>

novosti logo

Periferni vid

Grčki referendum u hrvatskim medijima: Ono što se zbiva u Grčkoj može se shvatiti kroz klasne podjele tamošnjeg i ostalih evropskih društava; samo, prethodno bi nam neočekivana spoznaja domaćih komentatora kako Hrvatska pripada periferiji ipak trebala osigurati nešto više od logike perifernog vida

Grčki referendum bio je velik korak za evropsku demokraciju, ali neusporedivo veći za hrvatsku političku misao: odveo ju je ravno do spoznaje da i mi po svemu pripadamo zemljama periferije, a upravo položaj na obodu Unije presudno određuje socioekonomsku budućnost države. I zato skoro da nije bilo komentatora koji u tih nekoliko lakozapaljivih dana nije hladnom analitičnošću povukao poneku znakovitu paralelu između Hrvatske i Grčke. Uobičajene vježbe iz komparativnog koristoljublja – grozničavo računanje potencijalnih dobiti hrvatskog turizma, kalkulacije makroekonomskih efekata na kamatu nacionalnog duga – ustupile su tako napokon mjesto nijansiranijim uvidima, a pitanja su se nezaustavljivo množila: je li helenska drama ujedno i najava domaće tragedije? Gledamo li u televizijskim izvještajima s atenskih ulica zapravo foršpan ovdašnjeg gospodarskog sloma? Nisu li događanja na trgu Syntagma paradigma našeg skorašnjeg stanja?

U takvim okolnostima, na tržištu ideja morala je zavladati gužva: nesmiljeni zakon konkurencije proizveo je odmah i prva ozbiljnija nadmetanja. Predsjednica države zaključuje kako nas grčki primjer uči da trebamo izbjegavati populističke politike; komentatorica ‘24 sata’ Merita Arslani ustvrđuje navlas isto, samo što kao ordinarni primjer populizma navodi politiku predsjednice države. Novinari t-portala intervjuiraju izvjesnog Iliasa Andreanosa – simpatičnog trgovca azijskim namještajem čije se kompetencije u ovom slučaju sastoje u tome što je Grk nastanjen u Hrvatskoj – ne bi li nas upozorio da ćemo za točno deset godina završiti poput njegove domovine; ‘Večernji list’ brzo odgovara masnim naslovom: ‘Nastavi li se rast javnog duga, i prije 2025. godine bit ćemo kao Grčka!’ I tako dalje, do iduće usporedbe, i tako bliže grčkom scenariju: utrka koja je započela kao paralelni slalom samo nužno završava kroz paralelni slom.

U žestokoj borbi za autoricu najzlokobnije bilateralne paralele, dok se kompleksna kriza svodila na neku vrstu dvodimenzionalnog projekcijskog platna domaćih katastrofobija, pobjedu je odnijela kolumnistica ‘Jutarnjeg lista’, književna zvijezda i poznata feministica liberalne provenijencije Slavenka Drakulić

A u žestokoj borbi za autoricu najzlokobnije bilateralne paralele, dok se kompleksna kriza svodila na neku vrstu dvodimenzionalnog projekcijskog platna domaćih katastrofobija, pobjedu je, čini se, ipak odnijela kolumnistica ‘Jutarnjeg lista’, književna zvijezda međunarodnog ugleda i poznata feministica liberalne provenijencije Slavenka Drakulić. U tekstu ‘Grci: Europljani Orijenta ili orijentalci Europe?’ analizi situacije pristupa oboružana knjigom ‘Nije lako biti Grk’ bivšeg copywritera, neuspješnog izbornog kandidata nekoliko manjih liberalnih stranaka i uspješnog autora humorističke pop-proze Nikosa Dimoua, koji je ovom prigodom hrvatskoj publici predstavljen kao ‘pisac 65 knjiga i filozof’.

Što nam dakle jedan novoustoličeni grčki filozof može reći o Grcima? Gotovo sve što je potrebno da bismo shvatili aktualnu dužničku krizu, veliki politički sukob i referendumsku zavrzlamu, smatra Drakulić. Prema Dimouu, naime, osnovni je problem Grka taj što ‘imaju problem s identitetom’. Taj ih problem onda ‘vodi ravno u depresiju i kompleks manje vrijednosti’. Nesretnike zato karakterizira i samosažaljenje: ‘vrlo su skloni teorijama zavjere’, a ‘drugi su im uvijek krivi za sve’. Da stvar bude gora, sasvim je upitno koliko uopće civilizacijski pripadaju Evropi; to ih, opet, ne smeta da ‘Grčku drže centrom svijeta’. Zaključak je nedvosmislen: ‘Grk čini sve ono što je u njegovoj moći kako bi proširio jaz između želja i stvarnosti, pa kad mu to ne uspije, onda je zbog toga nesretan.’ Ipak, postoji rješenje: ‘Grci moraju ponovno razmisliti o sebi i riješiti se mitova i zabluda da bi preživjeli u modernom svijetu.’

Ostavimo ih, stoga, na ovom mjestu, neodgovorne, paranoične i samosažaljive, da malo razmisle o sebi, zaronjeni u katran mentalitetskog kiča perjanice grčke filozofije, u monokromne stereotipizacije i populističke interpretacije skrojene prema provjerenim modelima: što je muškarac bez brkova, što je žena bez onih stvari, što je Grk bez malo autorasizma… Ostavimo ih dakle u mraku samoskrivljene nezrelosti i neimaštine, da bismo promotrili završni manevar kolumnistice, kojim nepovratno rastura konkurenciju na tržištu apokaliptičnih paralela. Zamislite, predlaže Drakulić, da se netko ovdje usudi napisati knjigu o tome zašto je teško biti Hrvat: umjesto da postane popularni humorist, filozof, što li, takvoga bismo zasigurno naprosto šutnuli. Pa zaključuje: ‘Mi se, za razliku od Grka, lako odričemo briljantnih pera, jer su nam kritika, analiza i samoispitivanje izgleda posve suvišni.’

Potrebno je, valjda, sunovratiti se iz visina internacionalnog ugleda ravno do dna nacionalnog pogleda na stvar da bi se postiglo naizgled nemoguće: u grčkoj borbi, trenutno najvažnijem političkom procesu Evrope, vidjelo tek dekor vlastitih autorasističkih fantazmi. Putanja ovoga pada je, čini se, parabola; ta nam parabola pripovijeda o lakoći kojom liberalni svjetonazor klizi prema zoni protodesničarskih etnofiksacija čim se suoči s prvim proplamsajima klasne politike. Jer ono što se zbiva u Grčkoj moglo bi se shvatiti upravo kroz klasne podjele tamošnjeg i ostalih evropskih društava; samo, prethodno bi nam neočekivana spoznaja domaćih komentatorica i komentatora kako Hrvatska pripada periferiji ipak trebala osigurati nešto više od logike perifernog vida. Nažalost, u skladu s tom logikom, Grčku su samo okrznuli pogledom ne bi li ostali fokusirani na vlastiti iskrivljeni odraz. Jadna je to kritika, analiza i samoispitivanje; tužan je to prizor. Tužan k’o Grčka, da povučemo paralelu.

1/1