>

novosti logo

Kultura Kultura

Pisma koja su mogla imati ljubavni karakter

Miroslav Krleža, ‘Bela, dijete drago’ (priredio i protumačio Vlaho Bogišić, Naklada Ljevak, Zagreb, svibanj 2015.): Leksikograf Vlaho Bogišić odabrao je korespondenciju koja podmiruje kronologiju romanse bračnog para Krleža od 1918. do 1981., od Stubičkih Toplica do Pariza

Od tisuću primjeraka, u pravilu rukopisne, korespondencije različitih formata (razglednice, pisma, telegrami, dopisnice, kuverte, posjetnice), leksikograf Vlaho Bogišić odabrao je stotinu koja podmiruje kronologiju romanse bračnog para Krleža od ljeta 1918. do proljeća 1981., od Stubičkih Toplica do Pariza. Pritom je osnovni dojam pregnantan i najbolje ga je zadržati u točnosti rečenice kojom ga je predstavio autor (većine pisama) Miroslav Krleža: naglasio je da pisma ‘nisu ljubavna u običnom smislu, kako se već takva pisma pišu, ali su mogla imati ljubavni karakter’.

Riječ je dakle o kondicionalno ljubavnim epistolama. Čitatelji nemaju gdje osjetiti ljubavničke strasti pod okolnostima česte razdvojenosti, eros ljubavničke samoće ili tuge bračnog para Krleža. Iznimke u kojima se tragovi takvog kratkog lirizma vide nisu uvjerljivi, nego su stvar svojevrsne žanrovske mehanike. A onda su i stvar Krležine opsesije pri (naknadnoj) urednosti dokumentacije. Ono što u korespondenciji nije bilo oportuno za javnost, Krleža nije ‘dao van’, kao što je siguran princip autocenzure, odnosno ‘primjerene žanrovske literarnosti’, bio glavni motor autorima. Jasno je da je ton pisama odredio, ili ‘naredio’, Krleža, dok je Bela, školovana učiteljica ali poznata glumica (rečeno bez cinizma), princip povremeno šarmantno, iako dojmom suspregnuto, izvodila.

Ako su u ljubavnom smislu kastrirana, pisma su na drugim planovima izvanredno bogata. Bračni par koji je dio svoje veze preživio fizički razdvojen različitim europskim i jugoslavenskim adresama, pažljivo je koristio epistolarnu formu za detalje socijalnih situacija, negdje uz diskretnu dozu ironije, a negdje uz pažnju da od nje ne ostane trag. Opisi: gdje su bili, tko je sve bio prisutan, koji je socijalni trač najvitalniji, što je sve od jestvina bilo posluženo.

Korespondencija je pak najbogatija osnovnim motivom strukturnog siromaštva, danas bi se reklo ‘prekarnim’ umjetničkim radom, jer Krleža nije imao stalnih nego povremenih (iako onda pristojnih) prihoda, a Belina plaća (od učiteljice u Otočcu preko mjesta knjižničarke do glumice, sve bez dana prekida radnog statusa) bila je nedovoljna za dobar građanski život kakav su Krležini, svemu usprkos, odlučili dosljedno špilati.

Treba li naglasiti da naslovom iritantna invokacija ‘dijete drago’ ili ‘dete milo’ kojom Krleža nježno počinje ljubavnu vezu 1919., nadalje ne izgleda nježno nego (barem nježno) pokroviteljski. U čestim epistolarnim situacijama u kojima muž (opetovano!) ženi poručuje da mu izvoli što prije, molim, poslati njegov veš, plus neka podmiri kućanske financije na točno određen način, nije sigurno je li gazda ljut na tajnicu ili je to dio svakodnevne bračne dinamike. Kad je Krleža inspiriran, s iznimkom omniprezentnih problema išijasa ili prehrane, zna se naići na čeznutljivu notu. Ili na delikatan ukor u jasnom smislu ‘saberi se, ženo’ gdje muž, nama izgleda iznebuha, odluči trgnuti ljubljenu iz male psihoze i/ili neinspirativne svakodnevice.

U siromaštvu je organizacija života Krležinih (kupnja, recimo, fatalnog ibercigera Krleži za prijelazno godišnje doba – na otplatu, posudba tisućica do sljedećeg honorara, organizacija putovanja s financijskim mešetarijama vraćenog i novog duga) stvar pragmatične solidarnosti. Krleža daje direktive, Bela organizira tekući život i buduća putovanja, ovisno o trenutnim dispozicijama u višem socijalnoklasnom razredu, u čijem su preciznom dijelu Krležini uvijek uživali naklonost.

Posve bi pogrešno, ipak, bilo pročitati odnos Krležinih na konvencionalnoj osovini (dominantnih) uloga u braku. Veza Bele i Krleže bila je strukturno, životno, situacijski mnogo kompliciranija nego što se može vidjeti iz izbora njihove korespondencije. S druge strane, iz tog se izbora, zahvaljujući strasti i pažnji priređivača Vlahe Bogišića, može konačno saznati mnogo više nego što su to dosad znali službena krležologija, društvena kronika ili trač verzije urbane intelektualne povijesti. Bogišić je pouzdan i uporan istraživač, pri čemu retorička diskrecija nekih njegovih biografskih otkrića koji put zbunjuje, jer je posve neambiciozno uklopljena u tijelo čitave građe knjige, a mogla bi imati izdvojeno mjesto. Blagodat je u Bogišićevim Bilješkama, interpretativnim dopunama biografskih detalja, profesionalnih i obiteljskih Krležinih i Belinih situacija i, posebno, političkih okolnosti, koje daju dublji karakter ovom izdanju.

Bilješke se čitaju na lijevoj, a pisma na desnoj strani knjige što, začudo, ne djeluje kao komplikacija čitatelju. Knjiga završava Rječnikom imena u kojemu je priređivač nastojao iznijeti biografije najčešće spominjanih (gotovo svih frekventnijih) likova u epistolama. Od Augusta Cesarca i Dubravka Dujšina, preko Branka Gavelle, Kamila Horvatina, Gustava Krkleca, Marka Ristića, Aleksandrovih, Dobrovićevih, židovske obitelji Singer u čijoj su kući Krležini stanovali i s njima ostali životno vezani; ugledne i imućne obitelji Šilović, ili oca i sina Vranešića.

Javna kvalifikacija kako je u ‘Beli’ zapravo riječ o Krležinoj autobiografiji ne čini se poštena, jer će prije biti da je ovakvu, polifonu i policentričnu biografiju doslovno ‘složio’ priređivač, doznajući iz prepiske ono o čemu Krleža pouzdano nije htio govoriti. Primjerice, Bogišić popunjava slaba ili prazna biografska mjesta Krležinog ljubavnog života spominjući bečku liječnicu Editu Velić koju Krleža čitav život ‘ima u mislima’; dokazuje da se Krleža rodio u Petrovoj ulici a ne drugdje, vidi se prvi put da je Krležin otac bio udovac prije ženidbe s Krležinom majkom; pokazuje se da Krležini nikad nisu imali stan u vlasništvu nego im je stanarsko pravo prenijela Krležina teta Pepa.

Bela, rođena Leposava Kangrga, već se 1919., kad joj je izdana domovnica, potpisuje samo kao ‘Bela’. Tek je 1941. s pravoslavlja službeno prešla na rimokatoličanstvo, a u zloglasnoj 1943. kao glumica ipak je nastupala u Karlovcu. Najzanimljivije su svakako dionice kraja ustaškog režima i ranog poraća, prije statusa nove političke elite kojoj Krležini pripadaju od 1950-ih. O ratnim godinama nema epistolarnih dokaza (od 1940. do 1946. svjedočimo ‘prekidu’ korespondencije), ali ih Bogišić delikatno tumači logikom političke progresije. ‘Tito je u svibnju 1945. imao prečih briga od Krleže’, piše Bogišić, razlažući nadalje dosad nepoznatu ili nedovoljno istraženu kronologiju po kojoj Krleža Novu 1946. slavi s Titom u Beogradu. U Zagrebu Krleži o glavi radi ‘partijski vrh, a ne policijski vrh nove vlasti’. Krleža je u ustaškom režimu bio štićenik doktora Đure Vranešića, koji je pak bio prijatelj Mile Budaka.

Priređivač u Bilješkama donosi kompletan dokument presude Budaku iz svibnja 1945., iako Krleža i Budak nemaju direktnih, konkretnih, neposrednih kontakata. Očito je ekskluzivnost materijala Bogišiću prevladala okvirno tkivo i temu knjige: primjer je rijedak, kao slučaj nedosljednosti u sistemu dosljedne interpretacije građe.

1/1