Novosti

Kronika

Pjesma ga je održala

Jovo Buzdum, vremešni povratnik iz Branešaca kraj Pakraca, ne prima socijalnu pomoć zbog ‘previsoke’ mirovine od 1.100 kuna. Teškoćama doskače sviranjem tamburice

Više tisuća stanovnika na području Pakraca, uglavnom povratnika u opustjelim selima i zabitima na sjevernim obroncima Psunja, živi iznimno teško i na jedvite jade spaja kraj s krajem iz mjeseca u mjesec. Ravnateljica tamošnjeg Centra za socijalnu skrb Dubravka Šebić kaže nam da sveukupno oko 1.300 osoba koristi neku od usluga ili prava koje osigurava ta institucija.

Kad bih ja razvalio svoju bisernicu, pucali bi šavovi na ženskim čarapama. No i to je nekad bilo, a sad se spominjalo - sa sjetom se Jovo prisjeća sretnijih vremena

- Ne samo da redovito brinemo i ispunjavamo obaveze prema onima u našoj evidenciji nego i druge institucije, poput primjerice Crvenoga križa, nastojimo obavijestiti kada na terenu uočimo problem koji nije u našoj nadležnosti, a čije bi se rješavanje za određenu osobu moglo pokrenuti nekakvim procesom pomoći ili ostvarivanja prava. Za razliku od krajeva koji nisu bili zahvaćeni ratnim djelovanjima, na nekim se područjima posljedice i danas osjećaju, a to su pogotovu ona gdje je brojnija starija populacija kojoj je pomoć itekako potrebna. Upravo iz tih razloga imamo veći broj korisnika zajamčene minimalne naknade: naime, da bi se ona ostvarila, preduvjet je da osoba ima mirovinu ili neka druga primanja u iznosu nižem od 920 kuna mjesečno – tumači nam.

No kako su dobre namjere počesto u sukobu sa stvarnošću, tako u Branešcima, zamalo posve napuštenom seocu u kojem je danas više kuća nego ljudi, živi Jovo Buzdum (81), povratnik čija mirovina je za kojih dvjestotinjak kuna veća od zakonski propisane sume za ostvarivanje prava na naknadu i uvrštavanje u evidenciju centara za socijalnu skrb i Crvenog križa. Da mu je penzija, primjerice, 919 kuna, imao bi pravo na ogrjevno drvo, a račune za struju i lijekove podmirivala bi mu država.

- Kada se 1991. odavde bježalo navrat-nanos, žena Mica, kći Mira, sin Milan i ja ostavili smo sve da bismo utekli grmljavini granata, unatoč tome što pojma nismo imali ni kako ni gdje ćemo završiti. Nakon nekoliko dana lutanja, obreli smo se u selu Kula kraj Novog Sada, u kojem sam nekoliko godina radio kao čistač hotelskog okoliša. No kad je jednog dana nekakva novopečena tajkunica kupila hotel, izbacila me na ulicu jer sam po njezinim ‘standardima’ bio prestar za čistača. Tako nam nije bilo druge nego početi razmišljati o povratku pod Psunj - prisjeća se sada doista vremešniji starac.

Prva se u Branešce vratila Mira, kojoj je tata dao punomoć da pokuša ostvariti obnovu devastirane kuće i tako pripremi sve za povratak cijele obitelji. U međuvremenu, supruga Mica umire pa je sahranjuju u Kuli, a sin Milan odlučuje ostati živjeti u Novom Sadu. Mira je pak nakon obnove roditeljske kuće odselila se u Busnove kraj Nove Gradiške, pa se Jovo sam samcat, nakon dugih šest godina izbivanja, obreo u Branešcima pred svojom kućom i dvorištem koje zamalo nije prepoznao. Valjalo mu je još jednom započeti iz početka: tako je uspio ostvariti mirovinu od 1.100 kuna mjesečno, što je za ciglih 180 više od spomenute granice radi koje nema pravo na dodatnu pomoć.

- E, moj novinaru, da mi je penzija bar malo manja, bila bi to pusta sreća. Brinuli bi o meni, dobio bih najmanje pet metara drva za zimu, platili bi mi struju i lijekove, a povremeno bih uživao i u jednokratnoj pomoći. Dođe mi da odem u onu pakračku zgradurinu i vratim im tih 180 kuna viška, no ne ide to baš tako: što je-tu je, pokrivaj se koliko ti je ćebe dugačko. Ne mogu ipak griješiti dušu, dobijem ponekad ponešto od Crvenog križa – otvoren je naš sugovornik.

Ravnateljica pakračke podružnice Crvenog križa Danijela Kiš potvrđuje nam kako Jovi povremeno pruže pomoć u obliku paketa s hranom, spremanja, čišćenja, održavanja kuće i okućnice te prijevoza do liječnika, preko programa što provodi LIRA, Lipička razvojna agencija. Pitamo Jovu kako preživljava s crkavicom od mirovine, a on nam kao iz topa odgovara.

- Jebiga, novinar, nemoj me to pitati, to je jedino na što ti ne znam odgovoriti! Mogu ti samo reći da kad započnem kontati i razvrstavati te pare, znam da ću pet-šest dana do sljedeće penzije morati gladovati. Al’ vrag zna kako se uvijek nekako posloži da mjesec prođe, a ja i dalje živ. Pomogne mi krumpir, malo luka, a i kruha se nađe, pa vazda bude po onoj ‘opet Jovo nanovo’ – objašnjava nam.

Lisice i jastrebovi potamanili su davno stoku i perad na koju bi se u preživljavanju Buzdum mogao osloniti, pa mu društvo sada prave samo dvije mačke. Ipak, najbolji mu je prijatelj njegova samica-bisernica, tamburica čije je tajne virtuozno svladao još davnih dana, a danas mu dođe poput kakvog živog čeljadeta. Izradio ju je majstor Dragan Heceg iz Šumetlice, a s njome i sa svojom sviračkom družinom, Jovo je prije rata nastupao po cijelom pakračkom kraju.

- Znala se tako dobra para zaraditi, sinko moj: kad je ples i zabava, ne pita se kol’ko što košta. Kad bih ja razvalio svoju bisernicu, pucali bi šavovi na ženskim čarapama. No i to je nekad bilo, a sad se spominjalo - sa sjetom se Jovo prisjeća sretnijih vremena.

Dokolici i osami nerijetko doskače tako što sjedne s tamburicom na kućni prag, pa opet razvali svirku toliko da bi ga pola Psunja moglo čuti kad bi bio nastanjen ljudima. Veprovi iz obližnjih šuma već su navikli na te zvuke, pa se samo načast umire i zamuknu pred dirljivom ljepotom ojkalica i bećaraca koje Jovo Buzdum izvodi. Ponekad sebi dadne oduška i kojom vlastitom pjesmom, radi čijih bi se ironičnih tekstova zasigurno dizala kosa na glavi i srpskim i hrvatskim nacionalistima. No za to ovog nevjerojatno žilavog i na nedaće otpornog starca ne bi, za promjenu, bilo nimalo briga.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više