>

novosti logo

Pomozite si najprije sami

Pomozite si sami, pa ćemo vam i mi pomoći, poruka je koju su regionalni lideri donijeli iz Berlina, kamo su otišli s nacionalnim i prekograničnim projektima s kojih su skinuli prašinu

Konferencija Europske unije u Berlinu o političkoj i gospodarskoj budućnosti Zapadnog Balkana rutinski je odrađena i pospremljena u medijske i druge arhive. Iako pritisnuti morem problema s kojima se hrvu, prije svega sa stagnacijom i recesijom vodećih europskih gospodarstava i ukrajinskom krizom, europski čelnici, predvođeni njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, naprasno su odlučili okupiti zapadnobalkanske zemlje i još jednom ih pokušati potaknuti na međusobnu gospodarsku i svaku drugu suradnju, nudeći im svoju pomoć koja uključuje europske investicije u regionalnu infrastrukturu, energetiku i malo i srednje poduzetništvo.

Pomozite si sami, pa ćemo vam i mi pomoći, najsažetija je poruka koju su regionalni lideri po tko zna koji put donijeli u svojoj prtljazi na povratku iz Berlina. U Berlin su pak ponijeli nacionalne i prekogranične regionalne projekte s kojih su skinuli prašinu i još jednom ih domaćoj javnosti i europskim moćnicima ponudili kao spasonosna rješenja za regionalne ekonomije i njihovo srastanje s europskim gospodarstvom. Dojam je da su ih ponijeli s mišlju da će biti dobro ako ovaj put upale, a ako ne, nikom ništa, važno je da je iskazana dobra volja i spremnost na regionalnu suradnju, na kojoj toliko inzistira Europska unija.

Za razliku od nekih ranijih regionalnih konferencija pod okriljem Unije, njezini sudionici ovaj put nisu zračili optimizmom i entuzijazmom, a i protivnici bilo kakvih postjugoslavenskih sijela i regionalnih projekata nisu se pjenili upozoravajući na opasnost od obnavljanja Jugoslavije. Javio se tek notorni Dimitrij Rupel, koji je sa skupinom svojih istomišljenika otvorenim pismom od mandatara nove slovenske vlade zatražio da se u Briselu izbori da Sloveniju ubuduće ne trpaju među jugoslavenske zemlje, kao što je to bio slučaj u Berlinu, nego među europske kojima već dulje od desetljeća pripada.

Europski umor od bavljenja Balkanom i proširenja Unije na ovaj dio Europe važan je razlog manjka entuzijazma koji je pratio berlinsku konferenciju. Temeljni razlog su, međutim, regionalne iracionalnosti koje i dva desetljeća nakon okončanja jugoslavenskih ratova onemogućuju razumnu i svima korisnu suradnju, prije svega gospodarsku, jer se, htjeli ne htjeli, od nje i na balkanskom prostoru živi.

Europski umor od bavljenja Balkanom i proširenja Unije važan je razlog manjka entuzijazma koji je pratio berlinsku konferenciju. No temeljni razlog su regionalne iracionalnosti koje onemogućuju svima korisnu suradnju

Slovenski jugo i balkanoskeptici ritualno se bune protiv guranja Slovenije među ‘jugoslavenske zemlje’, ali istovremeno, za razliku od ranijih godina, već dugo šute dok vodeće slovenske kompanije, koje to još uvijek mogu, prerastaju u regionalne kompanije, seleći dio svoje proizvodnje i radnih mjesta u pojedine balkanske, odnosno ‘jugoslavenske zemlje’. Kad se na početku krize Gorenje odlučilo spašavati gradnjom tvornica i seljenjem radno intenzivnih dijelova proizvodnje u Srbiju, bilo je gunđanja, ali su ona brzo ustuknula pred argumentom da je internacionalizacija proizvodnje i poslovanja jedini način njegova opstanka na sve zahtjevnijim europskim i globalnim tržištima. Zadržavanjem proizvodnje s višom dodanom vrijednošću u Sloveniji i seljenjem dijela radno intenzivne proizvodnje u Srbiju, Gorenje je ponešto povećalo svoju konkurentnost i osnažilo pozicije na tržištima Zapadnog Balkana, a zahvaljujući sporazumima o slobodnoj trgovini Srbije s Rusijom i Turskom poboljšalo je svoje pozicije i na tim tržištima. Samim tim postalo je primamljivije stranim investitorima, o čemu svjedoči i prošlotjedna vijest da je nakon zadnja tri kruga dokapitalizacije prešlo iz većinski slovenskih ruku u ruke stranih vlasnika. I zbog toga bi se ranijih godina u Sloveniji podigla nacionalna graja, ali danas je i slovenskoj javnosti jasno da su bez stranih investitora i njihova ponajbolja poduzeća osuđena na stagnaciju i propadanje. Slovencima je usto postalo jasno da strani investitori najradije ulažu u poduzeća koja su sposobna prerasti u regionalne, pa i multinacionalne kompanije, odnosno one koje mogu srasti s multinacionalnim kompanijama iz njihove branše. Priznali to ili ne, činjenica da je uz europski investicijski fond IFC japanski Panasonik postao najveći pojedinačni strani suvlasnik Gorenja, za velenjsku kompaniju je dobra vijest, jer s Panasonikom ne samo da je dobila svježi kapital, nego vjerojatno i dodatni vjetar za tehnološki razvoj i rast na europskim i globalnim tržištima.

Slovenska javnost racionalno se već pomirila i s činjenicom da su europski investitori procijenili da im je Agrokor bolji jamac da će im se uloženo vratiti, pa su odlučili financirati njegovo preuzimanje Merkatora, a ne obratno. Jednako kao što su odlučili kod Atlantikova preuzimanja Droge Kolinska ili Nektarova preuzimanja Fruktala. Isto će se dogoditi i u hrvatskoj javnosti kad i ako europski investitori odluče sufinancirati izgradnju jadransko-jonske autoceste i utvrde kuda će ići njezina trasa, pri čemu se neće osvrtati na lokalne i regionalne političke i ine neracionalnosti i emocije, nego će se voditi prozaičnijim kriterijima, poput procjene na kojem će pravcu gradnja ceste biti jeftinija, na kojem će imati veći promet ili manje naštetiti okolišu. Skupe i prazne autoceste koje pritom devastiraju okoliš teško da će se sufinancirati prije od onih koje su jeftinije, imaju gušći promet i ekološki su prihvatljivije.

Problem s konferencijama o Zapadnom Balkanu upravo je taj što još uvijek njihovi izvanbalkanski sudionici moraju tjerati balkanske sudionike da budu racionalni i sami kreiraju najoptimalnije prekogranične projekte, koji će i mimo ritualnih političko-gospodarskih konferencija privlačiti investitore sa svih strana. Apsurdno je da Angela Merkel i drugi europski lideri znaju bolje što je dobro za Zapadni Balkan od regionalnih političkih i gospodarskih lidera i stručnjaka. Dok se to ne promijeni, konferencije poput ove berlinske bit će samo još jedna usputna stanica na kojoj će lideri balkanskih zemalja poput žicara vući za rukav europske i druge investitore, pokušavajući ih uvjeriti da štogod ulože u njihove zemlje, jer one su, eto, gotovo jedino svjetlo u balkanskom tunelu.

1/1