Novosti

Kronika

Penziju rastežem k’o vrag svog ćaću

U kirinskim brdima kod Vrginmosta samuje povratnica Danica Šašić. Do njezina je kućerka nemoguće doći vozilom. Pored samoće, muče je bolesna kralješnica i stara ručna kosa

M59yh935aomxg5za39447g2wj2s

Zahrđalom kosom protiv korova – Danica Kirin (foto Vladimir Jurišić)

Nanese li vas kojim slučajem put u kirinska brda, južno od Vrginmosta na Kordunu, zaboravite na bilo kakvu suvremenu navigaciju i tehnološki napredne programe i aplikacije: stotine prašnjavih puteljaka, staza i bogaza u njima nije evidentirano, a neće vam baš vrijediti ni staro vojničko i planinarsko pravilo ‘Kartu čitaj i seljaka pitaj’ - jer posljednjih ondje uopće nema! U draču obrasle i zasvagda napuštene kuće i imanja sastavljena mahom od ruševina i nerapoznatljivih nakupina građe nijemi su svjedoci nekadašnjeg života u selu Kirin i oko njega.

Teško je stoga reći da smo u toj pustoši ipak otkrili 72-godišnju Danicu Šašić, jer na nju smo jednostavno ‘naletjeli’ lunjajući pješice predjelom do kojeg nijedno vozilo ne može: živi sama u trošnom kućerku već desetak godina, otkako joj je umro suprug Vaso. Tu i tamo posjete je njihove kćeri, Zorica koja živi i radi u Rovinju i Mara koja se s obitelji skrasila u Karlovcu. Čitav je Daničin život tako danas sveden na čekanje da joj dođu djeca i unuci o kojima valjda ne prestaje razmišljati ni u snovima.

- Sad je još dobro kako je bilo. Ovaj posljednji nesretni rat sve je poremetio i zauvijek promijenio. Sjećam se strašnog dana kad smo morali bježati glavom bez obzira: Zorica i Mara već su bile udane i nisu bile kod kuće, ali je s nama živjela svekrva mi Stanica. Već poslije prve grmljavine topova spakovali smo najnužnije, otvorili štale i iz njih pustili dvije krave, dvije kobile, nekoliko svinja i kokoši, pa za ostalim življem krenuli vrag ga je znao kamo. Nismo imali traktor, pa nas je u svoju prikolicu utrpao komšija Ćane Bijelić. Takva je putešestvija, bez hrane koju nismo uspjeli ponijeti sa sobom, potrajala desetak dana i nikada je neću zaboraviti jer me još danas danju i noću progone mrtvi koje smo viđali dok smo k’o muhe bez glave išli cestom do Gline. Nakon Siska su u našu kolonu pucali sa svih strana, pa je iza nas u jarcima ostalo osmero ubijenih - prisjeća se Danica, pa nastavlja pripovijedati kako su ih svako malo presretale policijske patrole i usmjeravale prema Bosni, gdje bi ih opet čekali pripadnici nečije druge vojske ili policije, koji bi im tumačili da je Kosovo jedini teritorij na kojem će biti sigurni. Nasreću, susreli su rođake koji su im objasnili da nije nimalo pametno ići na Kosovo, da su ondje već započeli žestoki sukobi te da će možda biti još goreg rata nego u Hrvatskoj. Tako su se Šašići noću nekako iskrali iz duge kolone izbjeglica, pa zaputili svojim putem prema Beogradu, usput se zaustavivši u Sremskoj Mitrovici.

- Preživjeli smo svo to zlo, no jedna me vijest posebno bila zaboljela: desetak dana nakon Oluje, naše je selo obišao moj zet iz Karlovca, pa nam nekako dojavio da je sva naša stoka uginula što od gladi, što od žeđi. A to nas je blago godinama prehranjivalo. Nasreću, zahvaljujući zetu Hrvatu koju je kuću redovito obilazio dok smo mi bili u Srbiji, ona nije ni porušena ni pokradena; bio je on i hrvatski barjak na nju izvisio, samo da odvrati lopove i pljačkaše - objašnjava Danica.

Nakon par godina izbjeglištva, supružnici su se vratili u Kirin, započevši život iznova. Bilo je podnošljivo dok je suprug bio živ, no nakon njegove smrti svakodnevnica za Danicu postaje pravom mukom. Premda je od muževljeva odlaska proteklo cijelo desetljeće, još se nije privikla na samoću. Preživljava tako sama s 960 kuna nekakve staračke mirovine: kad podmiri režijske troškove, preostane joj tristotinjak kuna za cijeli mjesec, u prosjeku deset po danu. Toliko joj mira biti dovoljno da ne poklekne pred totalnom glađu i neimaštinom.

- Dok je Vaso bio živ, svake bismo jeseni zaklali oveće prase, pa je zimi bar bilo mesa, koje sada moram na dekagrame kupovati u Vrginmostu. Spase me krumpir i drugo povrće iz bašte. Ali nisam baš najboljeg zdravlja, moram često doktoru, a na prijevoz mi ode i do sto kuna u jednom smjeru. Tako da sitniš koji preostane od penzije rastežem, moj sinko, k’o vrag svog ćaću – jada se Danica.

Preživjeli smo zlo, no jedna me vijest posebno bila zaboljela: desetak dana nakon Oluje je sva naša stoka uginula što od gladi, što od žeđi

Kćeri s obiteljima ne navraćaju u Kirin prečesto jer su zauzeti svojim egzistencijalnim obavezama, pa se Danica uglavnom sama bori za opstanak. Kaže da joj je najteže pada kositi travu oko kuće sa starom ručnom kosom i svojom bolesnom kralješnicom, pa je nedavno Crveni križ u Vrginmostu zamolila da joj iznajme ili poklone kakvu rabljenu strojnu kosilicu.

- Kada sam jednoga iz općine prije dosta godina pitala da mi pomognu s košnjom, kazao mi je ‘Imaš ti, babo, novaca, pa si kupi kosilicu!’ To me malo uvrijedilo, jer on dobro zna od čega i kako živim, ali mu ne zamjeram previše, znao je meni Crveni križ katkad i pomoći s kakvim paketom hrane – priča Danica o nehumanom ponašanju činovnika u Vrginmostu.

Danica više ne drži stoku, jer o njoj ne može brinuti. Ima samo kokoši koje mora čuvati od lisica i jastrebova što nerijetko ručak traže u njezinu kokošinjcu. Ne žali što su se iz Srbije vratili na svoj Kordun, progoni je tek što su zbivanja za koja nije ni kriva ni zaslužna grubo presjekla normalan život njezine porodice.

- Kirin više nije ništa nego pustara, malo nas je ostalo i opstalo u ovoj divljini. Tek se po ruševinama vidi koliko je tu nekada bilo ljudi. Samo je u školi, čiju je zgradu već progutala šuma, bilo stotinjak đaka. Danas u cijelom selu teško da ima više od deset duša, a i one su pri kraju. Otići će u zaborav moj Kirin, kao da ga nikada nije bilo – rezignirano je završila naš susret.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više