Kada je krajem ožujka brazilska opozicija zatražila opoziv predsjednice Dilme Rousseff zbog navodne upletenosti u korupcijski skandal s državnom naftnom kompanijom Petrobras, na ulice više gradova slile su se kolone prosvjednika koji su tražili njezini ostavku. Samo u São Paulu i na Copacabani u Rio de Janeiru mogli su se vidjeti milijuni ljudi. No moglo se primijetiti da većinu prosvjednika čine bijeli pripadnici viših klasa, iako je Brazil jedna od rasno najheterogenijih zemalja na svijetu. Zbog toga postoje utemeljene sumnje da se iza bijesa zbog nesumnjive korumpiranosti vladajućih valja nešto još ozbiljnije – pokušaj desnice da dugoročno uništi Radničku partiju (PT), stranku koja zemljom upravlja već 14 godina i koja je svojim politikama poljuljala temelje privilegiranosti viših slojeva u toj zemlji nekoć izrazitih ekonomskih nejednakosti.
Kada je pobijedio na predsjedničkim izborima 2002. godine, Luiz Inácio Lula da Silva naslijedio je društvo još uvijek devastirano brutalnom vladavinom vojne hunte koja je trajala od 1964. do 1985. i koja se odlikovala zatiranjem progresivne opozicije, torturom, podrškom bijelih zemljoposjednika i biznismena, Katoličke crkve i Sjedinjenih Država. Lula je bio sindikalni vođa i kasnije zastupnik u kongresu, bio je iz siromašne obitelji i praktički nepismen do desete godine života, a tijekom vojne diktature zatvaran je zbog sindikalnih aktivnosti. Lulina dva mandata obilježilo je provođenje reformi u cilju iskorjenjivanja siromaštva i ekonomskih nejednakosti putem programa socijalnog uključivanja, širenja pristupa obrazovanju, agrarne reforme i korištenja prihoda od naftnih resursa za provođenje ovih mjera. No Lula se nije libio kombinirati ih s djelomično neoliberalnim razvojnim politikama koje su uživale podršku međunarodnih financijskih krugova, pa je ta kombinacija neko vrijeme dobro funkcionirala.
Predsjednica Dilma Rousseff optužena je za primanje ilegalnih donacija s tajnih računa u vrijeme predizborne kampanje i za nezakonito korištenje sredstava državnih banaka za pokrivanje proračunskih rupa
Stvoreni su milijuni novih radnih mjesta koji su građane izvukli iz siromaštva, minimalna plaća povećana je za 70 posto, bujala je srednja klasa, a rast BDP-a u 2010., godini njegovog odlaska, iznosio je 7,5 posto. Lulina popularnost na odlasku bila je skoro 90 posto, što ga je činilo vjerojatno najpopularnijim političarom na svijetu, pa je za svoju nasljednicu izabrao Dilmu Rousseff, koja je u prvom mandatu dobila izbore sa 56 posto glasova.
Ona je u mnogo čemu obrazovanija od Lule, a također je kao i on robijala zbog oružanog otpora vojnoj diktaturi. Prema nekim analitičarima, u ekonomskom smislu donekle je ljevije od Lule, pa je u prvom mandatu provodila intervencionističku državnu politiku u cilju povećanja investicija. No u prvom mandatu počeli su se osjećati efekti globalne ekonomske krize, prvo zbog propasti napuhanog građevinskog i nekretninskog sektora, a zatim i pada cijene sirove nafte i krize u Kini, koja je najveći brazilski uvoznik. U prvom kvartalu 2014. započeo je pad BDP-a i tako je ostalo do danas, što znači da je peta zemlja svijeta po broju stanovnika i osma najveća ekonomija i službeno u ekonomskoj depresiji. Uz nedavno izbijanje pandemije mikrocefalije, odnosno virusa Zika, zemlja se priprema i za golema ulaganja povodom ovogodišnjih ljetnih Olimpijskih igara, a na sve to nakalemio se golemi korupcijski skandal koji je eskalirao u totalni rat ljevice i desnice.
Pokušaj rušenja Dilme Rousseff započeo je već početkom njezina drugog mandata, kada je državni odvjetnik Sergio Moro otkrio da je jedan poduzetnik podmitio direktora naftne kompanije Petrobras. Daljnjom istragom, nazvanom ‘Operacija autopraonica’, otkrio je koruptivnu mrežu desetaka biznismena, političara i posrednika upletenih u pranje novca, namještanje cijena, podmićivanje i nezakonito doniranje političkih stranaka, a cijeli skandal težak je 1,3 milijarde dolara. Uhapšeno je 14 menadžera Petrobrasa i 50-ak političara, uglavnom iz vladajućeg PT-a, a na koncu je početkom ožujka nakratko pritvoren i Lula. Roussef ga je potom na brzinu imenovala članom svoga kabineta kako bi mu time priskrbila imunitet i otežala kazneni progon.
Nakon toga je započela sveobuhvatna kampanja diskreditacije same predsjednice, vrhunac koje bi trebalo biti glasanje o njezinom opozivu planirano za travanj. Predsjednica je optužena za primanje ilegalnih donacija s tajnih računa u vrijeme predizborne kampanje i za nezakonito korištenje sredstava državnih banaka za pokrivanje proračunskih rupa. Odvojeni zahtjev za opoziv koji je podnijela odvjetnička komora temelji se pak na činjenici da je tijekom svjetskog nogometnog prvenstva 2014. FIFA-i odobrila izuzeće od plaćanja poreza. Rousseff, međutim, odbija odstupiti i tvrdi da nije napravila ništa nezakonito, kao i da nije znala da se u Petrobrasu događala korupcija u vrijeme dok je bila ministrica energije. Ona se pritom poziva i na parlamentarnu istragu koja je završena u listopadu prošle godine, a koja je zaključila da nisu pronađeni dokazi da su ona i Lula sudjelovali u korupciji u Petrobrasu.
Državni odvjetnik Moro doprinio je histeriji kada je, samo nekoliko sati nakon što se dogodio, u javnost pustio nezakonito snimljen razgovor Lule i Rousseff u kojemu oni razgovaraju o tome kako zastrašiti one koji ih progone. Morovo puštanje u javnost snimke do kraja je ogolilo i dotad evidentnu činjenicu da se represivni sustav stavio u službu političkih interesa opozicije, a politizaciju slučaja kritizirali su i mnogi koji podržavaju antikorupcijsku istragu državnog odvjetnika.
U pozadini skandala je egzistencijalni strah desnice da će u opoziciji ostati cijelu generaciju, a taj je strah kulminirao nakon što je Lula da Silva objavio da će se ponovno kandidirati za predsjednika 2018. godine
Isto tako, glavni progonitelji PT-a praktički su redom i sami osumnjičeni za kriminalno ponašanje. I predsjednik donjeg doma kongresa Eduardo Cunha i predsjednik senata Renan Calheiros optuženi su za upletenost u različite korupcijske afere, pri čemu su obojica članovi Stranke brazilskog demokratskog pokreta (PMDB), koalicijskog partnera PT-a. Vođa opozicije Aécio Neves također se sumnjiči za uzimanje mita, dok istaknuti zastupnik desne Progresivne stranke Paulo Maluf ima Interpolovu tjeralicu i presudu za pranje novca u Francuskoj. Kako na portalu The Intercept pišu novinari Glen Greenwald i dvoje kolega, od 65 članova senatskog odbora za opoziv protiv njih 36 trenutno se vodi neki kazneni proces. Svi ti procesi dogodili su se upravo zato što je PT-ova vlada omogućila represivnom sustavu kadrove, uglavnom iz bogatijih, obrazovanih slojeva, i dovoljno autonomije da mogu provoditi borbu protiv korupcije, a te su se institucije sada okrenule protiv njih. Prema mišljenju kritičara ove afere, neosporno je da u PT-u ima korumpiranih i da se s dolaskom na vlast nisu s korupcijom obračunali, već su se umjesto toga povezali s takvim strukturama kako bi se održali na vlasti, dok su istovremeno više od ijedne prethodne vlade progonili korumpirane političare. Greenwald i kolege pišu da je PT, koji je godinama važio za jedinu poštenu stranku u Brazilu, ‘morao zaprljati ruke kako bi mogao dobivati skupe izbore, upravljati vladom i voditi funkcionalnu većinu u kongresu, jer u brazilskoj demokraciji nema drugog načina za bavljenje politikom’.
Ovi autori, kao i ostali kritičari rušenja Dilme Rousseff, smatraju da se politička motiviranost i implikacije toga pokušaja ne mogu precijeniti, jer se u pozadini nalazi egzistencijalni strah desnice da će u opoziciji ostati cijelu generaciju, a taj je strah kulminirao nakon što je Lula objavio da će se ponovno kandidirati za predsjednika kada 2018. istekne predsjedničin mandat. Oni smatraju da je u pitanju organizirana kampanja poslovnih i zemljoposjedničkih krugova koji su sada u misiji podrivanja desetljeća socijalnih reformi, redistribucije vlasništva nad zemljom, državnog gospodarenja prirodnim resursima i regulative o eksploatiranju prašumskih područja. Kampanji su neprocjenjiv doprinos dali i mediji, bez kojih ovu korupcijsku aferu, ma koliko velika ona bila, ne bi bilo moguće pretvoriti u pokušaj potpune diskreditacije Radničke partije.
Baš kao i sve ostale profitabilne djelatnosti u zemlji, i vodeći brazilski mediji u potpunosti su u rukama nekoliko ekstremno bogatih bijelih obitelji. Među njima se ističe kompanija Globo, najveća medijska kompanija u Latinskoj Americi osnovana 1925. u Rio de Janeiru. U vlasništvu Globa su sve vodeće brazilske televizije, internetski mediji i tisak, a praktički monopolistički položaj na tržištu znači da njezin televizijski program gleda 90 od ukupno 205 milijuna građana. Kompanija je tijekom vojne diktature bila njezina propagandna mašina, a tu je funkciju kasnije nastavila vršiti za desnicu. S druge strane, PT ima vrlo malo utjecaja u vodećim medijima, a Globo, tvrde kritičari, svojim jednostranim, gotovo karikaturalnim izvještavanjem kontinuirano stvara uvjete za državni udar, čime kod dijela građana dodatno evocira ono što se u zemlji dogodilo 1964. godine.
Zbog takvog izvještavanja brazilska je predsjednica čak i organizirala sastanak s predstavnicima stranih medija, na koji nisu bili pozvani domaći novinari. Na sastanku su bili novinari ‘New York Timesa’, ‘Guardiana’, ‘La Jornade’, ‘Le Mondea’, ‘El Paisa’ i ‘Die Zeita’, a Rousseff im je iznijela svoju verziju recentnih događaja. Iz istog razloga skupina istraživača i profesora brazilskih sveučilišta napisala je otvoreno pismo međunarodnoj zajednici o političkoj situaciji u Brazilu. Oni u pismu tvrde da se inače hvalevrijedan proces borbe protiv korupcije koristi za ‘destabilizaciju demokratski izabrane vlade’, a državnog odvjetnika Mora optužuju da koristi metode poput prisilnog privođenja svjedoka i nasumičnog pritvaranja kako bi ih prisilio da se nagode. Izražavaju zabrinutost da će ‘kršenje vladavine prava dovesti do ozbiljne, možda i nasilne društvene polarizacije’, pa traže da ih kolege u inozemstvu ‘podrže u zaštiti zakonitosti brazilskih demokratskih institucija’. Pismo je u nekoliko dana dobilo podršku gotovo 4000 akademskih djelatnika, no u srijedu je donesena odluka koja će, po svemu sudeći, zapečatiti predsjedničinu sudbinu. Stranka PMDB, koja u vladi ima šest ministara, glasala je za izlazak iz vladajuće koalicije. To znači da će se vlada raspasti i da će predsjednica teško uspjeti skupiti trećinu glasova u kongresu, koliko joj je potrebno za blokiranje procesa opoziva.
