>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Politike vremena

Da se sam napredak ljudskog roda ne odvija ni u kakvom homogenom vremenskom slijedu, već da on nužno teče međusobno različitim vremenskim razinama, filozof Bloch ilustrira i na prekrasnom primjeru domorodaca koji nisu vidjeli veliki jedrenjak koji se usidrio na njihovoj obali. Bijele došljake primijetili su tek kada su oni čamcima doveslali do njih

Prilikom svog nedavnog zagrebačkog gostovanja francuski filozof Jacques Rancière govorio je o politikama vremena u umjetnosti. Svoje teze izložio je na tri slavna primjera iz povijesti filma. Radilo se o jednom sovjetskom filmu iz doba revolucionarnog ushita (Vertov), drugom iz zlatnih vremena Hollywooda (Ford) i trećem iz naše ‘postmoderne’ suvremenosti (Costa). Želio je prvenstveno pokazati kako umjetnost nije samo plod historije, već je i sama historijski pojam. Ona postoji samo unutar posebnog poretka identifikacija, koji omogućava da se objekti ili performansi opažaju kao pripadajući jedinstvenoj vrsti iskustva. Ne radi se tu samo o pitanju recepcije umjetničkih djela, već o samom tkanju iskustva unutar kojega se pojedina umjetnička djela stvaraju. U eseju ‘Politike vremena; Novi osvrti na modernost’, koji je sada dostupan i u prijevodu, Rancière piše: ‘Ovo tkanje čine konkretne institucije – mesta posvećena izvođenju i izlaganju, načini pomoću kojih umetnička dela postaju javno dostupna i njihova reprodukcija, a i načini percepcije i afektivnog doživljaja, koncepti, narativi i prosuđivanje koji ih identifikuju i daju im smisao.’

Ukratko, umjetnost nije naziv za bezvremenu djelatnost, već je historijska struktura, koja je u današnjem obliku stara otprilike koliko i građansko društvo i pokušaji njegove negacije. Principi koji strukturiraju predstavljačku prirodu umjetnosti počivaju na podjeli ljudskih aktivnosti, jer predstavljanje nije imitacija realnosti pomoću umjetničkih tehnika. Umjetničke prakse upisane su u cijeli sistem usklađivanja umjetničkih djela i ‘prirodnih sklonosti’ onih kojima su namijenjena. U stvarnosti, to su zakoni hijerarhijskog društvenog poretka.

Na ovom mjestu napustit ćemo Rancièreov tekst zato da bismo analizirali jedan naš, sada već svakodnevan, ‘izvanumjetnički’ primjer. A to je odnos između aktualnog problema suočenja s valom izbjeglica i migranata koji sada dolaze i u naše krajeve i njegovog medijskog, pa u krajnjem slučaju i estetskog predstavljanja. Počet ćemo s jednim dokumentarnim filmom emitiranim na Russia Todayu i prije no što su izbjeglice zakucale i na naša vrata. U filmu je prikazana situacija na grčkom otoku Lezbosu na koji izbjeglice dolaze morem, uglavnom u malim gumenim čamcima, a ta pojava traje ne mjesecima, već godinama. Pa je u tom smislu pukog trajanja već normalizirana među lokalnim stanovništvom. Mještani pričaju kako otprilike svaka tri čamca uspiju stići do obale, dok se četvrti prevrne. Ljudi se, svih dobi i spolova, utapaju, nitko ih ne spašava, a pokoje tijelo svako malo dopluta. Samo nekoliko uvala dalje odvija se turistička svakodnevica otoka. Televizijski ‘dokumentaristički’ novinari – u maniri danas pomodnog zgražanja nad nezgroženima, kao supstituta za izostalost društvene akcije – pitaju prisutne turiste znaju li tko su ljudi koji se u grupicama vuku u pozadini plaža tražeći prihvatni centar, za koji nisu ni sigurni žele li ga naći. Turisti koji u punini žele iskoristiti svoj ‘krvavo zarađeni odmor’ odgovaraju, naravno, da ne znaju. Jer oni su sada u drugom filmu. Drugom vremenu. Kada pokušavaju da ne konzumiraju vijesti i da se usredotoče na svoj, uglavnom porodični užitak. Bez previše cinizma mogli bismo reći: kada bismo zamišljali ‘happy ending’ po vladajućim kriterijima ‘humanističkog Zapada’ ove odisejade ljudi izbjeglih iz Sirije, Afganistana i Afrike, koji se sada povlače po našim izbjegličkim centrima, zamislili bismo ih u budućnosti kao turiste na godišnjem odmoru na Lezbosu. Jer to bi bio dokaz njihove uspjele integracije i prilagodbe našim vrijednostima. Naravno, oni bi imali i potrebnu dozu humanitarne osjetljivosti i rekli bi, baš poput ovoljetnih turista na Lezbosu, koje su zatekle ‘obavijestili’ što se oko njih događa, da im je žao jadnih ljudi i da će vidjeti kako im mogu pomoći kada se vrate s godišnjeg.

O neistovremenosti povijesnog događanja na nadahnut način su pisali i mnogi drugi mislioci, prije Rancièrea. Na pamet nam padaju filozof Ernst Bloch i revolucionar Lav Trocki. U nadahnutom pasažu o razlikovanju u pojmu napretka, u i u nas prevedenoj knjizi ‘Tübingenski uvod u filozofiju’, Bloch razmatra pitanje ‘elastične’ strukture vremena. Počinje sa satnim vremenom, koje je ravnomjerno podijeljeno i kao takvo napreduje ‘neumoljivo’ i jednoobrazno. O tome piše: ‘No napredovanje koje je moguće ovako označiti posve je ravnodušno prema sadržajima koji se u njemu zbivaju ili ne zbivaju.’ A kako započinje svakovečernji televizijski ritual Dnevnika? Pa upravo gledanjem u kazaljke sata, koje nas upozoravaju da ovo što će uslijediti trebamo primiti kao znak redovnog izvanrednog stanja. Koje će trajati dok je i TV programa, a to znači barem do kraja svijeta. Sigurno, središnja televizijska informativna emisija nije ambiciozno filmsko djelo, no elementi ‘fikcije’ odavno su prisutni u načinu kako nam se nude vijesti i komentari. Estetizacija, pa time i olakšana nepravocrtnost vremena – iako na podlozi onog satnog – postiže se džinglovima, izborom muzike itd. i sl. U takvom mediju moguće je onda da se turisti i izbjeglice iz naše priče savršeno nikada ne sretnu. Jer će jedan prilog govoriti o tome kako bolje ugoditi turistima, kako podići nivo usluga, profitabilnosti itd. i sl. A drugi će govoriti o ‘nesretnom’ izbjegličkom valu, pokazujući s čudnim sladostrašćem ljude koji pate. Ili naprosto rasistički reklamirajući baš našu ‘humanost’ prije bilo čije druge. Susret ova dva priloga, koji nije moguć u Dnevniku, moguć je, opisali smo, u specijaliziranom ‘dokumentarnom’ filmu. No u tom filmu ljudi ponavljaju uvježbane uloge iz svijeta ‘odvojenosti sfera’, za koje ih ‘kulturna industrija’ stalno preparira. Ali ne samo ona, već primjerice i liberalno civilno društvo i njegova ‘vlastita’ država. Jer čovjek danas, zar ne, ima ljudsko pravo i da bude izbjeglica i da bude turist?!

Da se sam napredak ljudskog roda ne odvija ni u kakvom homogenom vremenskom slijedu, već da on nužno teče međusobno različitim vremenskim razinama, filozof Bloch ilustrira i na prekrasnom primjeru domorodaca koji nisu vidjeli veliki jedrenjak koji se usidrio na njihovoj obali. Bijele došljake primijetili su tek kada su oni čamcima doveslali do njih. Jer i oni su imali čamce. Dok je veliki brod toliko izlazio iz njihove ‘perceptivne udešenosti’ da ga nisu mogli stopiti u jedinstveni predmet opažaja, pa ga onda nisu mogli ni vidjeli. Ne prolaze li svi ovi ljudi u izbjegličkim kolonama pored nas baš kao došljaci iz širokog svijeta, koje mi evropski urođenici, uz pomoć naših lokalnih vlasti i međunarodnih pravila UNHCR-a, najbolje da i ne vidimo?

Vrijeme se izvan naših graničnih problema (sada u doslovnom i prenesenom smislu) – govori o tome veliki filozof Hegel u svojoj ‘Fenomenologiji duha’ – ‘kao čisti nemir života’ ne odnosi prema svojim promjenljivim sadržajima kao prema nepromjenljivoj spoljašnosti. Vrijeme kao otvoreni način opstanka materijalnih kretanja i procesa elastično u njima sudjeluje, a oni ga specifično materijalno određuju u razdoblja i kulturna područja. Naš ciljni sadržaj nipošto nije već konačan. U najmanju ruku: jučerašnje izbjeglice, današnji ‘svoji na svome’, vjerojatno su (pa i zbog toga) sutrašnje izbjeglice. Pa ipak, prošle, živuće i buduće kulture konvergiraju – teže jedna drugoj – samo u jednom još nigdje dovoljno manifestnom, od vladajućih svagda ometanom, ali zato dovoljno predvidivom humanumu.

1/2