje potencijala za suradnju. Taj put je uvažavao zatečeno stanje na HS-u i gradio na onome što je bilo najzdravije. Taj put je bio ugrađen u Akcijski plan iz 2015. koji je usvojen gotovo jednoglasno na Znanstveno-nastavnom vijeću HS-a, ali koji je sabotiran rektorovom odlukom iz veljače 2016. Na toj sabotaži zaplivao je alternativni put HS-a, koji je zastupala manjina zaposlenika, uglavnom s Odjela za kroatologiju i Odjela za povijest. To je put povratka izvornoj nacionalnoj misiji Hrvatskih studija i naglasku na istraživanje hrvatskih tema. Više puta sam rekao da to samo po sebi ne mora biti loša zamisao, ali jest loše kad se neko stajalište nametne silom – i to usred osjetljivog procesa transformacije za koji su predviđene samo tri godine.

Mislav Kukoč je postavljen na mjesto predstojnika Odsjeka za filozofiju, a znamo da je i on bio obuhvaćen etičkim prijavama koje ste s kolegama podnijeli još 2011. Kako na to gledate?

Akademska zajednica je vrlo osjetljiva biljka. Kad se na njoj rade veći zahvati, oni moraju biti zakoniti, vođeni općim dobrom i pomno argumentirani. Ovo što smo vidjeli na HS-u nije ništa od toga. Rektor Boras je u travnju 2016. imenovao za voditelja HS-a osobu koja nije dobila povjerenje većine na svojoj ustanovi, štoviše izgubila je u drugom od tri izborna kruga. Nakon imenovanja, Znanstveno-nastavno vijeće dalo je negativno mišljenje o rektorovu imenovanju, ali ni to nije spriječilo ni rektora ni novog voditelja da provedu svoj naum. Tako je sjeme korova posijano u zdravu biljčicu. I onda taj voditelj sa zaposlenicima komunicira preko svog savjetnika, udara na štrajkače, uskraćuje potpise na projekte, ne plaća dnevnice, oteže s molbama, pokreće stegovne postupke protiv zaposlenika i pritom angažira odvjetnički ured da zastupa tužitelja. Tako se korov širi. Dovođenje nastavnika na Odsjek za filozofiju mimo Vijeća odsjeka, kao i imenovanje novoga pročelnika bez znanja Vijeća, sastavni je dio invazivnog djelovanja koje će rezultirati smrću biljke.

Sustav mora biti kvalitetan

Spomenuli ste prepoznavanje u otporu studenata i nastavnika HS-a i FF-a. Organizirani otpor na FF-u, međutim, potječe još od 2009. i studentskog traženja javno financiranog visokog obrazovanja. No tu dolazimo i do razlikovnog momenta između vas osobno i te struje: vi se zalažete da studenti sami plaćaju studij jer mislite da im to pojačava odgovornost?

Valja odvojiti otpor studenata FF-a sa zahtjevom za potpuno javno financiranje visokog obrazovanja i otpor nastavnika FF-a koji se razvio kasnije i koji je podupirao i Borasa i Čovića kad je trebalo minirati Fuchsove zakone 2011. ili zahvate Jovanovića i Zelenike 2012. i 2013. Bez te podrške nastavnika FF-a Boras i Čović ne bi bili u prilici zasjesti na tron Sveučilišta u Zagrebu 2014. Nemojmo se zavaravati: Boras i Čović su proizvod FF-a. No sad je kontraproduktivno insistirati na tome, jer nam je voda svima došla do grla. A što se tiče mog mišljenja o financiranju visokog školstva, ja krećem od drukčijeg aksioma nego moji kolege s FF-a. Oni kreću od aksioma da sustav mora biti besplatan, dok ja krećem od aksioma da sustav mora biti kvalitetan. Znači li to da sustav mora biti nepravičan i nedostupan? Ne znači. Kvalitetan sustav omogućavat će vrijednim studentima da studiraju tako što će im platiti apsolutno sve za cijeli studij, ne samo školarinu koja je ionako manji dio troška studija, dok istodobno neće omogućavati da se osam puta izlazi na ispit, triput promijeni faks i onda nakon dvanaest godina uživanja studentskih subvencija ipak odustane od studija – i nikome ništa. Da ne spominjem upisne kvote koje nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom, zastarjele studijske programe i metode poučavanja, slabu horizontalnu mobilnost, niski potencijal za interdisciplinarnost itd.

Otvaranje sektora tržištu, prema iskustvu razvijenog Zapada, brzo vodi rastu dugoročne kreditne zaduženosti studenata.

Ali sad vi na to gledate isključivo kroz angloamerički sustav, a ne na recimo sustave Francuske, Njemačke ili Skandinavije.

Istina, no protržišna europska Bolonjska reforma pokazuje da Europa donekle slijedi Ameriku, s posljedicama u istom smjeru.

Ne mislim da Europa slijedi Ameriku, ali nemam dovoljno informacija da bih vam se sada kategorički suprotstavio. No uvjeren sam da nam je sustav krivo postavljen, da proizvodi previše ‘škarta’ i da je dugoročno neodrživ. Da se razumijemo, nisam u to uvjeren zato što nam sveučilišta loše prolaze na svjetskim rang-listama, nego zato što nam sveučilišta nisu rasadnici novih ideja, gospodarskih inovacija, argumentiranog društvenog dijaloga, novih kulturnih paradigmi, etičnosti i osobne odgovornosti.

Čini se da imate osobito negativan stav prema Sveučilištu u Zagrebu na kojemu ste donedavno radili.

Sveučilište u Zagrebu je najveće, najskuplje i najodgovornije sveučilište za stanje u zemlji. Ako malo razmislite, pravni poredak Republike Hrvatske ovisi o Pravnom fakultetu, zdravstvo nam ovisi o Medicinskom fakultetu, mirovinski sustav i puno toga u gospodarstvu je pod paskom Ekonomskog fakulteta. Većina premijera, predsjednika i ministara u protekla dva desetljeća su alumni Sveučilišta u Zagrebu. I, možemo li biti zadovoljni onim čemu ih je Sveučilište u Zagrebu naučilo? Možemo li biti zadovoljni kako Sveučilište u Zagrebu koristi svoj socijalni kapital? Mislim da ne možemo.

1/1