>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Penal na Šekiju

‘Šeki jurne s loptom, tek tada mi Miloš pusti ruku i ja pojurim za Šekijem, stignem ga u šesnaestercu, uklizam, izbacim loptu u korner, Šeki padne kao da ga je tramvaj udario, padne na leđa, raširi ruke, a Dopuđa svira penal…’

Kad lijeva polutka Miroslav Rede završi svoju priču o Šekularcu, riječ uzme centarhalf Dragan Milanović.

Šekija sam prvi put uživo vidio 1961, datum je 19, a mjesec jedanaesti. Kao junior Dinama, bio sam jedan od skupljača lopte na Maksimiru, na utakmici Jugoslavija – Austrija. Rasporedilo me uz aut liniju. I među igračima vidim Šekularca. Kao da je nama skupljačima lopte neki bog s nebesa sišao na igralište, tako ga gledamo. Ja sam ona generacija kojoj je mitska mantra bila Beara-Stanković-Crnković-Čajkovski-Horvat-Boškov-Ognjanov-Mitić-Vukas-Bobek-Zebec. Cijelo djetinjstvo je meni to bila pjesma kroz sva godišnja doba. E onda dolaze Milutinović-Šekularac-Jerković-Galić-Kostić. Ovi posljednji su isto mitski, ali je mene zapalo da ih ne samo vidim, da ih ne samo gledam i da im dodajem loptu kad iziđe izvan igrališta, nego i da protiv njih igram! Dakle, Šekularac igra protiv Austrije i mi pobijedimo Austriju, dva jedan za nas, oba gola za Jugoslaviju dao je Dražan Jerković. Svi mi dječaci, koji smo tada vidjeli te velike igrače, bili smo očarani time što smo ih vidjeli iz blizine. Vratiš loptu Šoškiću, a on je ubaci do preko centra, dodaš Vasoviću, on izvede aut, pred tobom na pet metara izlazi Galić, a ulazi Mujić, alo. To smatraš kao da ti sam s njima igraš, to djetinjstvu daje viši smisao.

Prošlo otada sedam godina i došla godina 1968, i u toj godini dan 31. kolovoza. Ja sam u tih sedam godina iz Dinama otišao u Lokomotivu, pa me iz Lokomotive uzeo Zagreb, i taj moj dobri i dragi NK Zagreb toga dana igra utakmicu na Karaburmi protiv OFK Beograda. I ja sam u ekipi toga Zagreba centarhalf, imam 22 godine. Imam i dvjestotinjak utakmica u drugoj ligi, a u prvoj sam još neiskusan. A navala protiv koje meni i mojima na Karaburmi valja igrati glasi: Turudija-Milutinović-Santrač-Šekularac-Petković! Kukala nam majka, svi mislimo, poneko i kaže. Šeki i Miloš su bili otišli iz zemlje još prije koju godinu, ali su se vratili, i to na našu muku, u isti klub, i sad valja igrati protiv te mašine. Svi ispod oka gledamo njih dvojicu, ostale nemamo kad ni da promatramo ni razmatramo. A ja u posve nebranom grožđu: valja mi se pogoditi sa sobom koga od njih dvojice da čuvam, kao da mi Santrač i sam nije dovoljno opasan.

Krene utakmica, mi drži mi, oni prži, kako to već ide. Ja sam stalno između Miloša i Šekija. Miloš je bio veća nepoznanica, nepredvidljiv, brz, okretan, elegantan, zna s loptom sve, a kako igra leđima, nešto od toga se danas vidi kod Ibrahimovića. Razmišljam, ama nije tragedija, ako ti Miloš i pobjegne, pa i ako izgubiš od njegove ekipe, ali igrači se boje, da ne dožive fijasko na otvorenoj sceni. A Šeki namazan, provocira nasitno, dribla i nasitno i nakrupno, može svakog čuvara načiniti smiješnim. Sve to tako ide, sve je tome tako, ali mi u 34. minuti povedemo 1:0. Gol dadne naš jedinstveni Kićo, to jest Zlatko Dračić, kakve je Kićo samo davao golove, majko moja! Tri minute nakon našega gola, sudac Dopuđa iz Sarajeva isključi nam desnog beka Stipu Ilića, neka bezvezna situacija i Ilić leti van. Negdje potkraj poluvremena, Miloš ide s loptom i ja ga fauliram, tako na tridesetak metara od gola, ništa grubo, čak on padne meni u naručje. Sudac svira faul, ja ustajem, pružim ruku Milošu, on mi stisne desnu ruku, a lijevom namjesti loptu, izvede faul, doda Šekularcu, a meni ne pušta ruku. Šeki jurne s loptom, tek tada mi Miloš pusti ruku i ja pojurim za Šekijem, stignem ga u šesnaestercu, uklizam, izbacim loptu u korner, Šeki padne kao da ga je tramvaj udario, padne na leđa, raširi ruke, a Dopuđa svira penal. Kunem vam se svima, i danas i ovdje, da penal nije bio, nisam Šekija ni dodirnuo. Čuvam još iz Sporta izvještaj s te utakmice, ima i slika u četiri slike, cijela foto-studija, kako uklizavam i kako Šeki pada. Ispod tih slika piše: Penal je bio, ali niko ne ume da padne kao Šekularac. Čim tako piše, zna se kakav je to penal. Santrač izvodi penal, puca, naš veliki i genijalni golman Mišić odbija loptu, ja odbitak izbijem u korner. Tako se završi poluvrijeme našom prednošću od 1:0.

Drugo poluvrijeme, igračima OFK Beograda jasno da će biti tarapana, ako nas ne pobijede. Jer oni već tada pune svaki stadion, dolazi sila ljudi zbog Šekija i Miloša. I krene odmah frontalno OFK na nas. I nakon pet minuta njih 11 protiv nas 10 dadnu gol. Šekularac! Potkopa loptu i ona iznad Mišićevih prstiju kapne u mrežu. I tada se javlja vrag u Šekiju: dotrčava do naše klupe i kaže našem tadašnjem treneru Franji Glaseru: ‘Franjo, sad si video kako se daju golovi!’ To i sad ponekad čujem, kako govori to, ludi, a veliki igrač Šeki! Da je bio bilo koji drugi trener na našoj klupi, Šeki ga ne bi ni pogledao, ali je on znao koliko je Glaser bio veliko ime i veliki golman, pa je tom velikanu dotrčao mangup velikan.

Nakon izjednačenja krenu ofkovci da ginu. A uz Miloša i Šekija razigrao se Stepanović. Dadu nam još dva gola, Vukašinović i Santrač, a onda krenu da plešu s loptom, i Miloš i Šeki. Na kraju nas zakuje Stepanović, 4:1 za njih, ali i danas tvrdim, da nam Stipe Ilić nije isključen, bilo bi im gusto, možda nas ne bi mogli pobijediti.

Prođe možda pola godine, možda malo više, mi stignemo u Beograd, čini mi se, da igramo protiv Partizana, smjestili se u hotel Balkan, kad eto ti Šekija. Traži Dračića. Sjedimo za stolom, a Šeki pita Kiću, kako ide sa ugovorima tamo u Južnoj Americi. Kaže, zovu me iz Kolumbije, klub Independiente Santa Fe iz Bogote, da igram za njega, pa ne znam kakvi su, hoće li me prevariti vlasnik. A Kićo je bio u Argentini, igrao je za Independiente iz Buenos Airesa, pa je imao iskustva. I Kićo spusti ovako šake na stol i kaže Šekiju: vidiš ovu desnu šaku, u nju uzmeš olovku i staviš je na ugovor, a lijevu otvoriš i pružiš prema gazdi kluba, da ti dadne pare, istovremeno dok potpisuješ, ništa na riječ, na obraz, pare i potpis zajedno i ujedno. Eto, kao da je jutros bilo to u hotelu Balkan, preko puta Moskve.

To su bila tri moja susreta sa Šekularcem dok je bio igrač. Ja sam rano prestao s igranjem, u najboljim godinama sam prestao, s napunjenih 26, nesporazum s trenerom, odlučim da odem u vojsku, pa sam studirao, eto i diplomirao. I onda prošlo dosta godina, zaratilo se, ja prestao da stvarno pratim nogomet, onako pomalo, jednim okom, novine, televizija, ništa stadioni. I tako, kao predstavnik Hrvatske gospodarske komore dobijem ja namještenje u Beogradu. I tamo se počnem družiti sa Šekijem. Ova slika, koju je načinila moja supruga Tanja (umrla mi je prije mjesec dana) jedina je iz tih druženja. Mi se nismo slikali, mi smo se družili i smijali i razgovarali, dobro i kartalo se, a ovi današnji se uglavnom slikaju i selfaju.

Tako, u Beogradu sam Šekija viđao i sjedio s njime više pod starost nego dok smo bili igrači. U kafiću, na Bulevaru revolucije, pa u Makedonskoj, u lokalu Second Star. Razgovarali o prošlim vremenima, o velikim utakmicama i putovanjima. O slavi je znao reći: imao sam slavu, ali nisam imao glavu za slavu. On je svoje greške priznavao i kajao se.

Eto, tako sam se zbližio sa čovjekom koga sam se bojao da me na terenu ne učini smiješnim. On je bio takav, volio je igrati, ali se volio i poigrati s protivnikom. Zato su se njega protivnici dodatno bojali. Da te Šeki ne učini smiješnim pa da cijela Juga o tome priča, to je nekim bekovima i halfovima bilo važnije nego da se sami pokažu kao igrači. Ja protiv Šekija nisam ispao smiješan, nisam ni protiv velikog Miloša Milutinovića, ali je moja ekipa izgubila. Bio bih mnogo zadovoljniji, i onda i danas, da je moj Zagreb dobio utakmicu, pa taman da sam ja i više puta u tekmi ispao smiješan.

1/2