Od tri glavne kategorije porezne baze – potrošnje, rada i kapitala – u Hrvatskoj se najmanje oporezuje kapital, i to toliko malo da je ona po svim vrstama ubranog poreza na kapital, što uključuje imovinu, profite tvrtki, financijske transakcije i razne prihode od kapitala, pri dnu evropske porezne ljestvice, a ponekad i na samom dnu, jer određene oblike bogatstva uopće ne oporezuje. Ta tvrdnja, da se u Hrvatskoj najmanje oporezuje kapital, može zvučati čudno s obzirom na rašireno uvjerenje o prevelikoj državi i porezima koji guše poduzetništvo i privredu, no neće biti prvi put da je mišljenje koje domaći mediji nameću javnosti u žestokom raskoraku s činjenicama, u konkretnom slučaju s podacima ovogodišnjeg Eurostatovog izvještaja 'Porezni trendovi u Evropskoj uniji'.
Eurostatov izvještaj na više od 300 stranica donosi preglede poreznih politika svih zemalja članica, uz komparativne tablice s podacima od 2000. do 2012. godine, pa omogućuje krajnje lak uvid u stvarno stanje poreznog opterećenja u pojedinim državama. Među članicama Unije visina ukupnog poreznog opterećenja, uključujući socijalna davanja, kreće se između najnižeg litvanskog, koje odgovara iznosu od 27,2 posto BDP-a, i najvišeg danskog, koje predstavlja 48,1 posto BDP-a, dok je evropski prosjek 39,4 posto. Ukupno porezno opterećenje u Hrvatskoj sa 35,7 posto BDP-a znatno je niže od prosjeka i približno je na razini britanskog, ciparskog ili češkog. Hrvatska se time svrstava po sredini ljestvice, na 13. mjesto, iza susjedne Slovenije, dok je druga susjedna članica Mađarska na visokom 9. mjestu.
Ti šaroliki podaci otprilike govore da između visine ukupnog poreznog opterećenja i ekonomskog uspjeha neke zemlje ne postoji direktna veza. Iako većina zapadnih i sjevernih članica Unije ima visoko porezno opterećenje, a većina novijih, istočnih članica nisko, postoje izuzeci na obje strane, kao što među članicama koje se teže izvlače iz ekonomske krize ima onih s prilično niskim i onih s prilično visokim porezima. Jedini zaključak koji bi se iz toga mogao izvesti je da su razvijene i dobro organizirane zemlje, ako to žele, sposobne prikupiti velike količine poreza i da to ne predstavlja prepreku njihovom razvoju. Očito, nije stvar u tome koji postotak BDP-a se obrće preko države nego u tome koliko se pametno i svrhovito prikupljenim sredstvima raspolaže.
Nisko oporezivanje kapitala, nepostojanje poreza na nekretnine, na nasljeđivanje, na štednju, na financijske transakcije, trajne su karakteristike hrvatskog poreznog sustava
U Hrvatskoj su, međutim, poduzetnički lobiji kreirali opću sliku po kojoj je visina poreznog opterećenja nekako problematična sama po sebi i po kojoj je naročito problematična visina opterećenja na kapital i rad. Komparacija s drugim članicama Unije pokazuje da stvari stoje obrnuto. Najmanje se oporezuju kapital, imovina i bogatstvo bilo koje vrste, a čak su i porezi na rad među nižima u Uniji, što proizlazi iz činjenice da Hrvatska najveći dio državnih prihoda ostvaruje oporezivanjem potrošnje, osobito putem visoke stope PDV-a. Štoviše, ona je po prikupljenim porezima na potrošnju u visini od 17,5 posto BDP-a na prvom mjestu u Uniji i ti joj porezi čine 49,1 posto ili gotovo polovicu ukupnih prihoda od poreza i socijalnih davanja, dok je evropski prosjek samo 28,5 posto. Oporezivanje rada čini u Hrvatskoj 40,7 posto poreznih prihoda, što je svrstava na 22. mjesto, dok je evropski prosjek 51 posto. Na koncu, od oporezivanja kapitala dolazi tek nešto više od 10 posto prihoda, dok je evropski prosjek viši od 20 posto, i po tome je Hrvatska na 26. mjestu ljestvice.
Moglo bi se pomisliti da su porezni prihodi od kapitala niski zbog ekonomske krize u kojoj se ne ostvaruje dovoljno profita raspoloživog za oporezivanje, no Hrvatska je i kroz cijelo prošlo desetljeće bila pozicionirana na dnu ljestvice. Potpuno isto stvari izgledaju i kada se porezi na kapital izražavaju kao postotak BDP-a, gdje je Hrvatska sa 3,7 posto u odnosu na visoki evropski prosjek od 8,2 posto također na 26. mjestu. Sve to govori da se kapital u Hrvatskoj sistemski nisko oporezuje od početka, da uz stopu poreza na profit od 20 posto postoji niz olakšica za kapital, uz istovremeno nepostojanje čitavog seta poreznih instrumenata kojima se ostale članice služe kako bi znatnije zahvatile u imovinu najbogatijih. Kada se porezi na kapital rastave na grupe, tada je po ubiranju poreza na prihode od poslovanja, što uključuje profite tvrtki, dividende i druge primitke od kapitala, Hrvatska sa 2,6 posto BDP-a na 25. mjestu evropske ljestvice. Po oporezivanju bogatstva, što uključuje poreze na financijske transakcije, nekretnine i drugu imovinu, nasljedstvo, najam i slično, ona je sa jedan posto BDP-a na 21. mjestu. Sam porez na imovinu predstavlja tek 0,3 posto BDP-a, dok je evropski prosjek 2,3 posto, i po njemu je Hrvatska na zadnjem, 28. mjestu. Ona zajedno s Maltom zauzima dno ljestvice i kada je riječ o stalnom porezu na nekretnine, koji ne postoji jedino u tim dvjema članicama, s tom razlikom da Malta putem drugih poreza na imovinu ubire tri puta više od Hrvatske.
Nisko oporezivanje kapitala, nepostojanje poreza na nekretnine, na nasljeđivanje, na štednju, na financijske transakcije, trajne su karakteristike hrvatskog poreznog sustava, orijentiranog prije svega na oporezivanje potrošnje putem PDV-a, trošarina i drugih nameta, pa tako samo korisnici duhana i alkohola, koje se žestoko oporezuje, donose državi prihod tek nešto manji od cijelog poreza na profit. Hrvatska država polako je počela otvarati ta pitanja u mandatu sadašnje vlade, s inicijativom bivšeg ministra financija Slavka Linića za uvođenje poreza na nekretnine, ali se vlada Zorana Milanovića stalno suzdržavala od snažnijeg zahvaćanja u kapital.
Njena jedina mjera direktnog oporezivanja kapitala, ona 12-postotnog poreza na primitke od dividendi i udjela u dobiti, došla je uz značajne olakšice, ali i kompenzacije na drugoj strani, kao što je bilo omogućavanje poduzetnicima da smanje poreznu bazu za iznos reinvestirane dobiti. Uz to su poduzetnicima bila značajno smanjena i izdvajanja za zdravstveni doprinos, ali ta je mjera morala biti ukinuta nakon što se proračun zdravstva pokazao neodrživim. Novi ministar financija Boris Lalovac sada je polako, ali opet bojažljivo, počeo mijenjati smjer najavom uvođenja 12-postotnog oporezivanja prihoda od kamata na štednju, kojim će država zahvatiti u dosad netaknutih 180 milijardi kuna kapitala. Odabrana je opet, kako je rekao ministar, najniža stopa u Evropi, 'tako da ne bi bilo bijega kapitala'. Lalovac je osim toga najavio nešto strože kriterije kod olakšica za reinvestiranu dobit, ali se o drugim vrstama oporezivanja kapitala zasad ne govori, dok je početak primjene poreza na nekretnine projiciran u mandat sljedeće vlade.
Porez na kamate, koji bi išao lokalnim vlastima, a kojim bi se godišnje prikupilo oko 470 milijuna kuna, predstavlja tek 0,14 posto BDP-a. Kada bi se Hrvatska htjela približiti primjerice prosječnom evropskom oporezivanju imovine, trebala bi godišnje ubirati još oko šest milijardi kuna, a kada bi se htjela približiti prosjeku oporezivanja kapitala ukupno, trebala bi ubirati još 14 milijardi kuna. Te brojke su nedostižne uz istovremeno zadržavanje poreznog sustava s toliko dominantnim porezima na potrošnju, ali ipak pokazuju da još ima dovoljno prostora za zahvaćanje u kapital.
Druga mjera čiju su skorašnju provedbu ministar Lalovac i premijer Milanović najavili odnosi se na smanjivanje poreza na dohodak, što je područje u kojem je Milanovićeva vlada na početku mandata također već intervenirala, smanjivši porezno opterećenje ispodprosječnih plaća, ali uz istovremeno povećanje poreza na nadprosječne. Ovoga puta efekt bi bio povećanje svih plaća, a naročito viših, i to za puno veći iznos od onog za koji su prije dvije i pol godine bile zakinute. Eurostatov izvještaj pokazuje da je porezno opterećenje rada u Hrvatskoj daleko ispod evropskog prosjeka, naročito opterećenje porezom na dohodak, jer se socijalna davanja kreću blizu prosjeka. Kada se ukupna izdvajanja iz rada izraze kao neizravna porezna stopa, ta stopa u Hrvatskoj iznosi 29,2 posto, a evropski prosjek je 36,1 posto i više stope imaju sve novije članice Unije izuzev Bugarske.
Iako gubitak prihoda lokalnih vlasti neće biti do kraja nadoknađen, Lalovac je dobro odabrao što im je djelomičnu kompenzaciju odlučio potražiti u jednom od oblika oporezivanja kapitala
Zbog činjenice da država gotovo polovicu svojih poreznih prihoda namiruje kroz potrošnju, direktno porezno opterećenje plaća je zapravo izuzetno nisko. Ipak, sveprisutna kuknjava srednje klase, od liječnika iz javnog do profesionalaca i menadžera iz privatnog sektora, o tome kako im država uzima polovicu bruto plaće, ima utemeljenje, bez obzira na to koliko je opravdana. Domaće analize pokazuju da deset posto hrvatskih kućanstava s najvišim prihodima uplaćuje 62 posto ukupnog poreza na dohodak, dok svi ostali zajedno uplaćuju 38 posto.
Kako se porezi na rad i kapital međusobno prelijevaju, niže porezno opterećenje rada ostavlja poduzećima više sredstava na raspolaganju, a ta sredstva mogu završiti u nadnicama, ali i u kapitalu. Kako je u Hrvatskoj oporezivanje plaća koncentrirano na one s nadprosječnim dohotkom, troškovi rada u jednostavnijim i slabije plaćenim djelatnostima su izuzetno niski. To je s jedne strane olakšalo opstanak pojedinih prerađivačkih industrija s niskim nadnicama, kao što su proizvodnja odjeće, tekstila, drva i metalnih proizvoda, ali je s druge strane omogućilo primjerice visoke trgovačke profite i stvaranje carstava poput onog Ivice Todorića, izgrađenog na jeftinoj i porezno neopterećenoj radnoj snazi, pri čemu na kraju priče, kao što smo vidjeli, ne dolazi do oporezivanja tako stečenog bogatstva. Dok su takve djelatnosti bile stimulirane, istovremeno je visokim porezima umanjivana konkurentnost i destimuliran razvoj složenijih djelatnosti.
Objašnjavajući posljednjih dana nove mjere, ministar Lalovac pokazao je da je svjestan tih dimenzija, bez obzira na to što je kratkoročni motiv SDP-ove vlade da smanjivanjem poreza na dohodak potakne potrošnju, a time možda i nešto optimizma u predizbornoj godini, pri čemu teret gubitka poreza neće ići na državni proračun, već na proračun lokalnih vlasti. Hrvatska, da dodamo i taj Eurostatov podatak, raspoređuje porezne prihode između centralne i lokalne države u okvirima evropskog prosjeka. Iako gubitak prihoda lokalnih vlasti od poreza na dohodak neće biti do kraja nadoknađen, Lalovac je dobro odabrao što im je djelomičnu kompenzaciju odlučio potražiti u jednom od oblika oporezivanja kapitala i što budućnost financiranja lokalnih vlasti vidi u porezima na imovinu.
Glavni problem s hrvatskim porezima nije dakle u tome što su ukupno previsoki, već u tome što iza njih ne stoje osmišljene politike, što negdje previše zahvaćaju, propuštajući istovremeno oporezivati kapital i najbogatije. Međutim, iza činjenice da ukupna porezna presija nije previsoka valja se drugi, puno teži problem, onaj prekomjernog deficita, jer ni ti porezi, bez rasta ekonomije i zaposlenosti, nisu dovoljni za pokrivanje troškova države.
