>

novosti logo

Poziv na jedinstvo bosanskih muslimana

Ulaskom u otvoreni sukob sa vehabijskom zajednicom Husein efendija Kavazović pokazao je odgovornost i hrabrost, ali i svijest o tome gdje i u kojem stoljeću žive oni što ih Islamska zajednica zastupa

Sanin Musa je danas profesor islamskih nauka. Prije dvadeset godina, 1996., sa grupom istomišljenika osnovao je na Građevinskom fakultetu u Sarajevu ono što će kasnije postati masovno, a nedavno dobiti i ime: paradžemat. U prijevodu, mjesto za molitvu i okupljanje muslimana mimo džamija i drugih institucija pod kontrolom Islamske zajednice Bosne i Hercegovine.

‘Tu sam održavao svoje prve hutbe (propovijedi). Međutim, kako smo mi zatvorili taj paradžemat? Ne na inicijativu Islamske zajednice ili policije, već smo došli do jednog duhovnog saznanja gdje smo shvatili da te hudbe i sve što radimo neće biti kabul (prihvaćeni) kod Allaha. Kazali smo: to ćemo zatvoriti i vraćamo se u džamije. Apsolutno sam sada onaj koji poziva tzv. paradžemate i njihove predstavnike da shvate potrebu jedinstva IZ, odnosno muslimana na ovim prostorima’, rekao je Musa nedavno, gostujući u programu N1 televizije, a povodom isteka roka koji je Islamska zajednica odredila za integriranje ili ukidanje tih, kako ih njihovi tvorci i posjetitelji zovu, neovisnih džemata.

Dva su dakle desetljeća u onim dijelovima BiH u kojima su muslimani većina nastajali ogranci, praktički paralelne Islamske zajednice, punktovi za, uz ostalo, molitvu, ali i za misionarsko djelovanje. U svim tim, ali svim (para)džematima prakticirao se i promovirao islam kako ga je tumačio Muhamed Ibn Abd al-Vahab, fanatični neznalica i otac vehabizma, pokreta koji profesor emeritus na Berkeleyju Hamid Algar – u knjizi koju je u Hrvatskoj u vlastitoj nakladi objavio nitko drugi do ministar kulture, dr. Zlatko Hasanbegović – opisuje kao intelektualno beznačajan i kao sektaško gibanje kojem su utjecaj i dugovječnost donijeli saudijski zaštitnici, njihova nafta i (neo)kolonizatorski interesi.

Islamska zajednica se, međutim, pravila da problema nema, a ako bi ga povremeno i primjećivala, zapravo ga je vidjela iz sasvim drugog kuta. Za bivšeg reisu-l-ulemu, Mustafu efendiju Cerića, posjetitelji tih kao neovisnih džemata, takozvani novi muslimani, bili su bolji od, kako je sam govorio, starih. Samo ponekad, kada su njihovi vođe – poput Jusufa Barčića, poginulog u prometnoj nesreći – pokušavali preuzeti džamije, Islamska zajednica je reagirala onako je bila obavezna: štiteći ne samo svoju imovinu, već i tradiciju i famozni način života jedne od dviju autohtonih muslimanskih zajednica u Europi.

Da bi se uopće priznalo kako u BiH ne postoji jedna, već dvije Islamske zajednice, samo što je druga neformalna, moralo je, je li, doći do promjena u prvoj. Tri godine i nekoliko tjedana nakon što je Cerića naslijedio Husein efendija Kavazović, Vijeće muftija IZ-a je donijelo odluku i odredilo rok za integraciju desetina paradžemata ili njihovo jasno razgraničenje od ove institucije. E, taj je rok istekao nedavno, na kraju prošloga mjeseca i pokazalo se kako su sve one tvrdnje da su ti takozvani neovisni džemati samo posljedica potreba vjernika bile tlapnje.

Kako je vrijeme isticalo, a Kavazović nije pokazivao namjeru da odstupi, bez obzira na pritiske – pa i otvorene prijetnje, istina iz Sirije, klanjem na Baščaršiji – tako je na brzinu formirano nešto što se nazvalo Koordinacijom neovisnih džemata i postavilo se kao ravnopravna strana u prikrivenom sukobu i trajnom nerazumijevanju. Uglavnom, iz Koordinacije su najavili dolazak u Sarajevo, postavili zahtjev da im se omogući pristup Gazi Husrev-begovoj biblioteci, koja je u vlasništvu IZ-a, gdje će iznijeti svoje stavove i uvjete eventualne integracije.

Ne treba puno pameti za razumjeti kako je svaki pozitivan odgovor iz Rijaseta mogao značiti samo jedno: priznavanje legitimiteta paralelnog IZ-a. Huseinu Kavazoviću, velikom muftiji koji je za pola svog mandata za dignitet Islamske zajednice učinio više nego Mustafa Cerić za dva, tri, pet, koliko ih je već imao, to nije trebalo crtati, pa je na ultimatume odgovorio ultimativnim odbijanjem bilo kakvih daljih natezanja oko odluke Vijeća – još jedne u nizu kojima se pokušava zaštititi tradicionalni pristup islamu muslimana u BiH, od dolaska prvih vehabijskih misionara izloženih, nazovimo je, doislamizaciji i negiranju vlastitih običaja. Drugačije rečeno, upornom pokušaju da se sve, ali sve što je karakteriziralo tu autohtonu zajednicu prikaže kao naopako.

Uostalom, da su paradžemati tome i služili potvrdilo je njihovo drugo priopćenje, objavljeno kada je postalo jasno da u IZ-u neće popustiti. ‘Vaše neširenje korisnog znanja među ovim narodom, tako da se skoro ne može naći džamija koju vi držite u kojoj su predavanja redovna, uz zabranjivanje drugima da u njima drže predavanja. Jer sa eliminacijom neznanja nestaje mogućnosti manipulacije… Jer kada bi ljudima rekli šta treba da rade, ne bi ni imali vremena da hodaju po raznim dovištima tražeći bereket, nego bi sami dovili Allahu, nakon što ispune svoje obaveze prema Njemu. Vaše daleko odstupanje od hanefijskog mezheba, na koji se pozivate, u stvarima koje vam donose finansijsku korist, npr. vaše organizovanje manifestacije Moj ummete, na kojoj se pjesmom i muzikom, koja je po riječima Ebu Hanife i njegovih učenika najstrožije zabranjena, obilježilo 600 godina postojanja islama na ovim prostorima… I posljednje, mada ne zadnje je vaša otvorena borba protiv sunneta i njegovih obilježja u vašim institucijama, pozivanjem na tobožnje slijeđenje tradicije Bošnjaka, čak i kada ta tradicija potvrđuje te stvari i poziva u njih, kao što je slučaj sa zatvaranjem puta ljudima koji imaju duže brade da rade u vašim institucijama, iako se zna da hodža u Bosni nije mogao biti bez brade, i vaša borba protiv pokrivanja lica žene muslimanke, iako se zna da višestoljetna tradicija Bošnjaka ovu stvar itekako potvrđuje…’, napisali su i potpisali Emir Čajić, Izet Hadžić, Mirza Arapčić i Bajro Kaljiković.

Husein efendija Kavazović je u svom prvom obraćanju nakon preuzimanja dužnosti kazao: ‘Mi smo dio evropske stvarnosti i autohtoni islamski narod Evrope i svjetske zajednice. Ponašat ćemo se odgovorno i osjećati ravnopravno.’ Kasnije je rečeno djelima potvrđivao, da bi ulaskom u otvoreni sukob sa vehabijskom zajednicom i njihovom infrastrukturom pokazao i odgovornost i hrabrost, ali i svijest o tome gdje i u kojem stoljeću žive oni što ih Islamska zajednica zastupa. A to, nakon dvadeset i nešto godina suprotnih procesa, nije malo – upravo suprotno – i ma koliko zakašnjelo, dobro je da je barem počelo.

1/1