>

novosti logo

Društvo Društvo

Politika preko leđa porodica nestalih

Umjesto da nestali napokon prestanu biti političko i postanu humanitarno pitanje, regionalni su lideri potpisali dokument kakav bi svaki aktivist sročio u pet minuta, a u paradnim izjavama nisu spominjali odgovornost svojih zemalja za slabe pomake u tom smjeru

Prošlog su tjedna Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina te Crna Gora u Mostaru potpisale Deklaraciju Međunarodne komisije za nestale osobe. Pitanje nestalih osoba hrvatska vanjska politika smatra jednim od najvećih problema u bilateralnim odnosima sa Srbijom. Deklaracija bi trebala ubrzati proces pronalaženja nestalih. O tome koliko su komplicirani odnosi nekadašnjih ratnih neprijatelja svjedoči šest glavnih zaključaka istaknutih u Deklaraciji: međunarodna angažiranost u procesu, procesuiranje odgovornih za zločine, pojačana uloga državnih tijela potpisnica Deklaracije, poboljšanje zakonske regulative koja se odnosi na problem, snažnije uključivanje organizacija civilnog društva u proces i ulaganje u znanstvene grane koje se bave ekshumacijama i identifikacijama, u cilju ubrzanja procesa. Drugim riječima, bilo je potrebno okupiti najviše političke predstavnike zemalja potpisnica da bi se iznjedrio dokument kakav bi svaki ljudskopravni aktivist sročio nakon petominutnog razmišljanja.

Od ratova na području bivše Jugoslavije prošlo je 19 godina: za to su vrijeme udruge koje se bave nestalima stalno upozoravale na probleme opisane Deklaracijom, tražeći njihovo rješavanje i odmak od politike. Nažalost, umjesto da pitanje nestalih konačno prestane biti političko i napokon postane humanitarno, krenulo se u smjeru dodatne politizacije, o čemu svjedoče izjave političara nakon potpisivanja ovog dokumenta.

Tako hrvatski predsjednik Ivo Josipović kaže: 'Rješenje sudbine, ranije spomenutih, nestalih osoba iz 1991/92. možemo pronaći samo punom suradnjom u najvećoj mjeri s Republikom Srbijom, ali i s BiH. To je pitanje, unatoč primjerima dobre suradnje, nažalost, predugo konstanta u bilateralnim odnosima RH i RS, nepotrebno ih opterećuje i prepreka je punoj normalizaciji odnosa.' A predsjednik Srbije Tomislav Nikolić prilično općenito domeće: 'Srbija nikada neće odustati od potrage za nestalim licima, niti od zahteva da se procesuiraju i sankcionišu odgovorni. Za rešavanje ovog problema ne postoji zastarelost koja inače znači zaborav. Mi ćemo sa svoje strane uraditi sve da se lica nestala na teritoriju Srbije pronađu, ali očekujem od ostalih potpisnica da urade isto.'

Ono što izrazito upada u oči u ovim izjavama potpuno je odsustvo samokritike regionalnih političkih lidera. Tako Josipović ne govori da je Hrvatska godinama tražila samo nestale građane hrvatske nacionalnosti i da je tek vlada Jadranke Kosor popisu nestalih pridružila i građane srpske nacionalnosti. S druge strane, neuvjerljivo zvuči Nikolićeva tvrdnja da Srbija nikada neće odustati od procesuiranja odgovornih, jer na tlu Srbije dosad nije optužen nijedan visoki oficir JNA odgovoran za ratne zločine. Bile su to izjave uobičajene za ovakve skupove, kojima se često pristupa s figom u džepu i na kojima se redovito prosipaju floskule o ljudskim pravima, dok u stvarnosti nema gotovo nikakvog pomaka.

Ivo Josipović ne spominje da je tek vlada Jadranke Kosor hrvatskom popisu nestalih pridružila i građane srpske nacionalnosti, a Tomislav Nikolić se zaklinje da će Srbija učiniti sve da kazni odgovorne, iako nije procesuiran nijedan visoki oficir JNA

Svojevrsni otklon od paradnih dobrosusjedskih izjava sutradan je napravila hrvatska strana. Naime, obilježavajući Međunarodni dan nestalih osoba, predsjednik Ivo Josipović i ministar branitelja Predrag Matić posjetili su skup u organizaciji Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata. Poručili su kako će odnosi Hrvatske sa susjednim zemljama ovisiti o suradnji na pronalaženju nestalih osoba. Što to konkretno znači, pojasnio je ne baš uvijek taktični ministar Matić: 'Neki naši susjedi koji se žele uključiti u evropske asocijacije moraju ispuniti mnoge uvjete. Hrvatska je rekla da im neće pritom praviti probleme. Ja s ovoga mjesta mogu reći da ćemo se uz manje ili više problema dogovoriti i oko granica i oko povrata kulturnog blaga i oko mapa minskih polja, međutim dok ne budemo sigurni u njihove iskrene namjere i da su nam dali potpune podatke za koje mi s pravom vjerujemo da se nalaze u Beogradu, najvećim dijelom, nešto malo u BiH i Crnoj Gori, suglasnost Hrvatske za ulazak u EU neće dobiti. To je obaveza ove Vlade i svih budućih vlada dok oni budu ulazili u evropske integracije!'

Josipović je bio još precizniji: 'Mnoge se informacije moraju provjeriti, mnogo je mjesta koje treba istražiti, a moj glas, a vjerujem i vaš ovdje, danas je uperen onima koji imaju informacije, onima koji znaju gdje su grobovi vaših najmilijih i koji to još nisu rekli. Svi prioriteti RH u međudržavnim odnosima, to smo rekli više puta, osobno sam to rekao predsjednicima susjednih zemalja, usmjereni su na tu važnu, moralnu zadaću – nađimo vaše najmilije, nađimo naše sugrađanke i sugrađane koje je ratni vihor odnio.'

Drugim riječima, Josipović i Matić očito smatraju isključivo Srbiju odgovornom za nerješavanje problema nestalih, a velik dio krivnje je valjda i na Srbima u Hrvatskoj, pogotovo u Vukovaru, koji šute o mjestima gdje leže posmrtni ostaci ubijenih ljudi. Mnoge stvari spomenuti političari pritom zaboravljaju, pa je red da ih se podsjeti, kao i brojne hrvatske novinare koji to često prešućuju, da polovica imena s hrvatskog popisa nestalih, na kojem je oko 1.650 ljudi, otpada na Srbe pobijene u akcijama 'Bljesak' i 'Oluja'. Isto tako, valja podsjetiti i na to da taj popis nije konačan i da srpske nevladine udruge tvrde, potkrepljujući to argumentima, da Hrvatska namjerno umanjuje broj likvidiranih Srba i da je ubijenih u 'Bljesku' i 'Oluji' puno više – Veritas, primjerice, spominje 2.500 ubijenih, a nismo čuli da je neka hrvatska institucija službeno odbacila izjave po mnogima kontroverznog Save Štrpca. Činjenica je i da se u Hrvatskoj zna za stotine grobnih mjesta u kojima ti ljudi počivaju i da se godinama odugovlači s ekshumacijama i identifikacijama, a kada do njih i dođe, domaći mediji o tome ne izvještavaju ili tu vijest minoriziraju. Točno je, naravno, da se Srbija, koja u Hrvatskoj traži 1.700 svojih građana nestalih u ratu, ponaša slično i da slučaj Sotin dokazuje da se može bolje i brže, no to nije argument da Hrvatska sada prijeti Srbiji na način sličan na koji je Slovenija prijetila njoj zbog problema oko razgraničenja. Tako će se potraga za nestalima još više ispolitizirati i otežati, a mnogi će građani još sporije i bolnije rješavati traumu koja ih razdire godinama.

Priča jednog starijeg Srbina iz Hrvatske svjedoči o ratnoj tragediji jedne obitelji, ali i o nepovjerenju koje mnogi iz porodica nestalih imaju prema državnim organima; ljudima koje državna tijela godinama obasipaju velikim riječima i malim djelima teško je povjerovati da im netko uistinu nastoji pomoći. Branko Macut danas živi u Vrginmostu, kao i prije rata. Tada je s njim i suprugom živjelo i troje njihove djece, koja su sada sa svojom djecom u Novom Sadu i ne namjeravaju se vraćati u Hrvatsku. S Brankovom obitelji živio je i brat mu Jovan, osoba s posebnim potrebama, sa stopostotnom invalidnošću. Uoči 'Oluje' Jovan je imao 60-ak godina, Branko je bio desetljeće stariji: nakon što je postalo jasno da se nešto sprema, Jovan je odlučio otići u bolnicu u Petrinji jer nije želio biti na teret obitelji – ondje je imao puno prijatelja, također redovitih pacijenata, s većom ili manjom invalidnošću. Kada je započeo kaos u kojem je Branko Macut bijegom morao spašavati živote svoje djece, bio je uvjeren da brata ostavlja u sigurnim rukama. Međutim, Jovan je završio s pacijentima obližnjeg Doma za psihičke bolesnike koji su bili prebačeni u dva kombija – onima koji su jednim od njih krenuli prema Zagrebu nije se ništa dogodilo, no sreća se nije osmjehnula onima iz drugoga, koji su pošli prema Dvoru na Uni, jer se vjerovalo da će biti na sigurnom uz kamp danskog bataljona UNPROFOR-a, na dvorištu do škole u čije su predvorje smješteni.

Nisam čuo ništa o bratu sve dok mi bivši komšija nije donio novine i pokazao članak o školi u Dvoru. Pisalo je o danskim vojnicima i tada sam shvatio što se dogodilo - govori Branko Macut, koji je godinama tražio bilo kakvu informaciju o nestalom bratu Jovanu

Tijekom 6. kolovoza 1995. započeli su napadi HV-a na Dvor, kroz koji je tada prolazilo na tisuće gladnih, žednih i uspaničenih ljudi, koji su se nastojali dokopati druge obale Une, misleći naći spas na teritoriju pod kontrolom bosanskih Srba. Vojska koja je osiguravala kolonu izbjeglica sukobila se s hrvatskim vojnicima i nakon bitke na cesti je ostalo 70-ak civila ubijenih i od strane pripadnika HV-a i od strane Armije BiH, čiji su pripadnici i inače često prelazili rijeku da bi pljačkali i ubijali civile. Danci, koji su na tom području bili već četiri godine, povukli su se u mišju rupu, mirno gledajući i kamerom snimajući kako se nekolicina vojnika približava školi… uskoro je iz nje izvedeno par ljudi i ubijeno na licu mjesta. Danski vojnici, navodno, nisu snimili samu egzekuciju, no na nju nisu ni reagirali…

Među ubijenima je bio i gotovo nepokretni Jovan, koji je dobio metak u prsa i umro na licu mjesta. Do dana današnjeg pripadnici HV-a i srpskih formacija svaljuju krivnju za ovaj gnjusni čin jedni na druge, a DORH-a i dalje na svaki upit odgovara iritantnim 'istraga je u tijeku'. I dok je ta duga i preduga istraga u tijeku, tijelo ubijenog Jovana Macuta, uz još osam tijela nesretnika iste sudbine, leži na petrinjskom groblju. Mir im je poremetila samo ekshumacija iz 2007., otkada uzorci čekaju identifikaciju na zagrebačkoj Šalati. Branko Macut nikada nije dao krv na analizu, iako je bio pozivan, zajedno s drugima iz Vrginmosta koji su nekoga izgubili za rata.

- Nisam htio, nisam vjerovao da će to pomoći i da ga zaista žele pronaći. Nisam čuo ništa o bratu sve dok mi bivši komšija nije donio novine i pokazao članak o školi u Dvoru. On živi u Kanadi i te je novine ondje kupio, pisalo je o danskim vojnicima i o tom zločinu i ja sam shvatio što se dogodilo. Znao sam da mi je brat među njima, tako su mi rekli neki ljudi - kaže Branko, koji je nekoliko godina tražio bilo kakvu informaciju o nestalom bratu; da nije bilo kanadske štampe, možda nikada ne bi doznao što mu se dogodilo…

Izvjesno je da Hrvatska oteže s traženjem nestalih Srba i s definiranjem njihova broja. Nevladinim udrugama koje se time bave poznate su lokacije masovnih grobnica i pojedinačnih grobova u kojima leže tijela stradalih u 'Bljesku' i 'Oluji'. Hrvatska zna da njihova ekshumacija mora voditi prema otvaranju istraga o uzrocima njihove smrti, a to onda više neće biti samo humanitarni nego i pravosudni problem. Nažalost, kada je riječ o ratnim zločinima nad građanima srpske nacionalnosti, pravosudni se problem vrlo brzo pretvori u politički. Slično je i na drugoj strani, gdje su nestali diljem propale krajinske tvorevine tek moneta za potkusurivanje u politici Srbije. Politički čelnici ne prestaju jedan drugome gurati pod nos problem nestalih, ali ne čine dovoljno da bi se ta priča napokon okončala i da bi porodice žrtava konačno mogle završiti dvadesetogodišnju traumu.

Da je tomu doista tako, u prilog govore i brojna ekshumirana tijela Srba iz Hrvatske koja još nisu identificirana. Ivan Grujić, koji je na čelu Uprave za zatočene i nestale, sporost identifikacija opravdava i time što su mnogi članovi porodica nestalih uzorke krvi dali u Srbiji.

- Da su ih dali nama direktno, a ja ih i ovim putem pozivam da to naprave, postupci bi bili brži - kaže Grujić.

Međutim, ni on ni bilo tko drugi nema odgovor na pitanje zašto u dvadeset proteklih godina nisu ekshumirana barem tijela iz poznatih grobnica i zašto se organi zaduženi za identifikaciju u Hrvatskoj, Srbiji i BiH nisu bolje koordinirali. Doima se da bi taj posao netko istinski motiviran mogao dovršiti jako brzo; dok to čekamo, slušajući politička prepucavanja ispraznim izjavama, pokušat ćemo uvjeriti Branka Macuta da dade svoj uzorak krvi, kako bi se napokon mogao oprostiti od svoga davno ubijenog brata.

1/1