>

novosti logo

Pišite o našoj revoluciji

‘Novosti’ u Rožavi, samoproglašenom autonomnom području na sjeveru Sirije (2/2): Skidajte ruksake, uzimajte samo najnužnije za intervju. Pomisli li bespilotna letjelica da smo gerilci, avion ubija raketom s 20 kilometara, precizno kao snajperom - govori nam Zagros Hiwa, oficir za medije PKK. Tresu nam se ruke od pomisli na turske vojnike koji igraju video-igricu birajući mete

Zašto opet želite na front? - upitao nas je oficir Sirijskih demokratskih snaga (HSD), koalicije predvođene kurdskim ‘Narodnim zaštitnim jedinicama’ (YPG). Bilo je to kad smo drugi dan zaredom izrazili želju da odemo u Raku, sjedište Daešovog ‘kalifata’.

Možda nije pošteno unaprijed otpisati emancipatorni potencijal ove revolucije, Rožava možda zaslužuje šansu. Zašto u siromašnom kutku Trećeg svijeta, usred stravičnog rata – očekivati revolucionarno čudo?

- Rat svuda na svijetu izgleda isto. Zašto ne izvještavate o revoluciji, o narodnim i ženskim vijećima koja smo organizirali? - dodao je.

Istina: bez navodne ili stvarne društvene – ne samo nacionalne - revolucije, Rožava bi sigurno bila samo još jedna lokacija na kojoj se vodi rat. No tijekom sirijskog rata vlast u Rožavi – sirijskom Kurdistanu - preuzela je Stranka demokratskog jedinstva (PYD), sestrinska stranka Radničke partije Kurdistana (PKK), koja od 1984. vodi ustanak protiv turske države. PYD je službeno zauzela ‘treću poziciju’ – ni s režimom, ni s opozicijom - proglasila ni od koga priznatu autonomiju, ustrojila prilično efikasne vojske YPG i YPJ (ženska varijanta) te započela graditi društvo na osnovama ‘demokratskog konfederalizma’, libertarijansko-socijalističke ideologije šefa PKK-a Abdullaha Öcalana, zatvorenog u Turskoj od 1999., temeljene na ideji bezdržavne direktne demokracije, feminizma, ravnopravnosti etničkih i drugih zajednica te alternative kapitalističkoj modernosti utjelovljenoj u naciji-državi. Tako je relativno uzak pojas teritorija na sjeveru Sirije – koji je prije rata nastanjivalo otprilike dva milijuna ljudi, dok se posljednjih godina populacija po procjenama barem udvostručila – postao razvikan predmet rasprava i nesporazuma zapadne ljevice. Uši nekritičnih zagovornika Rožave u njenoj retorici čuju slatku muziku: utopiju u nastanku, Španjolsku 1936., vlastite mokre snove. Kritičari, pak, vide nacionalističku, gotovo totalitarnu paradržavu, koja pritom ne dira u ekonomske odnose.

Jedan novinski tekst jedva da može dotaknuti proturječnosti revolucije u Rožavi te njen zamršen geopolitički položaj, a unutarkurdske odnose da ne spominjemo. Iz šestodnevnog posjeta smo se, jasno, vratili s više pitanja nego odgovora. Ipak, oprezno ćemo iznijeti neka opažanja što se tiče društveno-političkog sistema – odnosno ‘stanja revolucije’ - te šansi za opstanak Rožave.

Društvo je službeno podijeljeno na stotine komuna, lokalnih zajednica od nekoliko stotina domaćinstava.

- U svakoj su Narodni dom te autonomni Ženski dom. Sve što se tiče ženskih pitanja rješava se isključivo u Ženskom domu. U Narodnom domu žene i muškarci skupa rješavaju lokalne probleme, projekte – recimo elektrifikaciju. Politika je svakodnevni život, a ne sistem reprezentacije, kao na Zapadu. Ljudi donose odluke bez upliva partije. One se često provode i prije no što PYD dozna za njih, to nije autoritaran sustav - kaže nam Kiberly Taylor, britanska dobrovoljka ženske armije Rožave (YPJ). Ona je jedna od stotina, ako ne i tisuća zapadnjaka koji su se priključili revoluciji te prilično argumentiranija od, recimo, talijanskih anarhista koje smo sreli i koji su tu da se bore protiv ‘fašističko-kapitalističkog Daeša’.

Tako je po sistemu ‘odozdo-nagore’ organiziran niz vijeća – od pojedinačne komune do kantona: Rožava je zajednica autonomnih kantona, kojih je zasad četiri. Uspostavljen je i neizabrani parlament. Čine ga delegirani predstavnici partija i društvenih organizacija; izbori su najavljeni za početak naredne godine. Formalno upravlja TEV-DEM, ljevičarska koalicija predvođena PYD-om. Na svim razinama postoje autonomne ženske ustanove, kako bi se razbijali lanci patrijarhata te se posvuda uvodi muško-žensko kopredsjedništvo. Nejasno je do koje mjere se tolerira opozicija. U Erbilu u iračkom Kurdistanu se priča o stotinama ovdašnjih uhapšenih, pa i mučenih i ubijenih opozicionara te o monopoliziranju moći od strane PYD-a, odnosno njegove ‘stranke majke’, PKK-a. U Erbilu je inače na vlasti tradicionalističko-nacionalistička Demokratska stranka Kurdistana (PDK) predvođena Masudom Barzanijem, žestoki konkurent PKK-u na pankurdskoj sceni.

Na koga će se Amerika osloniti da bi bila prisutna na Bliskom istoku? Na male grupe, ili na snagu koja može povesti 40 tisuća vojnika na Raku? Dakle, oslonit će se na Kurde - kaže nam Riza Altun, jedan od najvažnijih ljudi pkk

- Sve kurdske partije ovdje slijede ili Öcalana ili Barzanija. Nije točno da svime upravlja PKK, no činjenica je da velik broj članova PKK-a dolazi iz Sirije. Ti mladi su početkom rata došli ovdje, oni nisu iz Turske. PYD je normalna stranka, koja je, istina, preuzela Öcalanovu ideologiju - kaže nam na tečnom njemačkom Taha Xelil, pjesnik i televizijski voditelj, ujedno i član parlamenta.

Nezavisan je, kaže, no doima se blizak PYD-u. Primio nas je u svom domu u Qamishliju, središtu istočnog kantona Cizîrê. Naglašava da u Rožavi djeluje 17 kurdskih, arapskih i asirskih stranaka, ‘od kojih se mnoge ne slažu s PYD-om’.

- Postoji nekolicina zatvorenih iz opozicije, i to zato što krše zakone. Ne traže dozvole za rad svojih organizacija. No većina ih je već puštena. Nitko nije zatvoren samo zbog svog političkog mišljenja. Tisuće ljudi nas psuje dan i noć, psuju šehide – koji su ovdje nešto najsvetije – a ništa im se ne događa - negira Xelil tvrdnje o stotinama uhapšenih.

Uspon PKK-a u Siriji objašnjava jednostavno.

- Bila je to jedina partija koja je pristupila siromašnima. Potapšala uličnog prodavača krastavaca i rekla: ‘Hej, Kurdistan pripada i tebi!’

Rožava je nedavno promijenila naziv, ukinuvši kurdsko ime teritorija po kojem je svjetski poznat, te se sada službeno zove ‘Demokratska Federacija Sjeverne Sirije’. Pored kurdskog, službeni su arapski i armenski jezik. To je dosljedno ideologiji, ali i pragmatičan potez s obzirom da, kako Kurdi napredaju protiv Daeša, pod njihovu vlast dolazi sve više arapskih teritorija. Kurdima su oni strateški važni, s obzirom da isključivo kurdska područja čine tek tri diskontinuirane enklave. Treba reći i to da su međunarodni NGO-ovi Kurde, odnosno YPG, prijašnjih godina optužili i za mjestimične ratne zločine, ponajprije protjerivanje Arapa. S pozitivne strane, YPG im je i nakon toga dopustio rad na svom području.

Predstavnici PYD-a, uključujući i kopredsjednika Saliha Muslima u razgovoru koji smo 2013. vodili za Novosti, negiraju organsku povezanost s PKK-om. Međutim, PYD su osnovali upravo ovdašnji članovi PKK-a, i to tek nakon što je baasistički režim protjerao PKK iz Sirije, koja je toj partiji godinama pomagala u ustanku protiv Turske. Tijekom vrlo kratkog obilaska Qamishlija uvjerili smo se da u Rožavi osim narodne podrške Öcalanu postoji i svojevrsno dvovlašće.

- Ovo je Eleliki, četvrt siromaha. Samo se oni priključuju YPG-u. Bogati ili žive u centru ili su već otišli iz Rožave. Oni se ne žele boriti - kaže naš vodič Džuan.

Unatoč siromaštvu, ljudi su ovdje iznimno srdačni i gostoljubivi.

- Volimo Öcalana, on brine o svima koji su potlačeni. Zalaže se za bratstvo i jednakost svih zajednica, ne samo za prava Kurda - priča nam postarija Surija Džemal.

Nismo pričali ni deset minuta, a već se pojavio starac na motoru, član komune zadužen za sigurnost. Posvuda postoje takva tijela, doznajemo od Džuana.

- Žele provjeriti hoćete li loše izvještavati o PYD-u. No mi imamo dozvolu - dodaje samouvjereno Džuan.

Uskoro se pojavila i grupa pripadnika policije, Asayisha. Ni s njima nije bilo problema. No potom se pojavio nervozni civil – očito s ovlastima da nas potjera iz četvrti, unatoč policijskoj dozvoli. Bio je to treći civil tog dana koji je izričito zabranio da ga fotografiramo. Riječ je, naslutili smo, o jednom od kadrosa, članova PKK-a.

- Iskreno govoreći, postoji samouprava, vijeća, sve što vode ovdašnji ljudi… Ali iza zavjesa zapravo vladaju kadrosi. Svi znaju da je PKK ovdje uspostavio sve, ali ne žele da se o tome govori - rekao nam je jedan izvor, tim pouzdaniji zato što je blizak partiji.

Istovremeno je naglasio da bi ‘bez kadrosa Rožava odavno bila uništena’.

- Obični ljudi su korumpirani, sebi namještaju poslove, žele izbjeći front. Kadrosi su profesionalni, uživaju povjerenje. Kadro se ljuti ako netko baci pola litre vode. To je rasipanje resursa. On ne baca ni čačkalicu - dodao je.

Eric Hobsbawm jednom je komunističke partije između dva svjetska rata usporedio sa srednjovjekovnim monaškim redovima, čiji su članovi bili asketi čeličnih uvjerenja. Sve što smo vidjeli uvjerilo nas je da je u mnogo toga PKK partija starog kova, a ti su profesionalni revolucionari – ‘mrtvaci na dopustu’, po slavnoj sintagmi – u Rožavu donijeli vojna i organizacijska znanja stečena u tridesetogodišnjem ratu s Turskom. Tijekom njega je ubijeno do 50 tisuća ljudi, a milijuni turskih Kurda su deportirani iz svojih spaljenih sela. U zadnjoj epizodi PKK je 2015. podigao ustanke u nizu gradova - bezobzirno žrtvujući stotine mladih – pa je vojska potom sravnila sa zemljom čitave četvrti, koristeći tenkove i artiljeriju, između ostalog i Nusaybin, grad skoro pa spojen s Qamishlijem – dijele ih granica i nekoliko desetaka metara. Sve to u članici NATO-a.

- Čak sam rekao tom tipu da ste bili na Kandilu. On je došao otamo. Ali glumio je gazdu - naglašava Džuan, inače brat ubijenog gerilca PKK-a i bivši član press-službe ovdašnje vlasti.

Preko njega, rečeno nam je, nema smisla pokušavati razgovarati s opozicijom, a svi s kojima smo na ulici razgovarali, uz njegov prijevod, imali su, možda indikativno, samo riječi hvale za PYD i YPG. Imalo je to i prednosti – besplatno točenje mazuta na vojnim pumpama te nonšalantno, tek uz rutinski mah rukom, zaobilaženje bezbrojnih kontrolnih točaka na kojima bi inače gubili desetine minuta. Rečenica da smo nedavno (opet) bili u uporištu PKK-a u planinama Kandil – orijaškom Durmitoru iračkog Kurdistana, blizu tromeđe Iraka, Irana i Turske, odakle Turci (a dijelom i Barzani) uzalud pokušavaju izbaciti PKK i gdje je tlo izrovano iranskom artiljerijom i turskom avijacijom – ovdje je bacala osmijeh na mnoga lica.

Bila je to tvrda avantura, nekoliko dana prije dolaska u Rožavu. Automobil poslan po nas, kontrole raznih iračko-kurdskih milicija, dolazak na teritorij PKK, organizacije na terorističkim listama Turske, EU-a, NATO-a i Amerike.

- Skidajte ruksake, uzimajte samo najnužnije za intervju. Pomisli li bespilotna letjelica da smo gerilci, avion ubija raketom s 20 kilometara, precizno kao snajperom - govori nam Zagros Hiwa, oficir za medije PKK, poznanik, nesuđeni doktorant sociolingvistike u iranskom Širazu.

Ovo je rijetko napadano područje, ali tresu nam se ruke od pomisli na turske vojnike koji igraju video-igricu birajući mete. Gledamo uništenu kuću u blizini, tu je, znamo, poginulo desetak civila, pred očima gmiže strepnja, u grlu bljeska mučnina. Prošli put Hiwa nas je ideološki ispitivao satima – zakačili smo se oko Slobodana Miloševića, dok nije donekle shvatio da biti protiv NATO-a nije garant da si u pravu. Bilo je to opušteno, za vrijeme mirovnog procesa. Sada nas samo vozi od kućice do kućice, beskonačna čekanja: shvaćamo, glumi da je lokalni seljak. Potom off-road planinom, u visoku šumu, gdje smo sigurni od udara.

- Nacija-država ubija svaku slobodu. Zato dovodimo u pitanje naciju-državu, koju je zamislio kapitalizam, a legitimirao marksizam. To je naša nova paradigma, ideja demokratske nacije u kojoj svatko ima samoupravu - govori nam jedan od najvažnijih ljudi PKK-a, Riza Altun.

Partija je, priča nam, začeta 1970-ih na sastancima u kući njegovih roditelja u Ankari.

- U Siriji traje Treći svjetski rat. Naš projekt jedini je konkretan projekt. To je federalna demokratska Sirija. Rusi i Iran žele opstanak režima, nije jasno što Amerika namjerava. Svatko ima svoju strategiju. Mnogi pokreti su u Siriji likvidirani, mnogi su u procesu likvidacije: Daeš, al-Nusra… Preostat će samo režim i YPG. Na koga će se Amerika osloniti da bi bila prisutna na Bliskom istoku? Na male grupe, ili na snagu koja može povesti 40 tisuća vojnika na Raku? Dakle, oslonit će se na Kurde - kaže nam Altun, inače dugogodišnji glavni financijski operativac PKK-a.

Na primjedbu da je PKK sada u savezništvu sa silom koju desetljećima sotonizira, ima spreman odgovor.

- To je samo taktičko savezništvo. Time ne legitimiziramo imperijalizam. Naši egzistencijalni razlozi su antikapitalizam i antikolonijalizam - odgovara.

I zaista, dokazi da je stvarno riječ tek o taktičkom savezništvu lete nam nad glavom, doslovce: dok u Siriji američki dronovi surađuju s YPG-om – koji je ustrojio PKK – ovdje ti isti američki dronovi dojavljuju turskoj avijaciji koordinate za zračne udare po tom istom PKK-u. Gramatika bliskoistočnih vojno-političkih odnosa je složena, uz neprestana preslagivanja.

- Pažljivo slušajte, čut ćete zujanje - govori nam Hiwa.

Prolazi nas jeza. Svatko ovdje održava otvorene kanale komunikacije sa svakim, i sa najgorim neprijateljem. Konfiguracije se, naime, brzo mijenjaju, pa ćete možda već sutradan imati zajednički interes s njim, rekao nam je prije četiri godine jedan turski intelektualac. Svijet je to višestrukih igara i velikih uloga: uostalom, Riza Altun je 2007. uhapšen u Francuskoj s 200 tisuća eura u džepu, no Pariz ga nije izručio Turskoj. Istina, pošteno suđenje vjerojatno ne bi imao, no nije ni zadržan, nego je – unatoč optužnici za iznude, pranje novca i financiranje terorizma – pušten da pobjegne u Austriju, a od tamo u Irak, slučaj sasvim dovoljan – i reklo bi se, razuman - da pothrani turske paranoje o zapadnim kontaktima s PKK-om.

Geopolitički položaj Rožave krajnje je prekaran: realno, od režima ih može zaštititi samo Rusija, a od Turske Rusija i Amerika. To se, uostalom, već događalo: SAD je već jednom poslao svoje komandose prisutne u Rožavi na samu granicu s Turskom kako bi podigli američke zastave i spriječili turske napade. Baš dok smo mi boravili u Rožavi, s turske strane su u noge ustrijeljeni graničari YPG-a. U zapadnom kantonu Afrin – koji je izoliran od ostatka Rožave Kurdi već dugo surađuju s Rusima. Drugim riječima, zapad Rožave je u ruskoj interesnoj sferi, a istok – izgleda – u američkoj, pa PYD mora osjetljivo balansirati između dvije najveće svjetske sile. Unatoč tome što je neosporan faktor na terenu, sekularan, pritom uskoro u posjedu kontrole nad skoro trećinom Sirije, zbog protivljenja Turske i sirijske opozicije – koja, doduše, na terenu već odavno svakim danom sve manje postoji - PYD nikada nije pozvan na pregovore pod okriljem UN-a u Ženevi, niti – službeno – na pregovore koje vodi Rusija u kazaškoj Astani. Rusi su, doduše, konzultirali PYD te ponudili nacrt sirijskog ustava od kojeg se Ankari i Damasku digla kosa na glavi: predviđao je mogućnost autonomije te izbacivanje riječi ‘Arapska’ iz sintagme ‘Sirijska Arapska Republika’. No situacija se lako mijenja: ako Moskvi bude odgovaralo, prepustit će ih neprijateljima, ako ne, zadržat će ih kao korisno sredstvo ucjene Turske i Asadovog režima. Potom su tu i iranski interesi – u Izraelu već traje nervoza zbog činjenice da Teheran neizravno vlada kontinuiranim područjem od iračko-iranske granice pa do Mediterana.

- Američke baze – ima ih nekoliko u Rožavi - izgledaju kao da će oni ostati ovdje barem 20 godina, i to je za nas dobro - kaže nam Xelil.

Tako je – rekli bismo paradoksalno, ali u ovoj regiji ništa ne čudi - SAD garant da nad Rožavom vije crvena zvijezda. Međutim, sirijski Kurdi vjerojatno se sjećaju što se 1970-ih desilo iračkim Kurdima, sada američkim bliskim saveznicima. Washington ih je prvo potaknuo na pobunu protiv Bagdada, a potom, kada mu to više nije odgovaralo, prepustio Sadamu Huseinu da ih brutalno polomi, uz tisuće žrtava. Mula Mustafa Barzani – otac Masuda Barzanija – tada je očajnički zvao Henrya Kissingera, kojem je, inače, u fazi bliske suradnje poklonio zlatnu ogrlicu prilikom Kissingerovog vjenčanja. Ovaj je, međutim, hladno ignorirao Barzanija.

‘Tajne operacije ne treba miješati s misionarskim radom’, odgovorio je kada su ga u Kongresu pitali o ovoj izdaji Kurda. Naš je dojam, svakako, da se američkom nožu u leđa u Rožavi ne bi iznenadio nitko. Jednom će i ovaj rat doći kraju. A kako će tu proći Rožava – neizvjesno je; po Tahi Xelilu, PYD priželjkuje federativnu Siriju u kojoj bi Rožava bila autonomna – a pri tom i sama federacija. PYD svakako nikada nije govorio o odcjepljenju. Dugoročno će, međutim, kažu upućeni, Rožava morati naći način suživota s Turskom: ekonomski je treba beskrajno više nego li Ankara Rožavu. Ovdje čak i internet ide preko turskih mreža. Bit će zanimljivo vidjeti kako će to odigrati PKK. Kvadratura bliskoistočnog kurdskog problema je nemoguća misija. Ankara vodi prilično destruktivnu politiku prema sirijskim i svojim Kurdima (ovih posljednjih ima između 15 i 20 milijuna). Osim toga, na granici s Rožavom je izgradila, po turskim medijima, više od osamsto kilometara dugačak trometarski betonski zid: cesta koja spaja gradove u Rožavi – Qamishli i Kobane, recimo – ponekad se nalazi svega par metara od zida i često smo se vozili njome. Iz onog što smo vidjeli, međutim, teško je sporiti da Ankara ima pravo kada tvrdi da su PKK i PYD de facto jedna organizacija, te kada bjesni na Washington zbog suradnje i – doduše ograničenog – naoružavanja YPG-a. U veljači nam je u Ankari Erdoĝanov savjetnik İlnur Çevik izjavio da je Salih Muslim ‘sanjar’ koji sjedi u svom uredu, dok u stvarnosti Rožavom upravlja PKK.

Za kraj, ovdje smo se najmanje bavili ekonomijom: nije bilo prilike. Koliko se čini, samo se u ograničenoj mjeri podupiru zadruge, inače je više-manje sve po starom.

- Naš ekonomski koncept podrazumijeva zadružnu ekonomiju temeljenu na suradnji i dijeljenju te izrađujemo planove po tom pitanju. U osnovi, naš je projekt i protiv kapitalizma - kazao nam je Halid Barkel, zamjenik premijera kantona Kobane.

Požalio se na bezbrojne upade koje turska radi na sjever Sirije. Postoje indicije da je prijašnjih godina podupirala određene džihadističke skupine, samo da naškodi Kurdima, koji tvrde da im je dostavljala i bojne otrove: pokazali su nam i fotografije. Pri kraju, recimo i da je na pitanje što mu smeta kod PYD-a, Taha Xelil dao odgovor čiji nam je smisao poznat iz jednog drugog ‘obračuna na ljevici’.

- Ne sviđa mi se ovaj njihov socijalistički realizam, to je pravi ždanovizam (Staljinov ministar kulture Ždanov, op.a.) Svi spomenici, sve slike moraju izgledati tako ružno. A ja volim modernizam, recimo Kandinskog. Nadu mi daje to da me nitko ne zatvori kada kažem ‘ove slike su loše’ - priča Xelil.

Po njegovom mišljenju, Rožavi treba vremena.

- Trebamo učiti s više strana. Ne učim samo od Öcalana, nego i od Rose Luxemburg, Trockog… Možda bi malo više liberalizma bilo OK. Ali sada smo pod izvanrednim stanjem, imamo neprijatelje posvuda! I unatoč tome možemo mirno spavati. Postoje brojne stvari kojima ću se suprotstaviti kada te opasnosti prođu. Ali, treba nam vremena. 50 godina je pod Baasom (strankom Bašara al-Asada i njegovog oca, Hafiza), bilo špijuniranja – žena protiv muža, on protiv oca… Pa bio bi vic da kažemo kako smo odjednom demokrati. Naš projekt možda ima tisuću grešaka, ali mi pokušavamo! - zaključio je Xelil.

Lako je Rožavu cinično opisati kao utopijsko trabunjanje. No situacija je previše nejasna da bismo donosili konačne sudove. Citirajmo intervju Petera Looa, stranog dobrovoljca u civilnom sektoru, dostupan na internetu pod naslovom ‘Prava revolucija je masa kontradikcija’. ‘Revolucija ovdje ne slijedi perfektnu fantaziju nekih zapadnih ljevičara. Ni država ni kapitalizam nisu ukinuti, a posjetitelji ne trebaju očekivati neko ‘transcendentalno revolucionarno iskustvo”, kaže on. U to smo se uvjerili: život u Rožavi ispunjen je nizom banalnih problema, od nedostatka goriva do redukcija struje. Unatoč tome što ovo nije ‘potpuni komunizam sada i ovdje’, tvrdi Loo, ovu revoluciju treba poduprijeti – i to zato što ‘gura’ oblike narodne demokracije, oslobođenja žena i neku vrst solidarne ekonomije. Najvažnije je, po njemu, da je život ovdje za velik broj ljudi bolji nego li u najvećem dijelu Bliskog istoka: možda prejaka tvrdnja, no bez sumnje važi za Siriju. Osim Kobanea – gdje su prisutni dramatični tragovi sveopćeg razaranja – pa čak i u njemu, gradovi koje smo posjetili doimaju se živahni, trgovine su pune unatoč turskom embargu, a pazarima vlada uobičajeno bliskoistočno šarenilo.

Oprez je svakako potreban, naročito što se tiče ratnih zločina, koji možda ukazuju na skrivenu nacionalističku agendu. No možda nije pošteno unaprijed otpisati emancipatorni potencijal ove revolucije, ma kako bio ograničen: Rožava možda zaslužuje šansu. Što su alternative, i zašto u siromašnom kutku Trećeg svijeta – s autoritarnim naslijeđem i patrijahalnom kulturom koja tolerira ‘ubojstva iz časti’, a pri tom je usred stravičnog rata – očekivati revolucionarno čudo? Kome Rožava u startu zvuči kao bajka, može se prisjetiti da je – u prilično drugačijim okolnostima - na priči o narodnom oslobođenju već stvorena jedna zajednica, od strane ortodoksne kompartije. I ona je propovijedala samoupravljanje te ravnopravnost naroda, pa i slabljenje središnje države. Bila je drastično nesavršena autoritarna tvorevima, s utopijskim elementima. Njene nasljednice u mnogo su toga daleko ispod njenih postignuća. Bilo je to u našem dijelu svijeta.

Thomas Schmidinger: Ratovi ne osnažuju demokraciju

Za komentar situacije u Rožavi, odnosno u Demokratskoj Federaciji Sjeverne Sirije, Novosti su zamolile politologa i antropologa s bečkog sveučilišta Thomasa Schmidingera, autora knjige ‘Rat i revolucija u sirijskom Kurdistanu’, nastale temeljem opsežnog terenskog istraživanja.

U Rožavi imamo multietničku koaliciju predvođenu PYD-om na vlasti te mnogo govora o direktnoj demokraciji, lokalnim vijećima i masovnoj politizaciji i participaciji naroda. S druge strane postoje indicije da se ‘prava’ vlast nalazi u čvrstoj ruci PKK-a, visoko centralizirane i autoritarne organizacije. Tko zaista vlada Rožavom? Postoji li svojevrsno dvovlašće?

Službeno je u Rožavi riječ o demokraciji vijećâ. Međutim, kao i u ranom SSSR-u, pitanje je da li sva vlast pripada sovjetima, partiji ili vojsci. U oba slučaja najvažnije strateške odnose ne donose vijeća. U Rožavi te odluke donosi mala grupa starih kadrova KCK-a/PKK-a u Qamishliju - koji također igraju važnu ulogu u YPG-u - te Cemîl Bayık. (Od hapšenja Abdullaha Öcalana Bayık je najutjecajniji vođa PKK-a. KCK – Unija zajednica Kurdistana, koju on vodi – dijelom je podzemna, dijelom javna organizacija koja okuplja sve legalne i ilegalne snage oko PKK-a u četiri bliskoistočne zemlje s kurdskom populacijom te u dijaspori. Posjeduje vojne snage, TV-postaje, kvazi-ministarstva i sudove: gotovo je riječ o fantomskoj državi). Čak ni PYD nije u centru vlasti. To ne znači da su PYD i vijeća irelevantni. Igraju važnu ulogu u svakodnevnom upravljanju, ali ne donose velike odluke. Nije to samo rezultat nedemokratske političke kulture i nedemokratskih struktura, nego i rata. Dugotrajni građanski ratovi nikada ne osnažuju demokratske strukture, nego institucije koje slijede vojnu logiku.

Da li je moguć sukob PYD-a, koji bi, upravljajući Rožavom, morao naći realistični modus vivendi s Turskom, i PKK-a?

PYD i TEV-DEM su integralni dio KCK-a, pokreta predvođenim PKK-om, te nema znakova da bi se oni mogli odvojiti.

Kakva je pozicija ne-Kurda u Rožavi? Amnesty International svojevremeno je optužio YPG za protjerivanje Arapa, a bilo je i govora o tome da će Arapi naseljeni tijekom vlasti stranke Baas morati otići. S druge strane, jasno je da se ulažu napori u integraciju njihove zajednice u sustav: Arapi čine veliki dio HSD-a, a arapski je i jedan od službenih jezika sjevernosirijske federacije. U Tel Abyadu se, primjerice, mogu vidjeti natpisi ‘Nema života bez vođe Apo-a’ na arapskom (!), istovremeno je u gradu postavljena golema zastava YPG-a?

Postoje Arapi inkorporirani u političke strukture. Toliko dugo dok su lojalni PYD-u i YPG-u suočavaju se s manje problema nego li Kurdi koji su u opoziciji. Nema sistematske represije Arapa zato što su Arapi. Međutim, mnogi su surađivali ili s režimom ili s proturskim paravojskama kao što je Ahrah al-Šam, ili s džihadističkim grupama kao što su takozvana Islamska Država ili Džabat al-Nusra (sada Haj’at Tahrir al-Šam). Arapi za koje se sumnja da simpatiziraju s njima imaju problema s vlastima u Rožavi. Nekima je rečeno da napuste svoja sela. Do sada je PYD branio Arape naseljene tijekom vlasti Baasa, međutim, neke kurdske opozicijske stranke traže deportaciju onih koji su naseljeni na kurdskoj zemlji. Odnosi s većinom Asiraca su relativno dobri, no postoje i probaasističke asirske milicije u Qamishliju koje su se sukobljavale s YPG-om i Asayishom. Većina Armenaca još je uvijek lojalna režimu, međutim, ova je grupa premala da bi nastali ikakvi problemi s Kurdima.

Postoji li represija opozicije? U Erbilu se govori o stotinama uhapšenih i onima koji su pobjegli iz Rožave te im je potom zabranjen povratak?

Postoji represija, naročito protiv partija bliskih predsjedniku KRG-a (KRG je tijelo koje upravlja iračkim Kurdistanom) Masudu Barzaniju, PDK-S te Yekiti. Ove stranke također to upotrebljavaju za propagandu. Zatvorenika nema na stotine, ali nije ih ni tek nekoliko. Asayish je zatvorio brojne njihove urede. Ima i slučajeva mučenja uhapšenih opozicijskih aktivista. Problem je što opozicijske partije ne smatraju politički sistem legalnim, i to zato što je uspostavljen samo od strane PYD-a i njegovih saveznika, pa ne poštuju zakone koje smatraju ilegalnim. Na primjer, ne traže dozvole ako organiziraju skup ili prosvjed. Iz perspektive PYD-a/YPG-a/Asayisha to znači da stalno ne poštuju zakone, zato što oni smatraju da svaki prosvjed, skup ili predavanje zahtijeva dozvolu.

Kako biste, ukratko, opisali društvene promjene koje se uvode u Rožavi, odnosno uređenje po uzoru na libertarijansko-socijalistički ‘demokratski konfederalizam’? Koliko je realno očekivati uvođenje sustava koji bi bio alternativa kapitalizmu, naročito u ratnim uvjetima?

Društvene promjene su ograničene, a društvo uglavnom funkcionira kao i prije. Za preobrazbu društva treba vremena. Međutim, prisutne su promjene u rodnim ulogama. Djevojke koje se ne žele udati za muževe koje su im namijenili očevi, sada imaju barem jednu alternativu - sudjelovanje u oružanoj borbi - te mogu zatražiti zaštitu PYD-a/YPG-a/YPJ-a. To jest nešto promijenilo. Međutim, još uvijek nemaju mnogo mogućnosti mimo toga da su kućanice, majke ili borkinje. Najvažniji sektori u ekonomiji su u rukama privatnika ili partije. Postoje neke zadruge, ali to je tek niša. Općenito riječ je o ratnoj ekonomiji, ne posve kapitalističkoj, ali to nije niti ne-kapitalistička utopija.

Da li su demokratski konfederalizam i priča o potrazi za alternativnom modernošću – koja bi bila bezdržavna i ne bi bila zasnovana na naciji - samo predstava za javnost, a u stvarnosti se, retorici unatoč, u Rožavi radi upravo o izgradnji kurdske nacionalne (para)države?

Ne, to nije samo predstava za javnost. To je pokušaj da PKK nakon marksističko-lenjinističke faze ispuni nedostatak ideologije drugim idejama. Naravno, to je ideologija, a realnost često izgleda vrlo drugačije.

Rožava se nalazi u vrlo krhkoj situaciji - između Rusije, SAD-a, Turske i sirijskog režima. Kako vidite njenu budućnost, hoće li biti autonomna unutar Sirije ili će je – nakon uništenja Daeša – Rusija i SAD prepustiti neprijateljima? Kolike su šanse da je neprijatelji – Turska, moguće i režim – u budućnosti unište?

U međuvremenu YPG i SDF snažno zavise od američke pomoći. Postoji ozbiljna opasnost od kolapsa kada ona bude povučena. Međutim, PYD je bio prilično diplomatski uspješan te održava kontakte s Rusijom i režimom. Nije posve nezamislivo da postignu sporazum s režimom da zadrže barem dio autonomije… Barem toliko dok je režim slab.

Prvi dio reportaže možete pročitati na linku.

1/7