>

novosti logo

Kronika Kronika

Pomoć stiže nakon poplave

Uz pomoć SNV-a povratnički par Košutić iz proljetos poplavljenog banijskog sela dobio novu perilicu: ‘Već mjesecima, nakon što nam je bujica Buzete uništila prizemlje kuće, perem veš na ruke. S novom će mašinom sve biti druga pjesma, pa zahvaljujem svima koji su joj pridonijeli’, kazala je Smiljana Košutić

Kada je u noći između 15. i 16. lipnja nezapamćena vodena bujica nakon obilnih kiša preplavila banijsko selo Buzeta, nije bilo domaćinstva koje nije pretrpjelo štetu što se još, nakon puna tri mjeseca, još uvijek polako sanira. Ipak, najviše je pritom stradalo imanje vremešnoga povratničkog para Branka (80) i Smiljane (80) Košutić, čija je kuća na kraju zaselka Hajtić i koji su jedva izvukli živu glavu iz nenadane olujne stihije.

- Negdje iza ponoći probudila nas je zvonjava telefona. Naš kum iz Gline upozorio nas je da se rijeka Buzeta izlila iz svoga korita te da bujica ide prema našoj kući. Odmah sam pogledala kroz prozor s baterijom u ruci, kad ono ondje umjesto bašte – jezero. Poletjeli Branko i ja s kata gdje spavamo u prizemlje, a tamo u kuhinji sve već poplavljeno vodom višom od pola metra: veš-mašina, kauč, madraci, kredenac, tepisi, posteljina. Sve pliva u hladnoj i muljevitoj tekućini - prisjeća se Smiljana.

Kad su Košutići već gotovo do pojasa ugazili u vodu, shvatili su da je ona uništila telefon i sve telefonske brojeve upisane u bilježnicu; shvatili su da su sami, odsječeni od svijeta, a voda sve dublja i strah sve veći. Nasreću, kum koji ih je bio zvao shvatio je da ne odgovaraju na daljnje pozive, pa im je u pomoć poslao vatrogasce, koji su se ubrzo pojavili praćeni zvukom sirene svog vozila. Na kućni su prag odmah postavili vreće s pijeskom da spriječe daljnji prodor vode, pa započeli izbacivati poplavu iz kuće. Do jutra je sve bilo gotovo, kuća bez vode, ali s debelim slojem mulja i blata koji su Branko i Smiljana sami još danima čistili.

Nedugo nakon nepogode, poplavljena je sela obišla Ljuba Vrga, SNV-ova suradnica za socijalna i humanitarna pitanja iz Sisačko–moslavačke županije.

- Kolegica i ja smo bile zgranute štetom koju je počinila podivljala bujica Buzete: nije bilo neoštećenog objekta, pa ne čudi da su fotografije te prirodne katastrofe obišle državu. Ustvrdili smo da je najveću štetu pretrpjela kuća Košutićevih, pa kako je riječ o starijim ljudima srpske nacionalnosti, odmah sam obavijestila SNV. U Vijeću nisu puno dvojili nego su me zadužili da što prije pomognem Branku i Smiljani s najpotrebnijim, pa nas evo u Hajtićima da im uručimo perilicu rublja i linoleum kojim će prekriti konačno suhu podlogu u prizemlju – objašnjava Vrga, dok Smiljana Košutić jedva suspreže suze nakon takvog iskaza solidarnosti.

- Već mjesecima perem veš na ruke, a to mi u velikoj mjeri otežavaju moje zdravlje, i moje godine. S veš-mašinom će to postati sasvim druga pjesma, pa zahvaljujem svim dobrim ljudima koji su tome pridonijeli. Da nije moje Ljube i mog SNV-a, do kraja bih života prljavo rublje morala ručno prati - kaže ona.

Košutići zajedno primaju jedva dvije tisuće kuna mirovine, s koliko doista nije lako živjeti iz mjeseca u mjesec, a pritom još uštedjeti za ogrjev koji moraju nabaviti početkom svake jeseni. Premda imaju tri kćeri, žive sami jer su one sada odrasle i žive svoje živote, pomažući roditeljima povremeno i uglavnom samo iz daljine: Mira je u srpskoj Bačkoj Palanci, Nena na Kordunu, a Brankica, koju nisu vidjeli već pune tri godine, u Kanadi.

Prve dvije nisu željele propustiti veliki dan za svoje roditelje, kad im je darovana nova perilica, a Brankici je teško prevaliti toliku udaljenost i posjetiti mamu i tatu. Iako je poplava bila strahota koja se teško zaboravlja, ta obitelj ima ‘uspomenu’ na onu još veću.

- Sve je bilo dobro do posljednjeg rata: prve smo se četiri godine devedesetih nekako ‘provlačili’, ali nas je onda Oluja otpuhala na sve strane i zauvijek nam izmijenila živote. Kad su topovi postali toliko snažni da se smelo cijelo selo, i mi smo natovarili najnužnije stvari na traktorsku prikolicu i krenuli tko zna gdje, ostavivši ovdje četiri krave i više od stotinu kokošiju, ali i Smiljaninu majku Danicu koja nipošto nije htjela napustiti ognjište. Dugo smo putovanje skončali u jednom selu kod Mladenovca, no još smo se za puta do sita nauživali straha, neugodnosti, zamalo i nevolje: kad smo se nekako uspjeli dovući do Une i za ulazak u Bosnu trebali prijeći sam most preko nje, zaustavili su nas neki ljudi i zatražili da im ‘na čuvanje’ predamo prikolicu sa svojim stvarima. Svejedno, most se nije mogao prijeći, pa sam se vratio po prikolicu koju su lopovi već odvezli na obližnje brdo. Jedva sam je ponovno uzeo, pa smo napokon prešli tu prokletu granicu neopljačkani. Mnogi nisu bili te sreće, a čujem da pljački u tom području i na sličan način još uvijek ima - priča nam Branko.

Košutići su u Srbiji tavorili nešto više od dvije godine, svakodnevno snatreći o tome da se napokon vrate svojoj kući, na Baniju. Nasreću, dom ih je čekao neoštećen, a baka Danica, kojoj su tijekom poraća pomagali susjedi hrvatske nacionalnosti iz obližnjeg sela Prijeka, živa i zdrava. Mnoge slične porodice koje su u kolovozu 1995. godine morale bježati nisu bile te sreće.

1/3