‘Runaway’s Diary’ je peti album kantautorice Amy LaVere, koju smo nedavno imali prilike vidjeti na turneji tijekom koje je nastupila u Zagrebu i Beogradu. ‘Runaway’s Diary’ producirao je Luther Dickinson iz North Mississippi Allstarsa, sin čuvenog Jima Dickinsona, jednog od mentora i vodiča karijere Amy LaVere, koji je producirao njezin drugi album ‘Anchors and Anvils’. Jim Dickinson zaslužuje posebno poglavlje, svi njegovi albumi zavređuju pažljiva preslušavanja, on je jedan od tajnih izvora glazbe koja nastaje na razmeđi folka, bluesa, rocka, soula. A tu negdje smjestila se i ova pjevačica koja je svoj novi album posvetila skitnji, onoj remboovskoj, kada se jednostavno otpraši od kuće u pet ujutro, dok svi još spavaju.
Amy je s roditeljima mijenjala prebivalište 22 puta, čemu je dodala nekoliko bjegova od kuće, rani brak (i raspad braka), predvodila je punk-rock band Last Minute i učila na putu, učila i sve naučila. U tom ranom braku bila je s kontrabasistom sastava koji također svakako vrijedi čuti, radi se o The Legendary Shack Shakers, koji joj je dao prve lekcije iz svirke instrumenta od kojeg se sada praktički ne odvaja.
Rekosmo kako je album posvećen skitnji. Prva pjesma na albumu je ‘Rabbit’, na nastanak koje je utjecala još jedna legenda ove izmiješane glazbe sastavljene od nekoliko komada mozaika, a to je Seasick Steve, čiji je životni stil inspirirao Amy LaVere za dojmljivu pjesmu o skitnici kojeg sreće tijekom putovanja. Njezino putovanje još uvijek traje, ali na put kreće iz važnog mjesta – LaVere se nastanila u glavnom glazbenom gradu, kada je rock u pitanju, a to je Memphis, kao ultimativno mjesto za potvrđivanje identiteta, što nije nevažna tema kada su njene pjesme u pitanju. Lutalaštvo kod nje nije samo geografska nego i žestoka identitetska tema, protagonisti njenih pjesama prolaze kroz lomove, sami se slamaju, tonu i ponovno ‘prikupljaju’. Odabir tema odredio je i melankolični premaz kojim odišu gotovo sve pjesme.
Što se tiče lektire prema kojoj je Amy LaVere okrenuta, radi se odreda o vrhunskim autorima kao što su Dylan ili Van Zandt. ‘Runaway’s Diary’ je on the road album, značajno punokrvniji nego prošli ‘Stranger Me’, na kojemu je bila uronjena u analiziranje katastrofa nastalih kao posljedica pokušaja da se ima uspješnu vezu. Na albumu gitare svira Will Sexton, brat čuvenog Charlieja Sextona, trenutačno zaposlenog u orkestru još čuvenijeg Boba Dylana, Sharde Thomas i Shawn Zorn sviraju bubnjeve, a Tim Regan je za klavijaturama. Zajedno zvuče kao kakav honky tonk sastav koji kao stara lokomotiva na ugalj vozi polako ali konstantno, lokomotiva koja vuče kompoziciju koju na svojim lutanjima u filmu ‘Emperor of the North Pole’ za putovanje koriste Lee Marvin i Keith Carradine.
Amy LaVere ima baršunast glas kojim vas dobro vodi kroz svoja putovanja, kao nenametljiva, ali skitnji bezrezervno odana muza koja se u nadahnuću vješto koristi i tuđim inspirativnim momentima, tako da bi je se komotno moglo svrstati uz Cassell Webb: ono što je Cassell bio Roky Erickson, Amy je pronašla u Seasick Steveu, Jimu Dickinsonu i Townesu Van Zandtu. Ovakvim se paralelama ne umanjuje njen skladateljski potencijal, kako bi rekao Del Boy, ‘au contraire’, ona je drevna i medijski zanemarena izvorišta ove glazbe uspjela prenijeti u ovo naše vrijeme i time se nametnuti kao jedna od čuvarica plamena, čiji bi se sjaj, kao u pjesmi starog pjesnika, jamačno izgubio u daljini da nema ovakvih majstorija kao na albumu ‘Runaway’s Diary’.
