Pišući o prethodnoj, devetoj po redu pjesničkoj knjizi vjerojatno najznačajnije naše suvremene pjesnikinje naslovljenoj ‘Stvarnice, nemirna površina’, kritičar Branislav Oblučar je, čini mi se s pravom, ustvrdio svojevrsno očvrsnuće Žagaričinog pjesničkog izraza, prijetnju iscrpljenja od Goranom za mlade pjesnike nagrađenog prvijenca ‘Išla i… sve zaboravila’ stalno prisutnog niza postupaka, motiva i strategija; izostanak mijena, nijansi i permutacija koje su čvrste konstante autoričinog pisma iz knjige u knjigu izmicale iz sfere prepoznatog i usvojenog u ono fino i neopipljivo ne još. Žagaričine su pjesmotvorne dominante – poput iznevjeravanja jezičnih normi, prije svega na polju sintakse i leksika, snažne, često hermetične metaforike, dinamične grafičke organizacije pjesme koja pridonosi specifično strukturiranome ritmu, zbira ‘kućnih’ motiva koji uključuju šumu, snijeg, tišinu, izvor, bjelinu, riječ itd. – postale drugim riječima nekom vrstom nultog stupnja njezinog lirskog govora, prestale su se preispitivati i pretvorile se prije u prostor repetitivne igre autoreferencijalnih signala i asocijacija nego materijal i zonu kakvog heterodoksnog minus-postupka.
‘Razlike tihotapke’, sa svojih šezdesetak pjesama raspoređenih u osam ciklusa, kao da se već samim naslovom polemički postavljaju naspram navedene dijagnoze podvlačeći tišinu razlike, nježnost nijanse, liriku malih no nužnih pomaka – kako u odnosu na ukupnost vlastitog pisma (ja ne želi pisati kao ja), tako i unutar pjesničkog jezika samog. Recimo odmah da značajniji formalni, pa i motivski noviteti opet uglavnom izostaju te će se autoričini predaniji čitatelji zateći na dobro poznatome terenu. Naracija će ipak, kao u pjesmi koja spaja odvoz rashodovane bijele tehnike i srednjovjekovnu katoličku mističarku, biti mjestimice isprativija, manje izglobljena nego smo od pjesnikinje navikli, jorgovan će se smjestiti u samo srce motivskog rizoma kao njegova živa jezgra, a precizno, snažno poentiranje učvrstit će i ‘zatvoriti’ razvedene lirske tokove. Recimo također da će, iako koordinate Žagaričinog pjesničkog svijeta neće dakle iznevjeriti naš horizont očekivanja niti nas u bitnom iznenaditi, spomenuta tišina, razlika koja se čita prvenstveno kao trag, u većini sastavaka uvrštenih u ovu knjigu funkcionirati mnogo bolje nego u ‘Stvarnicama’. Glavni razlog tome, čini mi se, leži u povratku mikrorazini, lirskoj napetosti koja proizlazi iz međuigre pomne zvučne i ritmičke organizacije stiha i sveprisutne ‘razlike niskog intenziteta’ (pisanje je najtiši prijenos energije ili pjesma na granici čujnosti/ razvezuje svijet) s jedne, te u ‘Stvarnicama’ često nedovoljno prisutne svijesti o cjelini pjesme s druge strane. Napišem šuma i bude šuma u tih je nešto više od tri desetljeća donekle logično postalo pogledam stablo/ i uzmem ga sa sobom, no pjesme tihotapke djeluju kao ventil za oslobađanje u riječima akumuliranog pritiska, nagomilanog tereta jezika – ovdje leži već otežalo kamenje/ koje ne razumijem, ali moram ga napisati – i ta je energija kroz većinu knjige prisutna: pogotovo u prvih nekoliko cjelina nalazimo čitav niz izvrsnih pjesama. Za slabije sastavke vrijedi maločas razložena dijagnostika: njihov je glavni problem nevoljkost ili nemogućnost da istupe iz samoproglašenog, već pomalo automatiziranoga okvira.
Poststrukturalizam, poznato je, razliku vidi kao temeljno strukturno načelo i modus operandi jezika, a Žagar barata njezinim najsuptilnijim registrima, tihim tragovima, i u ‘Razlikama tihotapkama’ čini to, bez obzira na izostanak osjetnije poetičke modulacije, uglavnom estetski uspjelo, intrigantno. Sumrak je kad suncokreti govore sebi/ u bradu:/ riječi, to su drugi.
