Sedamdesetogodišnji Miloš Radulović iz Blatuše kraj Vrginmosta pomirio se s činjenicom da obnovu kuće nije ostvario te da jedva preživljava sa skromnom i teško ostvarenom mirovinom. No nikako se ne uspijeva pomiriti s nesnosnim smradom što se širi s obližnjeg divljeg odlagališta otpada, koje iz dana u dan postaje sve veće pa se polako, ali sigurno približava štali koju je sam obnovio i u kojoj danas živi.
- Davno je na ovom proplanku okruženom šumama niknulo smetlište. Smeća se malo po malo dovozilo sve više, a danas se ovdje odlaže ono iz cijele općine Gvozd i iz Topuskoga, a i brojna druga sela ovdje prazne svoje kante i kontejneri. Od moje je štale udaljeno svega pedesetak metara i ako se ovako nastavi, uskoro će me zatrpati. Kad zapuše sjeverac, smrad je nesnosan i disati se ne može, no najveći su mi problem deseci pasa lutalica radi kojih ne mogu od kuće bez velikoga kolca za obranu od te zvjeradi. Pretpostavljam da su neki zaraženi bjesnilom, jer im je podvijen rep i stalno reže. Obratio sam se lovcima, no oni kažu da ih ne smiju ubijati; kažu da ne smiju ubijati ni zmije ni druge zaštićene životinje, a kamoli pse. Sve mi se čini da je ovdje zaštićeno sve osim ljudi – tumači nam naš sugovornik.
Čitav radni i većinu životnog vijeka Miloš je proveo u osobnom zadovoljstvu i obiteljskom životu, ali rat je sve to stubokom promijenio nagore, kao i kod mnogih drugih, pa je sada, u poznim godinama, tek starac koji samuje u štali. Rođen u Radonji kraj Vojnića, oženio se s Bogdankom iz Blatuše, pa doselio u njezinu rodnu kuću. U Kordunskim rudnicima nemetala u Topuskom radio je od 1972. godine pa do Oluje, dakle pune 23 godine. Obiteljsko imanje u Radonji bio je već prije ostavio bratu, pa se sa suprugom i trojicom sinova - Predragom, Nenadom i Nedjeljkom – na prvi zvuk kolovoških topova 1995. godine na traktorskom prikolici i s tek najnužnijim stvarima uputio u nepoznato, poput tolikih drugih Kordunaša. Nakon niza peripetija, završili su u Novom Sadu. Ondje se Miloš uspio zaposliti, ali brzo uviđa da ga poslodavac za pošteni rad uglavnom ne želi platiti. Ipak, nastavlja raditi kao najamni radnik na gradilištima i to sve dok njegova Bogdanka nije umrla; tada se odlučuje vratiti na Kordun i to bez sinova koji su se u međuvremenu snašli pa odlučili ostati živjeti u Srbiji. Tako se u proljeće 2011. godine opet obreo pred sada opožarenom kućom u Blatuši, koju je uspio srediti taman toliko da barem noć provodi u podrum. Potom su trebale proći zamalo dvije godine da ostvari svoje pravo na mirovinu – i to u iznosu ‘punih’ 1400 kuna. Pravo na obnovu kuće i danas čeka, najvjerojatnije zalud.
- Predao sam uredno zahtjev za obnovom, no stalno su tražili nekakve dodatne papire i potvrde; kad bih nabavio jedne, trebali bi drugi i tako gotovo dvije godine… naposljetku mi je puk’o film i odustao sam od svega. Kad sam vidio da je vrag odnio šalu, da moja molba čami u tko zna čijoj ladici, odlučio sam sam obnoviti štalu, polupao jasle, nekako je očistio i pokrio, i evo me, živim u njoj već godinama i dobro mi je. Ne prokišnjava, a to je najvažnije. Zahvaljujući mirovini, kolikogod mizerna bila, platio sam priključak za struju i vodu, iako mi je sve to već bilo masno naplaćeno još sedamdesetih - prisjeća se Radulović.
Ipak, iako živi sam, nije usamljen. Svega petstotinjak metara od njega stanuje 67-godišnji Pero Kukulj, dugogodišnji Milošev kolega, prijatelj i susjed. Zajedno su radili u Kordunskim rudnicima.
- Moj prijatelju, radili smo kao Alija Sirotanović. Nas smo dvojica u 25 godina slomili tri teška stroja, toliko smo snažno ‘udarali’. A kako smo se družili tada, tako se družimo i sada: svakoga se dana posjećujemo, ljudikamo i brinemo jedan o drugome. Ja još kod kuće imam staru majku, devedeset joj je godina, pa i o njoj brinem. Druženje s Milošem prekinulo se kad je navalila Oluja. On je s obitelji otišao u zbjeg, a ja sam ostao ovdje misleći kako mi nitko ništa neće i ne može nažao učiniti, jer ni ja nisam nikome. Ali nije baš sve prošlo tako glatko. Sakrio sam se bio u šumi, gdje me pronašla Hrvatska vojska, pa odvela prvo u Sisak, a zatim i zagrebački Remetinec. Valjda im je bilo čudno što nisam pobjegao, pa sam šest mjeseci morao dokazivati nevinost – objašnjava Pero, koji također teško podnosi smrad obližnjeg smetlišta, posebice radi svoje zubom vremena načete majke koja ga jedva uspijeva izdržati.
I Miloš i Pero ne dvoje oko budućnosti ovog iznimno lijepog dijela Korduna – misle da je ona već poznata, odnosno da je nema. Kao što više nema tvornica i posla u njima, kao što je povratnički val već prestao, kao što u opustjelim selima danas žive tek rijetki starci…
- Znao sam ići u Karlovac po kći, koja je ondje radila u jednoj tvornici obuće. Kad bi zasvirala tvornička sirena i otvorila se kapija široka četiri metra, za petnaestak bi minuta po hiljadu radnika izišlo iz pogona. A pogledajte nas danas… sve si nekako mislim da će ovaj naš lijepi Kordun ubrzo postati samo lovište za bogate Europljane: još samo malo nek’ sačekaju da mi pomremo, i eto biznisa na kojem netko može fino zarađivati – zaključio je neveselo naš posljednji sugovornik.
Nevinost bez zaštite
Šumovito područje oko Blatuše, na zamišljenoj granici Banije i Korduna, zakonom je zaštićeno radi postojanja nekoliko biljnih vrsta koje su u ostatku Europe gotovo izumrle. Među njima je najvažnija bijela šiljkica, osjetljiva, krhka i najugroženija biljčica ovoga kontinenta. O toj je endemskoj vrsti napisano obilje znanstvene literature, a više od četrdeset godina ozbiljno je proučava i karlovački profesor botanike Vladimir Peršin, koji u ovdašnje šume često dovodi svoje studente, pa je dobro upoznat i s problemima stanovnika vezanih uz smetlište i pse.
- Svjesni smo da odlagalište, osim ugroženoj bijeloj šiljkici, itekako šteti ostalim biljnim i životinjskim vrstama Korduna te ovdašnjim ljudima. Do kraja godine pribavit ćemo stoga sve potrebne dozvole za sanaciju deponija, za što smo zatvorili i financijsku konstrukciju: projekt je sveukupno vrijedan 12,5 milijuna kuna, a 85 posto potrebnog novca bit će iz EU-fondova, deset posto snosit će Ministarstvo zaštite okoliša RH, a pet posto općinski budžet Gvozda – potvrdio je načelnik općine Milan Vrga.
