>

novosti logo

Kultura Kultura

Pendrek i lubrikant

Jerko Bakotin reagira na tekst Nikole Petkovića: Čovjek se osjeća glupo objašnjavajući predsjedniku društva pisaca da metafora nije razlog za tužbu nego bit poetske upotrebe jezika

Teza da pisci svoje sporove trebaju rješavati samo oštrim perom – svojim osnovnim alatom – povlači tezu da pornoglumci svoje sporove trebaju rješavati lubriciranim kitama, a policija pendrecima i revolverima, kaže predsjednik Hrvatskog društva pisaca Nikola Petković u prošlom broju Novosti. Petković ustrajno demonstrira nerazumijevanje vlastite pozicije i društva u kojem djeluje. Prvo je napisao ‘Bilješke uz Deklaraciju o zajedničkom jeziku’, ozbiljno posvađane s činjenicama i intelektualnim poštenjem. Potom je privatno tužio Novosti i nižepotpisanog autora. Povod je bio tekst ‘Petković ili o kenjaži’ objavljen u Novostima ovog svibnja, u kojem su polemički analizirane spomenute ‘Bilješke’. Konačno, u reagiranju iz prošlog broja – u kojem obrazlaže povlačenje tužbi – predsjednik HDP-a cementira dojam vlastitog autizma.

To možda i nije vrijedno reakcije, no Petković u reagiranju neistinito tvrdi da se u spornom tekstu nije ‘imalo s čime polemizirati’ zato što je riječ o ‘amalgamu ad hominem uvreda i kleveta’. Istina je da se radi o retorički žestokom tekstu. Njegovu suštinu, međutim, čine primjedbe na koje Petković ne želi ili ne može odgovoriti. Primjerice, da netočno navodi okolnosti izrade Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, da Krleži imputira jezične i političke stavove koje on nikada nije imao te da besramno tvrdi da u Hrvatskoj nema agresivne netrpeljivosti prema ovdje manjinskim varijantama zajedničkog nam jezika, s obzirom na to da se on – Petković – bez problema javno služi bakarskom čakavicom.

Tekstom je, doduše, ostavljena i druga mogućnost: da Petković nije besraman nego da je protekla desetljeća proveo u kovčegu na dnu Bakarskog zaljeva. Kako u reagiranju primjećuje da ideja po kojoj pisci međusobne sporove trebaju rješavati perom ‘duboko vrijeđa ne samo pravo na osobnost nego i naše pravosuđe’, ta se opcija danas čini vjerojatnija. Napisati tako nešto nakon što su slučajevi Horvatinčić i Ferenčak – o presudama za ratne zločine da i ne govorimo – posve pokopali ionako skoro nikakvo povjerenje u to pravosuđe, može samo zaumni nadrealist.

Petković pažljivo njeguje izokrenut pogled na situaciju. Kao čelnik udruženja pisaca, zaprepašten je time što njegovo zazivanje državne prisile ima posljedice za čitavo književno-novinarsko polje, ‘iako se radilo o privatnoj tužbi!’. Očito mu ne pada na pamet da su mnogi preneraženi njegovim ‘Bilješkama’ kojima je brutalno izvrijeđao sve potpisnike Deklaracije o zajedničkom jeziku – i to dok su na naslovnicama, podsjetila je jedna spisateljica, objavljivane potjernice za njima – te da su mnogi preneraženi time što se, neizravno okrivivši nezaštićenu manjinu za linč kojem je izložena, implicitno dodvoravao goničima. Po Petkoviću je prihvatljivo da on zgrozi javnost, ali nije prihvatljivo da tekst koji na to upozorava pada ispod ‘standarda civilizirane komunikacije’. Petkovićevi standardi trpe pristojno sročene neistine i poluistine, ali propisuju da onoga tko na njih zgroženim jezikom upozori treba kazneno goniti.

Dok je Said zadatak intelektualca definirao kao ‘govorenje istine u lice moći’, Petković zaziva moć da kazni one u koje on upire prstom. U suštini, iz Petkovićevog reagiranja izvire osjećaj da je on žrtva, što je travestija stvarnosti. Njega boli jaka riječ, ali mu ne pada na pamet ispričati se žrtvama svog nasilja: potpisnicima Deklaracije koje nepošteno omalovažava, slobodnom novinaru i spaljivanom manjinskom tjedniku kojima je prijetio financijskim pendrečenjem te HDP-u koji je držao taocem svog ega. Petkovićeva je nesvijest – nadam se da je samo o nesvijesti riječ – biblijska.

Čovjek se osjeća glupo objašnjavajući predsjedniku društva pisaca da bi riječ, ukoliko ne poziva na linč i mržnju, trebala biti slobodna od logorske žice i da metafora – pa i ona o dodvoravanju – nije razlog za tužbu nego bit poetske upotrebe jezika. Kao profesor književnosti, Petković valjda zna da autor nije povlašteni tumač vlastitog teksta. Legitimno je iz teksta iščitati implikacije i donijeti sud o pozicioniranju njegovog autora u odnosu na dani društveni kontekst. Ništa ne mijenja na stvari ukoliko autor nije svjestan tih implikacija: tekst sam svjedoči protiv njega.

Konačno, zdravlje književno-novinarskog polja sastoji se upravo od ideoloških i drugih sukoba, rasprava i diferencijacija, a ne od recenzentskog milovanja, rezidencija i laskavih promocija. Polemos znači ‘rat’, a žanr je po definiciji ponešto agresivan. U toj borbi riječima, umjesto da po pravilima struke krene u revanš – objava odgovora na utuženi tekst nuđena mu je davno prije tužbe – Petković postupa poput šahista koji, nezadovoljan partijom, preokreće ploču ili stadionskog huligana koji dobije po nosu pa odluči tužiti protivnika. Samim tim potezom unutar vlastitog polja je bankroter.

Unatoč tome što mu je teza da ‘pisci svoje sporove trebaju rješavati samo polemičkim perom’ neprihvatljiva, Petković je u ‘kontekstu sveopćeg nerazumijevanja i duboke krize javne kulture’ povukao tužbu. Ukoliko – ukoliko! – ovo odaje svijest da je pogriješio, to je potez vrijedan poštovanja, naročito u kulturi u kojoj je normalnije ustrajavati u krivu negoli priznati pogrešku.

Njegovo reagiranje, doduše, tvrdi da je, upozoren na nespojivost položaja predsjednika HDP-a s tužbom, od progona odustao samo zato da ne naškodi udruzi. Ustrajao bi da nije javna osoba, no kako mu se ‘odriče pravo na privatnost’, velikodušno će podnijeti i tu žrtvu kako ne bi naškodio udruzi. Odnosno, kako ne bi dodatno kompromitirao svoju poziciju njezinog predsjednika. Što se njegovog i tuđeg osobnog mira tiče, najviše ih je sam narušio tužbom. Preporučamo mu da ubuduće na polemičke tekstove reagira s manje pendreka, a više argumenata, odnosno smisaonog lubrikanta.

1/1