Radnici Tvornice vagona Goša iz Smederevske Palanke već mjesec dana štrajkaju jer im slovački vlasnici ŽOS Trnava duguju po dvadesetak neisplaćenih plaća, a naknadno su otkrili i da im godinama nisu uplaćivali zdravstvene i mirovinske doprinose. Kap koja im je prelila čašu bilo je samoubojstvo njihova kolege koji se objesio u tvornici. Samoubojstvo je počinio nakon što je izbačen iz autobusa kojim je dolazio na posao jer nije imao ni to malo dinara da plati kartu.
Odmah po izbijanju štrajka, dugogodišnji slovački direktor Goše Ivan Hajmšild pozvao je policiju i u njezinoj pratnji napustio tvornicu. Ubrzo je pobjegao u Bratislavu, a ŽOS Trnava je Gošu prodala zagonetnoj ciparskoj kompaniji Lisnart Holding koja je postavila novog direktora, Milutina Šćepanovića. Slovački ŽOS postao je vlasnik Goše prije deset godina i sve to vrijeme tvornica je imala posla, a ima ga i danas, ali štrajk je razotkrio da slovački vlasnici osim plaća radnicima godinama nisu uplaćivali ni zdravstvene (tri godine) ni mirovinske doprinose (pet godina). Vučićeva vlada u međuvremenu je reagirala uplativši radnicima Goše jednokratnu pomoć od oko 500 eura, ali i ona šuti o tome kako je unatoč zakonima i brojnim poreznim i drugim državnim institucijama bilo moguće da slovački vlasnici godinama radnicima ne uplaćuju doprinose i plaće. Tristotinjak radnika Goše od štrajka nije odustalo ni nakon razgovora s premijerom i uplaćene jednokratne vladine pomoći, a od novog vlasnika i direktora traže da im uplate barem petinu od oko pet tisuća eura, koliko im u prosjeku duguju neisplaćenih plaća, kako bi nastavili s radom.
Štrajk u Goši Vučiću se dogodio u jeku predsjedničke izborne kampanje, ali i paralelno s krizom u Todorićevu Agrokoru, koji u četiri svoje kompanije u Srbiji (Merkator S, Frikom, Dijamant i Nova sloga) zapošljava skoro 11 tisuća radnika. Nije teško zamisliti kakva je panika, a potom i olakšanje zavladalo u Vučićevoj vladi kad su shvatili da stanje u Agrokorovim kompanijama u Srbiji ni približno nije isto kao u Goši. Srpska vlada i njezine institucije imale su više sreće nego pameti s poslovnim slomom Agrokora jer su Todorićeve kompanije u Srbiji uredno isplaćivale plaće radnicima, kao i poreze i doprinose, a i srpskim dobavljačima su puno manje i puno kraće dužne nego onim hrvatskim. Sretna je okolnost i to da je Todorićev trgovinski lanac u Srbiji dio slovenskog Merkatora, pa njegovo poslovanje i oko 9000 zaposlenih u njemu štite i ugovori i obaveze koje je Todorić preuzeo pri njegovoj kupnji. Usto, srpski propisi o deviznom poslovanju rigidniji su nego hrvatski, pa je srpskim vlastima lakše kontrolirati tokove novca između Agrokorove centrale i njegovih srpskih podružnica te po potrebi spriječiti njihovo prekomjerno odlijevanje i prelijevanje radi krpanja rupa u poslovanju kompanija izvan Srbije.
No nakon što je Plenkovićeva vlada odlučila posebnim zakonom preuzeti upravljanje Agrokorom kako bi ga spasila od nagle propasti i kupila vrijeme za restrukturiranje i tako kvalitetnije pripremila za stečaj, bez kojega se, po svoj prilici, neće moći definirati njegova nova vlasnička struktura, ali ni ravnomjernije raspodijeliti naplata i otpis dugova, Vučićeva vlada potražila je partnere u slovenskoj, bosanskohercegovačkoj i crnogorskoj vladi kako bi udruženim snagama nadzirali financijsko-poslovno i vlasničko restrukturiranje Agrokorovih kompanija, osobito onih koje posluju u njihovim državama. S prošlotjednog sastanka resornih ministara četiriju zemalja održanom u Beogradu, kojima se priključio i Vučić, odaslana je jasna poruka Zagrebu da sukcesija Agrokora neće moći bez njih proći.
Slovenija je na leks Agrokor već odgovorila svojim leks Merkatorom, BiH najavljuje da će se vjerojatno na sličan način zaštititi, a Srbija i Crna Gora zasad se štite postojećim zakonima koji reguliraju poslovanje stranih kompanija u njihovim ekonomijama. Dodatno će se udruženim snagama pokušati zaštititi osnivanjem zajedničkog ministarskog tima koji će se u svakodnevnoj komunikaciji međusobno informirati i dogovarati kako da štite interese radnika i kompanija koje su dio njihovih privreda. U tu će svrhu kontrolirati tokove novca i robe u Agrokorovim kompanijama, a od Plenkovićeve vlade i njezina povjerenika u Agrokoru zatražili su da ravnopravno tretiraju sve dobavljače propalog Todorićevog poslovnog carstva. Usto, očekuju da hrvatska vlada odabere neovisne konzultante za restrukturiranje Agrokorovih kompanija, a spremni su i sjesti za stol s Plenkovićevom vladom kako bi utanačili zajednička rješenja za spašavanje onoga što se u Agrokoru spasiti može. Reagirajući na zaključke beogradskog ministarskog sastanka o Agrokoru, premijer Andrej Plenković tek je poručio da od susjednih zemalja očekuje da će poštivati pravo vlasništva u Agrokorovim kompanijama koje su dio njihovih ekonomija. No problem je očito u tome što, barem zasad, nitko još ne zna tko su sada i tko će biti budući vlasnici Agrokora i svih njegovih kompanija.
Dok se uspinjao, a i nakon što se popeo na vrh regionalnog poduzetničkog brijega, Todorić je govorio da on, iako formalni, nije i stvarni vlasnik Agrokora, odnosno da su banke i drugi Agrokorovi kreditori njegovi vlasnici koliko i on. Leks Agrokor je, barem što se Hrvatske tiče, zasad zamrznuo sva ta stvarna i fiktivna vlasništva, a upravljanje kompanijom predao u ruke vladina povjerenika Ante Ramljaka, ali i Agrokorovih vjerovnika i dobavljača, ponajprije onih koji imaju najjače adute da naplate svoja potraživanja ili ih pretoče u vlasništvo nad Agrokorom i pojedinim njegovim kompanijama.
Sudeći po najavama američkih i drugih investicijskih fondova rizičnog kapitala koji su financirali Todorićevo preuzimanje Merkatora, da su spremni uložiti dodatnih 400 milijuna eura za Agrokorovo restrukturiranje i spašavanje, oni su vjerojatno stavili šapu na najveći dio Agrokorova vlasništva, pa su i najzainteresiraniji za njegovo najbezbolnije moguće restrukturiranje i vlasničko preslagivanje. Za njima puno ne zaostaju ruske i druge banke koje su najobilnije kreditirale Todorićevo osvajanje hrvatskog i regionalnog tržišta, pa već započeto licitiranje nekih od najvećih Agrokorovih dobavljača o preuzimanju pojedinih tvrtki iz njegova sastava više sliči rastjerivanju straha od gubitka koji bi mogli pretrpjeti nego što pokazuje njihovu stvarnu poziciju i potencijale da svoja potraživanja pretvore u vlasništvo nad pojedinim Todorićevim kompanijama.
Unatoč stavljanju na led Agrokorova vlasništva donošenjem specijalnog zakona, njegova je sukcesija već započela, a hoće li se mirno i organizirano provesti ne ovisi samo o leks Agrokoru i hrvatskom stečajnom zakonodavstvu. Osim Agrokorovih vjerovnika, o tome će svoje reći i vlasti zemalja u kojima je Todorić rasprostro svoje poslovno carstvo, jer se i njihove pozicije itekako mogu urušiti ako bi kompanije u još uvijek formalnom Todorićevom vlasništvu doživjele sudbinu sličnu onoj u kojoj se obrela Goša iz Smederevske Palanke: slovački vlasnik je pokupio svoje krpice, a radnicima, srpskoj državi i njezinim zdravstvenim i mirovinskim institucijama ostavio hrpu nenaplativih dugova i tamne poslovne perspektive.
