>

novosti logo

Poze i moranja

Analitičari se slažu da odlazak u Srebrenicu ne bi narušio Vučićev rejting. Njegovi bi birači to progutali, a oni drugi ionako ne vjeruju u premijerov suštinski otklon od devedesetih

Prije nekoliko dana srpski premijer Aleksandar Vučić obratio se javnosti dramatičnije no inače govoreći o teškim trenucima koji čekaju Srbiju (godišnjica Jadovna, pregovori s Kosovom u Bruxellesu, Vidovdan, Srebrenica…) i pozvao narod na jedinstvo. Očito se u svemu izdvaja ta teška riječ – Srebrenica, zbog koje nakon 20 godina od počinjenog genocida javnost i vlast zaokuplja ne sam zločin, već najavljena rezolucija čiji je nacrt u Ujedinjene narode poslala Velika Britanija.

Pojedini beogradski dnevni listovi tvrde da su imali uvid u taj nacrt, a glavno pitanje se svodi na brojanje koliko puta se u tekstu spominje genocid, a koliko (po većini, skandalozno malo, tek dva-tri puta) pomirenje, te slijedi zaključak da rezolucija zbog toga nikako ne može ispuniti proklamirani cilj da doprinese pomirenju na Balkanu. ‘O kakvom je tu onda pomirenju reč?! Ako niko ne pominje i ne ode da se pokloni srpskim žrtvama koje su sistematski, da i mi ne upotrebimo reč genocidno, ubijale horde Nasera Orića u okolini Srebrenice i Bratunca? I šta to, dakle, Srbija treba da prizna?’ pitaju se na primjer ‘Večernje novosti’, dok ‘Politika’ već naslovom jednog teksta sugerira odgovor: ‘Mora li svaki srpski lider u Srebrenicu?’

Politički analitičar Dragomir Anđelković, blizak vladajućim naprednjacima, ponavlja mantru koja godinama egzistira u Srbiji: ‘Radi se o rezoluciji koju priprema London, a namenjena je za usvajanje u UN-u. Planira se da se njom 11. jul proglasi za svetski dan – kako se tvrdi – sećanja na više od 8.000 Bošnjaka koje su srpske snage ubile 1995. Tu se radi o bezočnoj laži. Nije jasno ko i na koji način stoji iza likvidacije nekoliko stotina muslimanskih vojnika, a priča o masakru nad gotovo deset hiljada nenaoružanih ljudi najcrnja je propaganda. No, sada će se od nas zahtevati da definitivno prihvatimo da se na nivou OUN-a ozvaniči – srebrenička laž’, piše on u ‘Večernjim novostima’.

Bilo kakav odlazak – i pristojna šutnja, kada bi mogla – za Vučića bi bio sasvim dovoljan, s obzirom na to da je još pred samo koju godinu u Bulevaru Zorana Đinđića na ulične table lijepio natpise ‘Bulevar Ratka Mladića’

Badava što je čak i Skupština Srbije još u proljeće 2010. godine usvojila Deklaraciju kojom osuđuje zločin u Srebrenici (doduše, i ostale zločine počinjene u ratovima 1990-ih), badava to što je u Srebrenici prije nekoliko godina bio i tadašnji predsjednik Boris Tadić, badava i pozivi jednog broja javnih ličnosti u Srbiji nadležnima da svojim odlaskom na 20. godišnjicu u Srebrenici odaju počast žrtvama… Tomislavu Nikoliću to ne pada na pamet, on je još sredinom svibnja izjavio da njega Srebrenica vidjeti neće, a ovih dana otkazan je i posjet Sarajevu najavljen za 16. lipnja, čemu je očito doprinijelo uhićenje Nasera Orića u Švicarskoj, za kojim je Srbija raspisala tjeralicu, optužujući ga za ratne zločine nad Srbima u okolici Srebrenice (nisu posrijedi isti zločini za koje je oslobođen pred Haškim tribunalom). ‘Nažalost, umesto da kroz razgovor dođe do smirivanja tenzija u regionu, usledio je zahtev za odlaganje susreta, kako bi pojedinci stekli političke poene među ultranacionalistima’, navedeno je u priopćenju iz Nikolićevog kabineta nakon otkazivanja posjeta.

Sa samim premijerom stvari stoje malo drukčije, kako se čini. On sam je, u istom već spominjanom dramatičnom tonu, izjavio da još nije donio odluku hoće li 11. srpnja u Srebrenicu i da će o tome odlučiti Vlada Srbije. ‘Ako tamo treba da očekujemo izjave pojedinih zvaničnika koji misle da vređaju Srbe, da vređaju Srbiju, ne znam šta da se desi, da vidimo kako je šta zamišljeno, pa ćemo o tome konačnu odluku naknadno donositi’, izjavio je Vučić.

Odgovor bi možda ipak mogao biti pozitivan, s obzirom na jednog od glavnih Vučićevih medijskih manipulatora, Dragana Vučićevića iz ‘Informera’ (službenog glasnika SNS-a). Nabrajajući silne teorije zavjere, od ‘zašto baš sad’ hapšenja Orića, do ‘otimanja’ Kosova, on poziva da se ‘ne ide srcem nego glavom’ i da se interesi Srbije stave ‘iznad svega i ispred svakoga’. ‘Konkretno, da Aleksandar Vučić ovog 11. jula ode u Srebrenicu. I da zbog toga u Beogradu i Banjaluci ne bude proglašen za izdajnika. Ali da istovremeno jasno i glasno svima kaže i pokaže da je Srbija država, država koja ne dozvoljava da joj se nezakonito otima imovina na severu Kosova, država koja ne pristaje da za evrounijatsku porciju čvaraka žrtvuje sudbinu Srba u Republici Srpskoj, država koja ponosno u centru Beograda podiže spomenik Gavrilu Principu. Vreme je, dakle, da i mi Srbi jednom budemo pametni. Za promenu’, piše Vučićević.

Ako on već opravdava eventualni odlazak Vučića u Srebrenicu, onda u tom dimu vjerojatno ima neke vatre. Ako Vučić tamo zaista ode, u očima dijela javnosti sigurno mu ne bi pomoglo ni klečanje poput Brandtovog u Varšavi, ma koliko zastupnik njemačkog Bundestaga Josip Juratović ovih dana u intervjuu ‘Politici’ uzburkao razne analitičare bliske Vučiću da bi njegov odlazak u Srebrenicu bio ‘veliki gest i historijski značaj’, te da Vučić ‘ne mora sada pasti na koljena, ali u svakom slučaju trebalo bi da oda počast’.

Bilo kakav odlazak – i pristojna šutnja, kada bi mogla – za Vučića bi bio sasvim dovoljan, s obzirom na to da je još pred samo koju godinu u Bulevaru Zorana Đinđića na ulične table lijepio natpise ‘Bulevar Ratka Mladića’, kao što je njegov tadašnji šef Tomislav Nikolić (obojica su još bili najbliži suradnici haškog optuženika, vojvode Vojislava Šešelja) grmio u Skupštini Srbije da je parlament ‘sigurna kuća za generala Mladića’.

Analitičari se gotovo unisono slažu da odlazak Vučića u Srebrenicu ne bi narušio njegov visoki rejting, vidi se to i iz citiranog uvodnika urednika ‘Informera’. Birači, među kojima brojni bivši radikali, sasvim bi lako mogli progutati razmišljanje ‘glavom, a ne srcem’, jednako kao što su prihvatili i Vučićevo da put Srbije u Evropsku uniju ‘nema alternative’. Oni s druge strane političkog spektra ionako nisu Vučićevi birači i u svemu ne bi vidjeli suštinski otklon od ratnih 1990-ih, već pozu i moranje.

Upravo je zato svaka, pa i ova najavljena rezolucija dobrodošla: mnoge biografije (vladajućih) ne mogu biti oprane ni 20 godina nakon strašnih zločina, na što će kao i svake godine podsjetiti Žene u crnom i – vidjet ćemo koliko uspješna – akcija #sedam hiljada, koja poziva građane da 11. srpnja legnu na plato ispred Skupštine Srbije i pokažu da pamte i poštuju žrtve.

1/1