>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Plutajući birači

Već deset godina približno istih petnaestak posto socijalno zakinutih birača traži svoju stranku, i nakon Borisa Mikšića, Laburista i ORaH-a, sada su je našli u Sinčićevom Živom zidu. Ali, potraga će se po svemu sudeći nastaviti do pojave autentično lijeve stranke kao u Grčkoj i Španjolskoj

Među nebrojenim komentarima iznenađujućeg uspjeha Ivana Sinčića i Živog zida u prvom krugu predsjedničkih izbora, ima jedan na tzv. društvenim mrežama koji je prešišao sve ostale. Za nekoliko godina, veli anonimni komentator, Živi zid će biti slavljen kao ‘prvi partizanski odred’ u porobljenoj Evropi koji je ustao protiv vladajućeg kapitalističkog ‘nacizma’. Uh, pomislih, ovaj ga je pretjerao, iako čovjek ne može biti siguran da možda ne bliska, ali ni jako daleka budućnost, neće donijeti i tako nešto. Ali, evo, ima onih kojima se nimalo ne čeka i na Sinčića i njegov Zid od živih ljudi projiciraju nade u prvu pravu antikapitalističko-antifašističku revoluciju. I to što prije, zapravo odmah. Nema veze što te nade nemaju solidnog, solventnog pokrića u onome što su Sinčić i njegov alter ego Ivan Pernar govorili proteklih dana i godina, štoviše oni su sami sebi postavili uže ciljeve. Njihova vatrena povika na Tuđmanovu pljačkašku privatizaciju prestaje i pretvara se u pobožni stav mirno čim se progovori o njemu kao ‘stvoritelju’ hrvatske državne neovisnosti, a njihov antifašizam na koji ih poziva spomenuti komentator još je kraćeg i sipljivijeg daha. Prestaje već na ustaškim navijanjima na nogometnim stadionima, o čemu se Sinčić u televizijskom sučeljavanju na HRT-u ‘hrabro’ odbio izjasniti.

Kako je objasnio, tako je učinio jer se Živi zid odbija izjasniti između nametnutih ideoloških podjela, pa sebe ne smatra ‘ni fašističkim ni komunističkim’, što je, najblaže rečeno, djetinjasto. To je kao kada bi netko dokazivao svoju navodnu neovisnost tako što se ne bi izjašnjavao između demokracije i totalitarizma, ili čak između slobode i ropstva. Uostalom, zna se da je ovo faktičko izjednačavanje komunizma i fašizma došlo iz ideoloških radionica HDZ-a, gdje nisu mogli otvoreno zagovarati ustaški fašizam, pa su odlučili fašistima proglasiti i hrvatske (jugoslavenske) komuniste. A nije daleko od toga ni ono glavno s čime se pojavio Živi zid. Jer kada ovaj grmi protiv parazitizma i amoralnosti banaka i tajkuna, to ima smisla samo ako se može internacionalizirati, tj. primijeniti u svakoj drugoj zemlji, od Finske preko Srbije do Grčke. A čim se uokviri nacionalnim granicama, kako to rade Sinčić i njegovi, onda to postaje prihvatljivo i Karamarkovoj stranci koja je zbilja smjesta i bacila mamce prema njima. Ovo ipak ne znači da su u pravu oni koji sada tvrde da je Živi zid zapravo proizvod HDZ-ovog obavještajno-promidžbenog aparata, smišljen samo zato da se ukradu glasovi Josipoviću i u drugom se krugu usmjere prema Grabar-Kitarović. Ili, da to reknemo malo drukčije, kada bi u tome bilo istine, onda bi se moralo zaključiti da u HDZ-u sjede ljudi istančanog političkog njuha koji znaju čitati znakove vremena.

Jer, nema sumnje da u Živom zidu značajnim dijelom pulsira autentično antikapitalističko raspoloženje, i to ako ne baš u njegovom vodstvu ono svakako u biračkoj bujici koju su skrenuli na svoju stranu. To zorno da ne može zornije pokazuje činjenica da je u Hrvatskoj pred ovrhama tristo hiljada ljudi, a baš je otprilike toliko glasova dobio Sinčić, pa iako to sigurno nisu baš isti ljudi, isto je svakako ozračje koje ih okružuje. To je ozračje obespravljenih ili već i sasvim besprizornih građana koji se nemaju više gdje povući, jer ih je sistem gurnuo na zadnju liniju obrane, i sada se mogu održati jedino ako ustanu protiv tog sistema. Najprije ovako na biralištima, a sutra možda, ili i dosta vjerojatno, i drukčije. Gdje su ti ljudi dosad bili? O, nisu bili daleko, uvijek su bili tu negdje, čak bi se moglo reći da je to uvijek istih, ili približno istih petnaestak posto birača, samo što su se u različita vremena različito izjašnjavali. I išli su, kao neka vrsta plutajućih glasača, od jednih nestranačkih kandidata i stranaka do drugih, nesigurni gdje da ostanu, ali trajno opredijeljeni da to ne budu ni HDZ ni SDP. Počelo je to još prije deset godina s bogatunom s američkom adresom Borisom Mikšićem, koji je umalo ušao u drugi krug predsjedničkih izbora, ali to je bilo i zadnji put kada su birači povjerovali da ih s ruba ponora može spasiti neka drukčija, bolja vrsta kapitalista od ovih koje imamo. Poslije toga dolazi vrijeme Lesarovih laburista, pa Holyjinih orahovaca i sada Sinčićevih zidara, pri čemu se vrijeme njihovog pojavljivanja toliko ubrzavalo i zgušnjavalo da se već znaju i razlozi njihovih uspona i padova.

Laburisti su relativno uspješno dijagnosticirali deformacije kapitalizma, ali su se zatim podijelili oko toga da li zbog toga treba napustiti taj sistem i sada su u padu kojem se ne vidi kraja. ORaH je izašao s alternativom ‘zelene ljevice’ u kojoj je puno više zelenog nego crvenog i sada traže ravnotežu u reafirmiranju samoupravljanja, ali bježe od tog termina i nije jasno kako će to završiti. Jasniji su u onome što je i dovelo do njihovog visokog uzleta. To je odmicanje od SDP-a kao nevjerodostojne stranke koja jedno govori prije dolaska na vlast a drukčije se ponaša poslije toga. No zatim su se neoprezno približili Josipoviću, koji se ponaša u dlaku isto, i sada vjerojatno slijedi posustajanje Holyjine stranke, pri čemu je prilično vjerojatno da su njene pristaše već u prvom krugu ovih izbora počele masovnije prilaziti Sinčiću. I, eto, sada su sve trendovske strelice usmjerene prema Živom zidu kao posljednjoj postaji na kojoj se zaustavila ova putujuća grupacija glasača, pri čemu je samo jedna okolnost manjkala da to već dovede do velikih političkih promjena. Da su, naime, ovo bili parlamentarni, a ne predsjednički izbori, ni HDZ ni SDP ne bi mogli samostalno formirati vlast i morali bi se podbočiti ciglama iz Živog zida. No, ovaj bi morao odbiti svako takvo koaliranje, zbog tvrdog antisistemskog stava koji ga odbija i od HDZ-a i SDP-a, ali i zato što zapravo ne zna što bi s vlašću ako na nju dođe. To je već sada vidljiva klica vjerojatnog osipanja i srozavanja ove najnovije političke inicijative, što znači da bi spomenutih petnaestak posto glasača, a s vremenom vjerojatno i više, nastavilo plutati u potrazi za novom strankom, pokretom, ili nestranačkim ljudima uz koje će baciti sidro.

Izgleda, dakle, da prisustvujemo stalnoj vrtnji u zatvorenom krugu i da će tako i završiti. Ali, to je i zato što je Živi zid najviše nalik pokretu ‘Pet zvijezdica’ Beppea Grilla, koji je po sistemu drvenog željeza kombinirao lijeve (antikapitalizam) i desne (mrzovolja prema imigrantima) ideje, i na kraju je, ne znajući što bi sa sobom, počeo venuti. Tek kada se i kod nas pojave, kao u Grčkoj i Španjolskoj, istinski lijeve stranke i pokreti ova će vrtnja prestati i moći ćemo napokon reći da je Hrvatska postala prostor istinske, prave politike.

1/1