>

novosti logo

Kultura Kultura

Pod slobodnim nebom

O pjesništvu Predraga Lucića: Trideset godina stalno kontra dominantne struje i vladajućih elita, ismijavajući i razotkrivajući ovdašnje nacionalizme i fanatizme, lupovluke i prijetvornosti. Trideset godina uporne borbe da se slobodno misli i bludi ‘pod slobodnin nebon’, da se kreacijom nadvladaju dogme, smijehom raspline strah, pameću pokori glupost

Pod slobodnin nebon

(s festivala Čakavska popevka ‘89)

Volija san one stvari radit,

Volija san i još uvik volin,

Ma sad slutin da će mi se zgadit,

Pa te, koke, za dogovor molin.

Dodijalo mi je samo s tebon,

Ja bi tija javno i sa svima

Vodit jubav pod slobodnin nebon –

To bi bila demokratska klima.

Utraj, istraj, unutra pa vanka,

Uvik s iston – vrst je mazohizma;

Ja san, koke, pobornik grupnjaka,

Ja san, koke, željan pluralizma.

Protiviš se napridnon i novon

Zato ča si odgojena krivo;

Ti ne slutiš ča dobijaš ovon

Demokratskon inicijativon.

Ti si, koke, ista ka Partija –

Tebon vlada pusta đelozija.

Ti se ritaš, braniš se ka luda

Od pravega demokratskog bluda.

VIS Plural Alko

Ova pjesma Predraga Lucića objavljena je u svibnju 1989. u Feral Alku, prethodniku Feral Tribunea, i jedna je od najstarijih pjesama uvrštenih u njegovu prvu zbirku ‘Haiku haiku jebem ti maiku’. Sjetimo se, u svibnju te 1989. svi su zazivali demokraciju, budio se stranački život i očekivalo se da će samo registriranje pluralizma osloboditi zemlju od svih grijeha i donijeti demokratsko blagostanje. U to vrijeme u kojem se svakodnevno demokraciju zazivalo kao magijsku formulu koja će otpuhnuti jugoslavenske, jednopartijske otrovne pare, u kojem su jedni te isti ljudi lijegali kao dogmatici, a budili se kao demokrati i u kojem je zemlja propustila šansu da se dubinski liberalizira i demokratizira, Predrag Lucić je pjevao kontra struje. Rugao se lažnosti demokratskog sjaja, ali i širio okvire slobodnog govora. Jer kakva je to demokracija, ako u njoj ne smiješ u nju sumnjati? Kakav je to pluralizam, ako ga ne smiješ s grupnjakom uspoređivati?

Od toga dalekog svibnja pa do svibnja 2017., kada je zadnji put javno nastupio zajedno s Borisom Dežulovićem na Mediteranskom festivalu knjige u Splitu, znači u gotovo trideset godina ‘demokratskog bluda’, Predrag Lucić je ispisao i ispjevao tisuće i tisuće izvanrednih parodijskih i satiričnih stihova o ovdašnjim uobraziljama i mitovima, lažima i opscenostima, ludostima i glupostima. Trideset godina stalno kontra dominantne struje i vladajućih elita, ismijavajući i razotkrivajući ovdašnje nacionalizme i fanatizme, ‘naše’ i ‘njihove’ ratničke epose, lupovluke i prijetvornosti. Trideset godina uporne borbe da se slobodno misli i bludi ‘pod slobodnin nebon’, da se kreacijom nadvladaju dogme, smijehom raspline strah, pameću pokori glupost.

Sam Lucić u jednom je intervjuu rekao: ‘Nikada nisam pisao povijest, niti sam sebi umišljao da pišem za povijest. Pisao sam i pišem za novine i za ljude koji ih čitaju. Prolaznik za prolaznike. Za trafike, a ne za police.’ Ipak, njegove pjesme okupljene u nekoliko pjesmarica možemo čitati na mnogo načina: kao svojevrsnu stihovanu antipovijest hrvatskog i (post)jugoslavenskog besmisla, kao znakove otpora društvenom sistemu, propisanim istinama i moćnicima, kao umjetničke dokaze kako se moglo i još može širiti prostor slobode u vremenima autoritarnosti. Uz to, one čine vrh parodijskog i satiričnog umijeća ne samo naših prostora – na kojima su, uostalom, svi koji pišu u sličnom tonalitetu izašli ispod Feralove kabanice – nego i znatno šire, onih europskih. U sredini u kojoj su pisci prečesto opterećeni vlastitom besmrtnošću i u kojoj prevladaju malograđanske predodžbe o književnim zaslugama, dogodi se, evo, da štivo s trafike ima vrijednost koja daleko premašuje dnevno ili tjedno novinsko trajanje i koja je veća od one štiva pisana s pretenzijama za vječnost.

Predrag Lucić, kao i njegova feralovska družina (V. Ivančić i B. Dežulović najprije), stvorili su zapravo jedinstvenu smjehovnu kulturu na ovim prostorima. Koliko god oni sami zazirali od svake pompoznosti i afirmacija ovakva tipa, ta je kultura ipak jasna, blistava i opipljiva te toliko bogata različitim manifestacijama i ostvarenjima, stilovima, žanrovima i izvedbama, da je nije moguće zanijekati. Njezine granice nisu granice nacionalne države pa ni političke regije; ona se geografski širi tamo gdje se govori i razumije njezin jezik, kako god se on formalno imenovao. Uza sve ostalo, ta je feralovska smjehovna kultura (Bahtinov termin sasvim odgovara) jedno od rijetkih svijetlih naslijeđa iz 1990-ih godina na kojemu se može graditi otvoreno i tolerantno društvo.

U toj kulturi Predrag Lucić se čini kao veliki meštar ceremonija – najprije: opus mu je golem, a potom: raspon žanrova, stilova, utjecaja, način parodiranja i sl. nevjerojatno raznolik i složen. Taj je opus umjetnički i književno iznimno vrijedan i kao takav daje pljusku rigidnom ukusu onih književnih povjesničara i kritičara koji vjeruju da su satira i parodija tzv. niski žanrovi i da se u tzv. visokoj književnosti nije dozvoljeno izrugivati s nacionalnim i inim svetinjama.

Temeljni postupak u Lucićevoj poeziji je parodija, pri čemu on parodira sve i svašta: himne, nacionalne epove, strane evergrine, festivalske šlagere, domoljubne borbene, umjetničku poeziju, vojničke poskočice, brojalice. U njegovih zbirkama, od spomenute ‘Haiku haiku’ preko triju ‘čitanki’: ‘Sun Tzu na prozorčiću’, ‘Bezgaća povijesne zbiljnosti’ i ‘Guske u magli’ do ‘Step by step – Stepinac’, ruku pod ruku stupaju vrtoglavo različiti likovi i predlošci: Thompson, The Doors, Njegoš, Cesarić, Jesenjin, Jova Zmaj i dr. Lucić prepjevava, kompilira, imitira, lažira i izmišlja. K tome preuveličava, iskrivljuje, negira, miješa, snižava, uzvisuje, izokreće i izruguje. Koristi se kontrastima, travestijama, montažom, persiflažom, ironijom, groteskom. Igra se sa svime što mu je na dohvatu: značenjima, sadržajem, stilovima, optikom, žanrom, riječima, imenima. Lako se prebacuje iz jednog jezičnog kôda u drugi, a metrički i stilski je vrlo precizan. Parodijski efekt jednom postiže zamjenom perspektiva (npr. kad hrvatske nacionalističke postaju srpske otadžbinske); drugi put odabirom disparatnih ili simultanih predložaka (npr. u velebnim ojkatorijima); treći, odabirom koji je sam po sebi poruka (npr. kad Internacionala postaje Korporacionala), četvrti, pomoću kalambura i premetaljki u imenima izvođača, naziva pjesama ili svojih i Dežulovićevih javnih nastupa (Melodije Bljeska i Oluje, Srba i čekića, Koke i Kolinde itd.).

Arhiv predložaka: fonoteka i biblioteka iz kojih je Lucić izvlačio svoje matrice, semplove, motive, znakove i sl. toliko su bogate i raznovrsne da to samo po sebi ukazuje na otpor provincijalizaciji i etnizaciji ovdašnje kulture. Osim parodijskih predložaka, u njegovim se pjesmama osjećaju tragovi Dylana i Tome Bebića, splitskih festivala zabavne glazbe i bitničke poezije, Kavafisa i Montyja Pythona. Svi ti ‘heretici i sanjari’ na čijim leđima je Lucić gradio dalje svoju autentičnu poeziju dolaze s vrlo različitih strana, a ta otvorenost na utjecaje, kulture svijeta i neopterećenost hijerarhijama također upućuju na temeljni osjećaj slobode koji nosi njegova poezija.

No u parodiji i satiri postoji jedna zamka: doduše, ona prijeti svakom književnom žanru i umjetničkom djelu uopće, ali se ovdje najviše naglašava – a to je trajnost. Tako neki anemični fakultetski stručnjaci, kritičarska gunđala i akademske konzerve tvrde da Lucićeva poezija, uopće cijela feralovska satira, s vremenom gubi razumljivost i smisao, onako kako je, navodno, sam Feral izgubio smisao kada je otišao njegov najveći antijunak – Tuđman. Istina, s godinama će se vjerojatno zaboraviti tko se krije iza imena Milo Duhanović, Božić Petrov ili The Mamić Brothers Bandić. Zaboravit će se i što je to bilo s Fabrijem i Nobelom, tko su bili svi ti Krpine, Canjuge, Šeparovićke, Brkići i dr. Zaboravit će se to jednako kao što se zaboravilo npr. što je povuklo Bulgakova da piše satirične priče ili Swifta da sastavi ‘nemoralne prijedloge’. Unatoč tome, ta djela još čitamo. Konkretna imena i događaji blijede, ali ostaju obrasci ponašanja, mentalitetni sklopovi, strukture misli i osjećanja. A oni na našem prostoru imaju dugo, jako dugo trajanje. Uz to, smisao feralovske smjehovne kulture je također i u tome da dobije nastavljače i inspirira druge da se bore dalje na neki svoj autentičan način.

Lucićeva poezija ima još jednu, vrlo bitnu specifičnost. Koliko god bila rugalačka, izravna i beskompromisna u razotkrivanju anatomije ovdašnje gluposti i koliko god se nekome činilo da joj ništa nije sveto, ona sadrži snažnu obnavljajuću i afirmativnu crtu. Ona nije hladna, metalna i mehanička, okrutna, nihilistička i otuđujuća, od one ‘zimske vrste’ po tipologiji Northropa Fryea. Naprotiv, ona je topla, obnoviteljska i humanistička, nekad ‘ljetna’, laka i dobrodušna, nekad kritički razorna i tragična. U svoj svojoj različitosti, ta poezija uvijek afirmira humanost i individualizam, pamet i razum, bliskost i solidarnost, uopće temeljna etička načela našeg života s drugima ljudima. U njoj se štite slabiji, osnažuju nemoćni i daje glas nijemima.

Posebno na kraju želim istaknuti i dvije Lucićeve zbirke koje često ostaju u sjeni golemog satiričko-parodijskog opusa: ‘Ljubavnike iz Verone’ i ‘Mjesec iznad Splita’. Prva posvećena zaljubljenima, druga splitskim lunaticima, obje tiše, manje parodijske i kritički žestoke, istovremeno komične i radosne te opore i melankolične. U prvoj, jedan posjet Veroni i slavni zid s potpisima zaljubljenih postaju okidač za stvaranje bogatog poetskog registra različitih ljubavnih odnosa, strastveničkih stanja i zaljubljeničkih diskursa. U drugoj je pak ispisan hommage splitskim osobenjacima, marginalcima i sretnoj djeci Lune, jer – lijepo piše Lucić – Luđaci/Oni su svjetlost svijeta/Mi gledamo/A oni vide/Mi se smijemo/Oni su smijeh//Njihova ludost nam/Otvara vrata/Iz ludnice/Koju zovemo/Svijet.

To je i suptilni hommage vlastitom gradu, Mediteranu, njegovim pjesnicima: Kavafisu, Kamovu, njegovoj sreći i pustoši, svakodnevici i životu na margini, daleko od onih mjesta na kojima zavodi moć i umišlja se veličajnost. Margini koja – ako te ne zarobi – može biti dragocjena za pjesme, knjige, novine, biblioteke kakve je Predrag Lucić radio. Margini koja se širi pod slobodnim nebom.

1/1