>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Političke izbjeglice i ekonomski migranti

Sve te kategorizacije – azilanti, izbjeglice, ekonomski migranti… – smišljene su, uz ostalo, zato da bi se njima politički manipuliralo. Kao i političke, a ne puko pravne kategorije političkih statusa, one su kategorije drugosti. Kao takve, ne govore samo o politikama državne moći prema van, već i o načinima kako neka društva neke ljude marginaliziraju prema unutra

Zovi me i lončić, samo me nemoj razbiti – tako bismo mogli sažeti uglavnom jalovu raspravu o tome kako shvatiti prirodu tekućih događaja u kojima se mase ljudi sele iz jednih država u druge. Jesu li oni primarno politički tražitelji azila, izbjeglice iz ratom zahvaćenih područja ili ‘samo’ ekonomski migranti? Samo ovo razlikovanje nameće se iz logike funkcioniranja pravnih sistema pojedinih država i međunarodnog prava, jer različiti ‘status’ ljudi povlači za sobom i različito tretiranje od strane vladajućih poredaka raznih zemalja.

U logici burnih događaja kojima smo svjedoci ova razlikovanja očito slabo, ako ikako, funkcioniraju. Primjerice, mase ljudi koje prolaze kroz Hrvatsku najprije su bile ‘nepopisane’, a sada ih se ‘popisuje’. No što to uopće znači? Držimo li se pravnih okvira, tražitelj azila očito je osoba koja je zatražila politički azil i čeka na odluku vlasti hoće li ga dobiti. Izbjeglica bi, s druge strane, bio netko tko je već dobio pozitivno rješenje da zaslužuje azil, tj. utočište u nekoj zemlji. Držeći se dakle zakona kao pijan plota (a vidjeli smo da u izvanrednim situacijama ovdje zaživljava sjećanje na logiku snađi se druže, kao većini prihvatljivu, što je pozitivno, ali za vlast neodrživo) morali bismo reći kako su ljudi koji prolaze kroz Hrvatsku migranti, a (još) nisu ni izbjeglice ni tražitelji azila.

Većina evropskih zemalja potpisala je Ženevsku konvenciju o statusu izbjeglica iz 1951. godine. Ona je još uvijek, zajedno s Protokolom iz 1967. koji je uklonio sve vremenske i prostorne restrikcije u njezinom važenju, glavni pravni dokument kojim se definira status izbjeglice. Koga štiti Konvencija iz 1951? Ona kao izbjeglice definira osobe koje su izvan svoje zemlje, a u opravdanom su strahu da će biti progonjeni zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj posebnoj društvenoj grupi ili političkoj orijentaciji. Te osobe nisu u mogućnosti ili ne žele da se vrate u svoju zemlju, opravdano se bojeći progona. Izbjeglica je dakle, primjerice za tijela UN-a poput UNHCR-a, svatko tko odgovara ovome opisu. Još jednom, koja je razlika između izbjeglice i migranta? Izbjeglice su prisiljene pobjeći zbog opasnosti progona i zbog izostanka zaštite u vlastitoj zemlji. Za razliku od njih, migranti mogu napustiti svoju zemlju iz različitih razloga, koji ne moraju biti povezani s progonom, na primjer zbog zaposlenja, spajanja obitelji ili studija. Migrant i dalje uživa zaštitu vlastite zemlje, pa i kada je u inozemstvu. Zaštita nekoga kao izbjeglice ne traje vječno. Ona prestaje ako prestanu razlozi zbog kojih je izbjeglički status dobiven. Tako baš sada, e da bi se ‘napravilo mjesta’ za nove izbjeglice primjerice u Njemačkoj, taj status masovno gube ljudi s Balkana, na kojemu su sve zemlje proglašene s ove točke gledišta sigurnima za život. I dok novopridošlice bauljaju kroz polja prema svom željenom cilju, za staropridošlice nađe se novca i za avionske karte, samo da ih se što brže i efikasnije izbaci iz istog toga cilja. Ali status izbjeglice može prestati i drugačije. Recimo tako da se dojučerašnji izbjeglica toliko uspješno reintegrirao i naturalizirao u novo društvo da u njemu može trajno ostati. I dok ovo zadnje uglavnom vrijedi za postjugoslavensku intelektualnu ili barem visokokvalificiranu ‘dijasporu’ u EU-u, mase Roma, radnika i drugačije deprivilegiranih ispunjavaju uvjete za spomenuti ekspresni i prisilni povratak, sve po zakonu.

Držimo li se slova Konvencije, osobe neće zaslužiti izbjeglički status u slučaju da su počinile zločine protiv mira, ratne zločine, zločine protiv čovječnosti ili samo ‘obična’ teža krivična djela izvan zemlje utočišta. Nekada moćan UN zapisao je u Konvenciju i da protivljenje svrhama i principima te organizacije predstavlja dovoljan razlog da vam bude uskraćeno pravo na status izbjeglice. ‘Glavno pravo’ kojim ova Konvencija štiti izbjeglice jest princip po kojemu one ne mogu biti vraćene u zemlju u kojoj im prijeti ugroza života i slobode. No i to pravilo ne vrijedi ocjeni li se da su neke izbjeglice ozbiljna prijetnja sigurnosti zemlje koja ih je primila ili predstavljaju neku opasnost za društvo. Naravno, sve mijenja i počinjenje krivičnog djela u zemlji-domaćinu. Što to konkretno znači uopće nije jasno, a zloupotreba se može naslutiti iz primjera izjave jednog Šveđanina da su novopridošlice u njegovo mjesto sklone ići sredinom ceste i da uopće ne znaju voziti bicikl. Ipak, zaključio je da će se to s vremenom nekako srediti. Još neka od važnih prava koja daje Konvencija jesu da izbjeglice ne mogu biti kažnjene zbog ilegalnog ulaska u zemlju izbjeglištva, da imaju pravo na sudovanje, osobnu ispravu, slobodu kretanja itd. i sl. Tome su dodana i prava koja štiti socijalna država, poput onoga na zaposlenje, socijalnu skrb, školovanje. No na tome testu danas ne padaju izbjeglice već države same.

Pitanje je na kraju tko uopće ima pravo određivati je li netko izbjeglica ili ne. Štititi izbjeglice primarna je odgovornost država. Iako Konvencijom iz 1951. nije propisana neka posebna procedura za način utvrđivanja je li netko izbjeglica ili ne, takva procedura mora biti poštenom (fair) i efikasnom. Svi koraci u proceduri dobivanja statusa moraju biti podložni žalbama. A ako neka država ima problema da sama odredi proceduru, tu je UNHCR koji će joj pomoći.

Za razliku od opisanog statusa, biti ‘ekonomski migrant’ uglavnom nije legalna klasifikacija! To je, kako se danas voli reći, krovni pojam za svu silu situacija u kojima neki ljudi dolaze u nadi da će popraviti svoj ekonomski ili profesionalni položaj. Nekada smo takve zvali gastarbajterima. Cinični komentator u jednom britanskom novinskom članku kaže da pod tu kategoriju spadaju jednako guverner Bank of England koji je stranac i Senegalac koji pokušava uskočiti u kamion i ući u Britaniju preko Calaisa. No u prijašnjoj novinarskoj praksi Zapada, a sada i u nas, uobičajilo se da ekonomskim migrantima nazivamo neobrazovane ili priučene osobe iz siromašnih zemalja globalnog juga. Takvima se zahtjev za azilom u svim zemljama EU-a sada masovno odbija.

Vratimo li se zaključno na početnu narodnu mudrost, onu o lončiću, očito je da su sve ove kategorizacije ljudi smišljene, uz ostalo, zato da bi se njima politički manipuliralo! One se različito shvaćaju, a još različitije primjenjuju, s obzirom na poziciju konkretne države u svjetskom sistemu moći. Te na kraju krajeva političke, a ne puko pravne kategorije političkih statusa, kategorije su drugosti. Kao takve, one ne govore samo o politikama državne moći prema van, već i o načinima kako neka društva neke ljude marginaliziraju ili čak ekskomuniciraju prema unutra. U Hrvatskoj su, kao pravoj članici EU-a, oba ova ružna procesa na djelu. Oni koji su u situaciji da vladaju mogu manipulirati ovim procesima i već kroz sam način njihovog imenovanja. I to se u nas već događa. Manipuliranje pravnim kategorijama podređuje se njihovim interesima i agendama. A pošto su naši vlastodršci u stanju potpune ovisnosti od EU-centra (iako je reakcija u prvih nekoliko dana tzv. izbjegličke krize govorila suprotno), o tome što će se s izbjeglicama i migrantima dalje događati odredit će se između Berlina, Pariza i Bruxellesa, a ne u Saboru. Za radikalnu lijevu misao rješenje je političko i jednostavno. Ono glasi: Tko je ovdje, taj je odavde!

1/1