>

novosti logo

Kronika Kronika

Ping-pong s invalidninom

Povratničke muke s mirovinskim zavodima Hrvatske i Srbije: Dušan Baljak ne uspijeva regulirati radni staž jer se Hrvatska i Srbija natežu oko toga koja će država snositi trošak procjene njegove invalidnosti

Otkako je u Oluji protjeran s rodnog ognjišta u Velikom Šušnjaru, Dušan Baljak preturio je preko glave niz nedaća. Nekoliko se godina s obitelji - ocem, majkom, suprugom i trima kćerima - potucao po Vojvodini, da bi 2008. godine, nakon povratka u Hrvatsku, nesretnim slučajem tokom baliranja sjena izgubio desnu ruku. Osam godina kasnije, umrijet će mu otac, poslije čega mu se i majka teško razbolijeva. Sve je to još nekako prebrodio, no nikako se ne može nositi s postupkom reguliranja radnog staža, koji se razvlači već nekoliko godina. Naime, taj je staž Dušan prikupio i u Srbiji, nešto prije rata, a nešto za izbjeglištva.

Više od dvije godine naganjam se sa sisačkim i novosadskim ispostavama mirovinskih zavoda. U Vojvodini traže hrvatski obrazac s procjenom invalidnosti koji nitko ne želi platiti

- Više od dvije godine naganjam se sa sisačkim i novosadskim ispostavama mirovinskih zavoda. U vojvođanskom su mi gradu odobrili penziju, ali traže hrvatski obrazac 207, s procjenom moje invalidnosti. U centrali HZMO-a u Zagrebu kažu pak da nema problema s time, odnosno da će izdati obrazac ako im ga netko plati. No, u Novom Sadu neće ni da čuju o tome da snose troškove u iznosu nekoliko stotina eura: smatraju da sam ja hrvatski državljanin i da je moja država dužna snositi trošak postupka mog umirovljenja, tj. tog famoznog obrasca vezanog uz utvrđivanje invaliditeta. Ovdje, eto, misle suprotno, da je to obaveza Republike Srbije, ja sam nemam novca i tako prolaze dani. To me i pogađa i ljuti. Nije to možda nekome puno za platiti, ali što ja mogu kad ni toliko nemam? A i kad bih imao, to ne bi pridonijelo velikom povećanju mirovine ostvarene u Hrvatskoj. Svejedno, zašto bih se i tog dijela odrekao? Ipak sam ga sam zaradio. Tako sam zbog famoznog obrasca 207 ni na nebu ni na zemlji - tumači nam Baljak svoju nezavidnu situaciju.

U vojvođanskom glavnom gradu već dulje od dvije godine čekaju obrazac iz Hrvatske: ondje su već sve izračunali, pa bi isplata mirovine koju je Dušan ostvario u Srbiji, a odnosi se na gotovo desetljeće rada, mogla započeti čim ga dobiju. Dok se to ne dogodi, on će i dalje s bolesnom majkom Draginjom morati preživljavati od 800 kuna svoje invalidske i skromnih 900 kuna njezine mirovine, a to je gotovo nemoguće. Pogotovu ima li se na umu da tim novcem moraju pokriti i vrlo česte troškove prijevoza majke u Petrinju, odnosno tamošnju ortopedsku ambulantu. Kako je Veliki Šušnjar od toga grada udaljen manje od 50 kilometara, nemaju pravo povrata troškova na temelju putnog naloga. Baljkove su kćeri već napustile roditeljski dom, no ocu i baki nastoje pomoći kolikogod mogu. Dušanu je to ipak slaba utjeha, jer on prije svega želi vlastitu, pošteno zarađenu mirovinu.

- Vidite, svašta sam preturio preko glave, ali taj me obrazac najviše u srce pogađa. U Oluji je nas šestero prebjeglo prvo u Bosnu, pa nakraju završilo u Čorugu kraj Novog Sada, u nekakvom prihvatnom centru. Uvjeti su ondje bili loši, a domaći nas nikada nisu prihvatili, premda smo sve što smo priskrbili za osnovni život debelo plaćali, radeći sve i svašta. Ja sam se tako bio zaposlio u Šećerani Žabalj kao vozač, jer sam još davno bio završio srednju školu za građevinsku mehanizaciju, baš kao i onu za organizaciju fizičko-tehničke zaštite. Iako sam imao posao, nerijetko sam se osjećao poniženim. Kad bi se npr. određivao radni raspored, nikad ne bi pročitali moje ime, kazali bi samo ‘pobeglica’. A svi su drugi imali ime i prezime, samo su nas tako nazivali. To me jako smetalo, kapa mi je ionako bila puna, pa sam nakon pet godina odlučio ponovo postati svoj na svome, odnosno na Baniji - priča Dušan Baljak.

U ‘izvidnicu’ u Veliki Šušnjar prvo su otišli Dušanovi roditelji, koji su ondje zatekli zapušteno imanje, a na njemu devastiranu i opljačkanu kuću: sve iole vrednije bilo je ili razrušeno ili pokradeno. Uspjeli su ipak osigurati kakve-takve uvjete života u kući, pa se ostatak porodice za par mjeseci vratio na Baniju. Ostvarili su tada pravo na obnovu, ali je ona toliko loše izvedena da posljedice trpe i danas.

- Račun koji je državi ispostavljen od firme koja je obnavljala kuću bio je pozamašan, a ni pola navedenoga nije napravljeno. A ono što jest, urađeno je ‘ofrlje’ - objašnjava nam.

Baljkovi su dobili i poticaje za kupnju devet krava, no od prodaje mlijeka moglo se dobro živjeti samo do ulaska u Europsku uniju. Otkupne cijene počele su padati još kad su započeli pregovori o pristupanju toj zajednici. Danas su pak toliko niske da Dušan i Draginja imaju samo jednu kravu, dovoljnu tek za obiteljske potrebe.

S Baljkovim problemima vezanima uz utvrđivanje radnog staža, odnosno famozni obrazac 207, dobro je upoznata referentica za inozemne mirovine područnog ureda HZMO-a u Sisku Jasmina Talić Božić.

- Poteškoće Dušana Baljka pri ostvarivanju invalidske penzije za rad u Srbiji započele su još dok je podnosio zahtjev za ostvarivanje hrvatske mirovine, u sklopu čega je izjavio i svojeručno potpisao da nema nikakvog radnog staža u inozemstvu. Tu je zapravo pogriješio: proveden je postupak i on je ostvario mirovinu u RH, ali se tek prije dvije godine ‘prisjetio’ da je desetak godina radio i u Srbiji, pa nam uputio zahtjev za ostvarivanje tog dijela mirovine. Odmah smo kontaktirali nadležno srpsko ministarstvo, zatraživši dopisom da se izjasne hoće li snositi troškove vještačenja kojim mu se utvrđuje stupanj invaliditeta. Do danas nismo dobili odgovor, a dok se ne plate troškovi, ne možemo u Srbiju poslati obrazac HR SRB 207, odnosno međunarodno liječničko mišljenje. Prema zakonu, Baljak ne može sam snositi te troškove, pa moramo čekati odgovor iz Novog Sada. Da je prije desetak godina izjavio da je radni staž ostvario i u inozemstvu, mi bismo sve ispitali, sastavili potreban obrazac i poslali ga u Srbiju. Ovako, ne pristanu li ondje snositi troškove obrasca, bojim se da neće ostvariti nikakvu mirovinu na temelju svoga rada u Srbiji - pojasnila nam je referentica.

Baljka smo, naravno, pitali za izjavu koju nam je Talić Božić spomenula, a on nam je kazao da je tada mislio da se ona odnosila na rad u Njemačkoj ili drugoj europskoj zemlji, a ne u Srbiji, dojučerašnjoj ‘bratskoj’ republici unutar postojeće države ravnopravnih naroda i narodnosti. Bilo nam je teško oteti se dojmu da je doista riječ o krajnjem nerazumijevanju, odnosno nespretnoj i nedovoljno pojašnjenoj ‘omašci’ koja se, eto, opet prelama preko povratničkih leđa.

1/1