Novosti

Politika

Portugal ipak ulijevo

Predsjednik Cavaco Silva pokrenuo je val nezadovoljstva i oslobodio golemu energiju koju je uspješno kanalizirao António Costa, okupivši lijeve parlamentarne stranke koje su podržale program lijeve vlade

El5fx1jag2jy1kgaojl9zyr1p3i

António Costa, glavni tajnik Socijalističke partije i vjerojatno budući mandatar za sastav vlade

Parlamentarni savez zaključen na inicijativu Socijalističke partije (PS, Partido Socialista), koji predvodi António Costa, njezin glavni tajnik i vjerojatno budući mandatar za sastav vlade, u kojem su se okupile četiri stranke lijevoga spektra, glasanjem je u skupštini odbio prošloga utorka potvrditi program manjinske vlade koju je, nakon portugalskih općih izbora održanih 4. listopada, formirala desna koalicija.

Manjinska je vlada tako pala i prije no što je preuzela punu dužnost, a Pedro Passos Coelho, čelnik Socijaldemokratske partije (PSD, Partido Socialdemocrata, desni centar), premijer od 2011. godine, izgubio je priliku da i u narednom četverogodišnjem parlamentarnom sazivu, zajedno sa svojim koalicijskim partnerom, Socijalnim demokratskim centrom (CDS, Centro Democrático Social, desnica) provodi politiku oštre štednje kojom je nesebično opteretio siromašnije slojeve stanovništva, uspješno četiri godine smanjivao socijalna prava i samozatajno štitio interese kapitala.

Na tim je izborima desna koalicija osvojila otprilike 40 posto glasova, a lijevi spektar oko 60 posto, no u tri grupacije: socijalisti su bili izašli samostalno, kao i Lijevi blok (BE, Bloco de Esquerda, koji europska desnica, valjda od milja, naziva ‘ekstremnom ljevicom’), a Komunistička partija (PC, Partido Comunista) i ovaj je put koalirala s Ekološkom partijom zelenih (PEV, Partido Ecologista ‘Os Verdes’). Dovoljno je glasova za jedan zastupnički mandat osvojio i predstavnik stranke Ljudi-Životinje-Priroda (PAN, Pessoas-Animais-Natureza).

Metoda kvocijenata ili metoda najvišega prosjeka, koju je osmislio belgijski pravnik, trgovac i matematičar Victor D’Hondt, koja se upotrebljava i u hrvatskim preračunavanjima glasova u parlamentarne mandate, dala je desnoj koaliciji 107 zastupnika, a lijevom spektru pripala su 123 parlamentarna glasa. U takvoj situaciji, u kojoj relativni pobjednik na izborima ima manjinu zastupnika u skupštini, očekivalo se da će predsjednik Portugala Aníbal Cavaco Silva, ekonomist, bankar i sveučilišni profesor financija, bivši ministar, pa dva puta uzastopce premijer, kojemu uskoro istječe drugi uzastopni predsjednički mandat, u najmanju ruku provesti šire konsultacije prije povjeravanja mandata za sastav vlade. Prema 187. članku portugalskoga Ustava, predsjednik Republike imenuje mandatara ‘nakon konsultacija sa strankama zastupljenima u Skupštini Republike i imajući na umu izborne rezultate’. No Cavaco Silva postupio je kao vjeran član političke obitelji PSD-a iz koje potječe te je mandat za sastav takve, manjinske vlade, spremno povjerio dosadašnjem premijeru Pedru Passosu Coelhu.

U najmanju ruku upitna predsjednikova odluka još bi se nekako mogla i braniti: portugalski Ustav dakle ne obavezuje izričito predsjednika da povjeri mandat za sastavljanje vlade onome tko ga uvjeri da uživa podršku većine svih zastupnika, kao što to traži hrvatski Ustav. No obrazloženje odluke odjeknulo je kao grom iz vedra neba. Cavaco Silva prisnažio ju je tvrdnjom da je, u četrdeset godina demokracije, mandat uvijek povjeravan onome tko izbori najveći broj glasova, da on ne može biti povjeren ‘antieuropskim stranačkim snagama’ koje će, pored ostalih zala, izazivati financijska tržišta i investitore i tako odvesti zemlju u nestabilnost, zatražiti izlazak iz eurozone, otkazivanje Lisabonskoga ugovora i Pakta o stabilnosti te raspuštanje NATO-a, što bi moglo čak dovesti i do intervencije NATO-a. Govor mu je bio tako crne prirode da se društvenim mrežama po svijetu munjevito pronijela vijest kako je u Portugalu zapravo u toku lijevi državni udar, maltene još jedna Oktobarska revolucija, međunarodna se štampa uzbunila, pa se čak i jedan ‘The Telegraph’, na ljevičarenje zaista posve nesuspektan britanski list, zgrozio nad nedemokratskim i kreativnim interpretacijama političke zbilje portugalskoga predsjednika.

U pozadini odluke stajala je prozirna računica bazirana na ustavnim odredbama: skupština naime ne može biti raspuštena u periodu od šest mjeseci nakon izbora ni u posljednjem semestru mandata predsjednika Republike. Mandat Cavaca Silve istječe 9. ožujka 2016., a potom, kad i ako je idući predsjednik raspusti i sazove nove izbore, novi bi se saziv skupštine mogao okupiti tek sredinom lipnja. Da je uspio i da nije pogriješio u procjeni i nadi da će se njegov mandatar ipak provući u parlamentu, Cavaco Silva bi tako omogućio desnoj koaliciji da može vladati, premda kao tehnička vlada, sve do sredine lipnja. I bilo bi tako da António Costa nije uspio okupiti lijeve parlamentarne stranke koje su odbile program ‘nove’ vlade Passosa Coelha i izazvale njezin pad.

Dakako, opozicijski su čelnici oštro reagirali na grub napad na same temelje portugalske demokracije, kojim se parlamentarne partije proizvoljno diskvalificiraju za obnašanje izvršne vlasti, zbog toga što se predsjedniku (a sigurno ni evropskim pučanima ni trojki) baš ne dopadaju njihovi programi. Čak se i nemali broj pripadnika ili simpatizera PSD-a i CDS-a, istaknutih sudionika političkoga i javnoga života, ogradio od predsjednikova obrazloženja čudne odluke. Europska pučka stranka, kojoj pripadaju i PSD i CDS, nije pak smatrala potrebnim ni ograditi se, a kamoli osuditi takvo neprikriveno dovođenje u pitanje samih temelja demokratskoga modela.

Potpore Cavacu Silvi također nije nedostajalo, uz nazoviargumente kojih se ni hrvatska desnica ne bi nimalo postidjela. Tako se moglo doznati da Portugalu prijeti ‘uspostavljanje diktature proletarijata’, da ‘horde boljševizma nisu samo prijetnja na obzoru nego i jasno vidljiva zbilja’, da ‘popušta brana pred snagama koje ne vole svoju zemlju’, spominjale su se nedomoljubne političke stranke i njihovi čelnici, ukratko, nedostajali su samo jugoslavenčine, mrzitelji svega portugalskoga i ostali zlikovci.

Povjeravanjem mandata dosadašnjem premijeru, a potom njegovim obrazloženjem, Cavaco Silva izazvao je obratan efekt, pokrenuo val nezadovoljstva i oslobodio golemu energiju koju je uspješno kanalizirao António Costa. Lijevi je blok prvi pristao, a sporazum je zaključen uoči glasanja u skupštini, pošto je i Centralni komitet Komunističke partije odobrio lijevi međustranački poslijeizborni ugovor i program lijeve vlade, koju će sastaviti socijalisti, za iduće četiri godine. Program je obiman, ima 138 stranica, a misao-vodilja mu je postupno napuštanje politike oštre štednje i ukidanje niza restriktivnih mjera koje je donio Passos Coelho. Na primjer, mirovine, zaleđene od 2011., bit će odmrznute već iduće godine, rezovi u plaćama državnih i javnih službenika bit će ukinuti, minimalna će se plaća u iduće tri godine povećati sa 505 na 600 eura, odustat će se od privatizacije javnoga prijevoza u Lisabonu i Portu.

Sporazum vodi računa i o mogućim europskim reakcijama: savez je najavio da će poštovati obavezu smanjivanja deficita na tri posto u ovoj, a 1,5 posto u 2019. godini, dok su Lijevi blok i Komunistička partija odustali od zahtjeva za ponovnim otvaranjem pregovora o javnom dugu i za izmjenama europskih ugovora.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više