>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet
Piše Tena Erceg

Plaćenici opet dolaze

Ukoliko oglas zloglasne privatne vojne kompanije Blackwater, na kojemu su uz njezin logotip otisnute jedino riječi ‘We Are Coming’, znači da će ona nakon povlačenja američke vojske biti angažirana u Afganistanu, a sva je prilika da se o tome radi, bit će to njezina prva otvorena suradnja s američkom vladom nakon što je nečasno protjerana iz Iraka

Sredinom prosinca u američkom magazinu za oružje i lov ‘Recoil’ preko cijele stranice objavljen je oglas zloglasne privatne vojne kompanije Blackwater. Cijela je stranica crne boje, a uz logotip kompanije otisnute su jedino riječi ‘Mi dolazimo’ (‘We Are Coming’). Otprilike istih tih dana, administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa donijela je odluku o povlačenju 2000 vojnika iz Sirije i 7000 vojnika iz Afganistana, a ministar obrane JamesLudi PasMattis podnio je ostavku i zbog neslaganja s tim odlukama. Također u isto vrijeme, na doživotni zatvor osuđen je Nicholas Slatten, jedan od 19 zaposlenika Blackwatera koji su na bagdadskom trgu Nisur u rujnu 2007. počinili ratni zločin koji je postao simbol američke intervencije u Iraku, ali i simbol brutalnosti i bezakonja plaćeničkih kompanija uključenih u američke ratove.

Trumpovi savjetnici lani su angažirali osnivača Blackwatera Erika Princea i vlasnika kompanije DynCorp International Stephena Feinberga da izrade ‘alternativne vojne strategije na Bliskom istoku koje bi se primarno oslanjale na privatne kontraktore’

Zaposlenici Blackwatera vozili su se toga dana centrom Bagdada, pa ničim izazvani otvorili vatru na civile, kojih je 14 ubijeno. Slatten je zapucao prvi i ubio 19-godišnjaka koji se u automobilu vozio s majkom. Osuđen je nakon niza pravosudnih zavrzlama, dok su trojica osuđena za ubojstvo iz nehata, a četvorica još čekaju početak suđenja.

Kompaniju Blackwater osnovao je 1997. godine bivši marinac Erik Prince, a posao mu je naglo procvjetao 2004., kada je američka vlada shvatila da iračka intervencija neće ići onako glatko i brzo kako je to bila zamislila. Princeova kompanija dobila je tada posao osiguravanja diplomata u Bagdadu težak 106 milijuna dolara, da bi do 2009. godine od američke vlade utržila 1,35 milijardi dolara. Nakon incidenta na trgu Nisur iračka vlada kompaniju je istjerala iz zemlje, nakon čega je ona nekoliko puta mijenjala ime ne bi li sa sebe sprala ljagu. Posljednji put preimenovana je u Academi, a Prince se sljedećih sedam-osam godina bio pritajio; prvo je radio na ustroju plaćeničke vojske u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a zatim i s kineskom vladom.

Ukoliko Blackwaterov misteriozni oglas znači da se ta kompanija nakon povlačenja vojske namjerava angažirati u Afganistanu, a sva je prilika da se o tome radi, bit će to njezina prva otvorena suradnja s američkom vladom nakon što je nečasno protjerana iz Iraka.

Prince je s idejom o privatizaciji afganistanskog rata Trumpu pristupio već početkom njegovog mandata. Budući da mu je sestra ministrica obrazovanja Betsy DeVos, to mu je omogućilo nesmetan pristup Bijeloj kući. Tome su se, međutim, protivili državni tajnik Rex Tillerson, ministar obrane Mattis i savjetnik za nacionalnu sigurnost H. R. McMaster, od kojih nijedan više nije na toj funkciji, dok je novi savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton izjavio da je on ‘uvijek otvoren za nove ideje’.

Kako u tekstu iz listopada 2017. navodi časopis ‘Berkeley Political Review’, u ljeto prošle godine Trumpovi savjetnici ipak su angažirali Princea i Stephena Feinberga, vlasnika obrambene kompanije DynCorp International, da izrade ‘alternativne vojne strategije na Bliskom istoku koje bi se primarno oslanjale na privatne kontraktore’, a Princeovi komentari na tu temu objavljivani su u vodećim američkim novinama kao što su ‘New York Times’ i ‘Wall Street Journal’. Prošlog rujna vojni časopis ‘Military Times’ objavio je pak detalje Princeovog afganistanskog plana, nakon čega se ubrzo pojavio i tajanstveni Blackwaterov oglas. Prema tom planu, 23.000 vojnika NATO saveza i 27.000 privatnih kontraktora koji se trenutno nalaze u Afganistanu zamijenilo bi 6000 plaćenika i 2000 aktivnih američkih specijalaca, od kojih bi 60 posto njih bili bivši američki specijalci, a ostali isto to, ali iz drugih članica NATO saveza. Ovi drugi bi, piše Prince, dolazi ‘kao pojedinci, a ne u sklopu jedinica toga obrambenog saveza, čime bi se izbjegla komplicirana mreža nacionalnih restrikcija pojedinih NATO članica’.

Privatne obrambene kompanije danas su prisutne u svim ratovima, a vrijednost ovog biznisa u globalnim razmjerima procjenjuje se na između 69 i 275 milijardi funti godišnje, tvrdi se u istraživanju objavljenom na portalu Open Democracy

Glavna prednost privatizacije rata bila bi ona financijska: Princeova strategija koštala bi američki vojni proračun tek pet milijardi dolara godišnje, što je minorni iznos u odnosu na dosadašnji ukupni trošak američke vojne intervencije u Afganistanu koja je od listopada 2001. do kraja 2017. dosegnula gotovo bilijun dolara. Zapovjedna linija išla bi preko kontingenta aktivnih specijalaca američke vojske, privatni vojnici ne bi prolazili uobičajene kratke rotacije regularne vojske, već bi tamo boravili najmanje tri godine u komadu, a privatna vojska imala bi i svoju avijaciju, poljske bolnice i dvije rafinerije za preradu dizela u avionsko gorivo, čime bi se izbjegao skupi uvoz iz Pakistana. Američka vojska potrošila je naime od 2008. do 2016. godine 13 milijardi dolara na uvoz goriva iz Pakistana, dok bi izgradnja privatnih rafinerija, tvrdi Prince, američki proračun koštala samo 150 milijuna dolara.

Incidenti bi navodno bili izbjegnuti tako što se plaćenici više ne bi naoružani do zuba vozikali uokolo u konvojima vlastitih vozila, nego zajedno s afganistanskom vojskom, nosili bi afganistanske uniforme i bili podvrgnuti lokalnim zakonima i američkom vojnom kodeksu (Uniform Code of Military Justice). Svi plaćenici imali bi američko zdravstveno osiguranje.

Službenih reakcija na Princeov plan o potpunoj privatizaciji rata u Afganistanu zasad nema, no ukoliko on bude prihvaćen, to neće biti ništa čudno, štoviše, analize pokazuju da oslanjanje na privatnu vojsku vladi SAD-a nije samo navika već i svojevrsna ovisnost. Kako navodi ‘Berkeley Political Review’, već u vrijeme Drugog svjetskog rata oko deset posto američkih vojnika bili su privatni kontraktori, dok je taj broj u Iraku i Afganistanu znao dosezati i 50 posto. Oba rata američka vlada pokrenula je misleći da će trajati kraće, ali kako se to nije dogodilo, morala se odlučiti za jedno od tri moguća rješenja tog problema: povući se, što nije dolazilo u obzir, pokrenuti opću mobilizaciju kao u vrijeme vijetnamskog rata, što bi bilo političko samoubojstvo, ili privatizirati ratove. Odlučila se za ovo treće, rezultat čega je da je u posljednjih nekoliko desetljeća postalo normalno da privatne kompanije rade poslove koji su se dotad smatrali inherentnima državi, primjerice oformljivanje stranih vojski, analiziranje obavještajnih podataka i vojne operacije.

Privatne obrambene kompanije danas su prisutne u svim ratovima, a vrijednost ovog biznisa u globalnim razmjerima procjenjuje se na između 69 i 275 milijardi funti godišnje, tvrdi se u istraživanju koje je grupa autora u prosincu objavila na portalu Open Democracy. Osim vlada, koje ih koriste za obavljanje poslova koje one ne mogu ili ne smiju raditi, klijenti su im i kompanije koje se bave crpljenjem prirodnih resursa, pa čak i terorističke skupine, drugim riječima svatko tko ih može platiti. Budući da rade za profit, one mogu započinjati ili produljivati ratove, a na terenu često angažiraju lokalne podkontraktore, koji onda sami stvaraju tržišta plaćenika. Privatne obrambene kompanije sve se više bave i ‘antipiratskom industrijom’, a kako se takve operacije odvijaju na morima, čija je međunarodna pravna regulacija još kompliciranija, one tamo djeluju praktički u kontekstu potpunog bezakonja.

Kako bi smanjile troškove, plaćeničke kompanije rutinski koriste vojnike iz siromašnih zemalja, koje plaćaju u skladu sa standardom u zemljama porijekla, pa prema nekim analizama samo trećina privatnih vojnika u Afganistanu ima američko državljanstvo. Za razliku od regularne vojske, plaćeničke kompanije koje rade za američku vladu nemaju obavezu podnošenja izvještaja Kongresu niti su podložne tamošnjem Zakonu o slobodi informiranja, što ih smješta u sivu zonu netransparentnosti i nekažnjivosti. Spomenuto britansko istraživanje pokazalo je primjerice da je u toj zemlji registrirano 235 takvih firmi, pri čemu ne postoji baza podataka u kojoj bi one bile okupljene. Od tih 235 kompanija jedna trećina njih uopće nema web-stranicu, a one koje imaju uglavnom ne nude informacije kao što su imena osoblja ili popis zemalja u kojima operiraju. Istraživači su pronašli tri kompanije registrirane na adresi nekog poljskog restorana u središtu Londona, a njih 32 imale su samo poštanske brojeve.

Netransparentnost iz koje proizlazi nekažnjivost razlog je zašto su vojnici privatnih kompanija izrazito često uključeni u ubojstva civila. Osim spomenutog paradigmatskog slučaja Blackwatera u Iraku 2007., po višestrukim skandalima poznata je i britanska kompanija Aegis Defence Services. Pripadnici te kompanije, čiji je predsjednik inače zastupnik konzervativaca i unuk Winstona Churchilla, Sir Nicholas Soames, snimljeni su kako pucaju po civilima također u Bagdadu 2005., a za sudjelovanje u ratu u Iraku kompanija je regrutirala djecu vojnike iz Sierra Leonea. Bila je optužena i za kršenje embarga na oružje u toj zemlji ilegalnim uvozom sto tona oružja za tamošnju vladu. Direktor operacija u Iraku u vrijeme kada je Aegis tamo izvozio vojnike iz Sierra Leonea bio je James Ellery, bivši britanski general koji je u vrijeme demobilizacije djece vojnika bio na funkciji šefa kabineta UN-ove misije u Sierra Leoneu. Plaćenicima iz te zemlje Aegis je plaćao nadnicu od 11 funti dnevno.

Također britanska kompanija Protection Vessels International bila je 2011. godine pod istragom jer su njezini pripadnici na teritoriju Eritreje držali ilegalna skladišta oružja. U toj su zemlji optuženi za sabotažu, špijunažu i terorizam, no spor je riješen isprikom kompanije, koja je nakon toga nastavila biti najveća privatna pružateljica usluga pomorske zaštite na području Adenskog zaljeva, istočne Afrike i Indijskog oceana.

Još jedan paradigmatski slučaj kršenja međunarodnog prava u tzv. ratu protiv terorizma onaj je torture koja se nad zatočenicima provodila u zloglasnom iračkom zatvoru Abu Graib, gdje su među zlostavljačima bili i zaposlenici američkih kompanija CACI International i Titan.

Unatoč posvemašnjem bezakonju i zločinima koji prate rad privatnih sigurnosnih kompanija, dosad je zabilježen samo jedan pokušaj njegove međunarodne regulacije, onaj iz 2010., kada je na inicijativu vlade Švicarske donesen takozvani Međunarodni kodeks ponašanja privatnih pružatelja sigurnosnih usluga (ICoC). Taj je mehanizam, međutim, dobrovoljan, a britanski istraživači utvrdili su da je ICoC-u pristupilo samo 15 od 235 u Velikoj Britaniji registriranih plaćeničkih kompanija.

1/3