>

novosti logo

Plombiranje loših odnosa

Korištenjem svake prilike da joj oteža pristupne pregovore, Plenkovićeva vlada tjera Srbiju da traži partnere na drugim stranama, poput kamiondžija koji namjeravaju zaobići Hrvatsku kako bi izbjegli carinske kazne za koje tvrde da im se lupaju na hrvatskoj granici

Srpsko poslovno udruženje Međunarodni transporti prošloga je tjedna pozvalo tamošnje prijevoznike da zaobilaze Hrvatsku i da na zapad Europe robu prevoze preko Mađarske i Slovenije jer je nekoliko stotina srpskih prijevoznika u protekla dva-tri mjeseca na hrvatskoj granici platilo dvije do sedam tisuća eura kazne zbog navodno neispravnih carinskih obilježja. Sve brojniji srpski prijevoznici učestalo se žale svojemu poslovnom udruženju da im hrvatski carinici namjerno oštećuju carinske plombe i druga carinska obilježja koja im nakon obavljenog pregleda na kamione stavljaju srpski carinici, a potom ih zbog tih oštećenja kažnjavaju visokim novčanim kaznama, pa i pritvaranjem ako ih odbiju platiti. I dok prijevozničko poslovno udruženje govori o stotinama kažnjenih srpskih prijevoznika, srpska carinska uprava je saopćila da se njima obratilo tek nekoliko prijevoznika, dodajući da nijedna članica EU-a do sada nije imala primjedbe na kvalitetu njihovih carinskih plombi i drugih obilježja. Odgovarajući na upite srpskih medija, hrvatska carinska uprava navodi pak da je u posljednja tri mjeseca ‘zabilježeno 130 oštećenja carinskih obilježja, od čega se 35 slučajeva odnosi na carinske plombe. Od toga je 15 carinskih plombi Republike Srbije’.

Komentirajući najnovije hrvatsko-srpske carinske varnice, srpski ministar trgovine, turizma i telekomunikacija Rasim Ljajić tvrdi da Srbija nije izazvala nijedan trgovinski problem u regiji ‘zato što zaista želimo stvaranje zajedničkog ekonomskog prostora, ali što više govorimo o tome, imamo više necarinskih barijera i ne samo od hrvatske nego i od drugih država u regiji’. Formiranje zajedničkog regionalnog ekonomskog prostora okosnica je Berlinskog procesa koji je Njemačka predvođena Angelom Merkel lansirala kako bi šest zapadnobalkanskih kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji efikasnije pripremila za punopravno članstvo, ali i čvršće vezala uz Uniju već sada, dok vode pristupne pregovore ili čekaju da ih započnu. Čvršće regionalno ekonomsko povezivanje na principima koji vladaju u EU-u trebalo je potaknuti i olakšati rješavanje i drugih bilateralnih sporova i sukoba, od sukcesijskih preko graničnih do sporova koje vode oko statusa nacionalnih manjina ili onih nastalih na ratnom nasljeđu.

No nakon početnog elana koji je Berlinski proces udahnuo Balkanu, europrocesi se u međusobnim odnosima balkanskih država sve više usporavaju i sve češće vraćaju unatrag. O tome ne govori samo srpski ministar Ljajić već i brojni europski političari i mediji, koji pritom u prvi plan ističu da EU na Balkanu gubi korak u utrci s Rusijom, Kinom i Turskom, pogotovo otkad se Trumpova Amerika počela povlačiti iz balkanske priče. Usto optužuju Rusiju, Kinu i Tursku da svojim ekonomskim, ali i političkim i vojnim projektima sve čine kako bi Balkan udaljile od Europske unije i privukle ga u svoje interesne sfere. U europskim medijima učestalo je i žigosanje ruskih, kineskih i turskih ‘trojanskih konja’ na Balkanu. No kad se razgrne sva ta šuma argumenata po kojima su ruske, kineske i turske aktivnosti glavni razlog navodnog slabljenja utjecaja EU-a u regiji, nameću se bitno drukčiji zaključci.

Berlinski proces je na primjer trebao dati novi vjetar u leđa i hrvatsko-srpskim odnosima. U njegovom okrilju rodila se ideja o susretu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i tadašnjeg srpskog premijera Aleksandra Vučića, koji je prije dvije godine započeo u Dalju, a završio u Subotici usvajanjem Subotičke deklaracije. Šest točaka Subotičke deklaracije danas je mrtvo slovo na papiru. Bio je to uzaludan posao, iako je jedan od lidera vojvođanskih Hrvata, Tomislav Žigmanov, sredinom lipnja poručio da su realizirane dvije trećine od dvadesetak konkretnih projekata koji su u okviru deklaracije tada dogovoreni, a kojima se trebao poboljšati položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. Dodao je i da se preostala trećina realizira. S druge strane, nijedna konkretna obaveza koju je u ime Hrvatske preuzela predsjednica Grabar Kitarović nije realizirana, tvrde predstavnici Srba iz Hrvatske.

Europska unija je podržala i pozdravila inicijativu Grabar Kitarović i Vučića, iako su ovdje odmah krenula upozorenja da hrvatska predsjednica, za razliku od srpskog premijera, nema ovlasti i mehanizme da realizira preuzete obaveze. Tadašnja vlada Tihomira Oreškovića bila je već u rasulu pa se oko toga nije odmah podigla velika prašina, iako je inoministar Miro Kovač ubrzo otkrio da Vlada pojma nije imala što u hrvatsko-srpskim odnosima kuhaju hrvatska predsjednica i srpski premijer. Priča se ponovila početkom ove godine, kad se Vučić odazvao pozivu Grabar Kitarović i došao u službeni posjet Zagrebu, iako je bilo jasno da i nova Plenkovićeva vlada od svega pere ruke i jedva se suzdržava da Vučića ne pošalje natrag preko Dunava, a hrvatsku predsjednicu pred čitavim svijetom stavi na mjesto na koje pripada.

Već u travnju predsjednica Grabar Kitarović počela se izvlačiti iz čitave priče, poručujući da će otići u uzvratni posjet Beogradu, ali kad se steknu uvjeti za konkretne dogovore, ponajprije one koji se tiču sudbine nestalih. Vučić, koji je u međuvremenu izabran za srpskog predsjednika, izigran je kao pubertetlija koji je povjerovao da je pronašao stalnu partnericu za ples i ostao bez nje kad je zasvirala neka druga muzika, pa zbog toga, čini se, sve težim riječima proziva hrvatske vlasti i okreće se drugim partnerima u EU-u, ali i na drugim stranama svijeta. A Plenkovićeva vlada i ne spominje Subotičku deklaraciju i pritom se silno trudi da Vučića izbaci iz priče o hrvatsko-srpskim odnosima. Njih bi pak gradila isključivo u okviru srpskih pristupnih pregovora s Europskom unijom, uvjerena da Hrvatska kao članica Unije može Srbiji uvjetovati i diktirati rješavanje svih bilateralnih pitanja i sporova svojim pravom veta na otvaranje i zatvaranje svih pregovaračkih poglavlja. Na ruku joj ide i kraj mandata aktualnog saziva Europskog parlamenta i Komisije, ali i previranja u Uniji oko njezine budućnosti i reformi koje mora provesti ako želi zaustaviti procese dezintegracije koji je u temeljima tresu.

No problem je Plenkovićeve vlade, a onda i Hrvatske, što nikako da se odluči želi li s one strane Dunava novu članicu Europske unije ili ruskog, kineskog i turskog ‘trojanskog konja’. Korištenjem svake prilike da blokira otvaranje pregovaračkih poglavlja, tužakanjem Srbije zbog njezinih ovakvih ili onakvih bilateralnih odnosa s trećim zemljama, ustrajavanjem na rješavanju bilateralnih sporova samo u skladu s hrvatskim interesima, odgađanjem realizacije već postignutih sporazuma i ugovora ili traženjem njihove revizije, a sve pod prijetnjom zaustavljanja srpskih pristupnih pregovora, Plenkovićeva vlada vjerojatno jača svoje pozicije u HDZ-ovom biračkom tijelu, ali i tjera Srbiju da traži partnere na drugim stranama, poput kamiondžija koji preko Mađarske, Austrije i Slovenije namjeravaju zaobići Hrvatsku kako bi izbjegli carinske kazne za koje tvrde da im se neopravdano lupaju na hrvatskoj granici. I mimo Hrvatske može se stići u Europsku uniju, zar ne? Duže traje, ali je jeftinije.

1/1