Pravnička karijera Vladimira Primorca, čovjeka čija pamet i principijelnost te razumijevanje prava i pravosuđa bolno nedostaju ovoj zemlji već dvadeset godina, jedno je od najuvjerljivijih objašnjenja moralnog debakla koji je ugrađen u srce hrvatskog pravosudnog sistema, jedno od najpotresnijih svjedočanstava o tome kako prolaze oni koji nisu spremni izdati svoj život i svoj poziv zarad političkih interesa, zarad osobnih materijalnih i profesionalnih probitaka. Primorčev put predložak je za sagu o poniženju koje trpi jedna profesija – ona sudačka, pa i tužiteljska – na tzv. ovim prostorima najmanje sedamdeset godina, uz više-manje nevažne oscilacije formalnoga tipa. Poniženje te profesije – a nije to jedina profesija koja je podvrgnuta političkom nasrtaju – najuže je povezano s ugnjetavanjem i zlostavljanjem građana, nezavisno o tome je li se rečena djelatnost prakticirala u jednopartijskom sustavu ili u višestranačkoj demokraciji: jedina donekle bitna razlika sastoji se u tome što u demokratskom poretku iživljavanje poduzimaju strukture i persone koje su dobile moć na slobodnim izborima, pa je utoliko cijela stvar perfidnija i podložnija svakovrsnoj relativizaciji.

‘Hrvatsko je pravosuđe nasmrt bolesno. Da se nešto slično događa u nekoj od demokratskih zemalja, svi bi se digli na noge, velika rasprava bi se vodila i u parlamentu i izvan njega. A kod nas kao da nitko nije svjestan ovoga što se događa u pravosuđu. Kao da nitko nije svjestan da se radi o tome kakva će zapravo Hrvatska biti’, kazao je Primorac u intervjuu Feral Tribuneu u veljači 1995., neposredno prije no što je, prema političkom nalogu Franje Tuđmana i njegovih političkih i sudskih egzekutora – Pašalića, Potrebice, Vukovića i drugih HDZ-ovih aparatčika – protuustavno i definitivno odstranjen iz Vrhovnog suda.

Nitko u to vrijeme, a ni kasnije, nije htio ni čuti što govori Primorac, pravnik i intelektualac besprijekorne biografije i ugleda

Ne samo da nitko nije htio biti svjestan da se radi o tome kakva će biti Hrvatska, nego nitko u to vrijeme, a ni kasnije, nije htio ni čuti što govori Primorac, pravnik i intelektualac besprijekorne biografije i ugleda. Bio je, naravno, i nemali broj onih koji su bili svjesni onoga što se događa u pravosuđu, svjesni da se zaista radi o tome kakva će biti Hrvatska, ali koji su namjerno i smišljeno htjeli da Hrvatska bude upravo onakva kakva je ispala, koji su htjeli i uglavnom uspjeli da skroje državu po mjeri svojih kriminalnih nagnuća, po mjeri svoje gramzljivosti i nacionalne isključivosti, po mjeri partijsko-plemenske lojalnosti kao najviše društvene vrijednosti. Da smo imali i hiljadu onakvih kakav je bio Primorac vrlo je upitno bismo li se uspjeli obraniti od tog tsunamija barbarstva koji je na površinu iznio ljude kojima ništa nije značilo ni pravo, ni struka, ni sloboda: njih je zanimalo samo to da se svide političkim moćnicima i da se ne zamjere onima koji imaju puno para, dok su slobodu shvaćali kao mogućnost za nekažnjivu hirovitost i neodgovornost. A Vlado Primorac bio je samo jedan, gotovo pa usamljen u zalaganju za dignitet i neovisnost profesije koja je ključna za funkcioniranje demokratskog društva.

Primorac je bio sudac po vokaciji i po vlastitom doživljaju samoga sebe, premda se sudačkim poslom u životu bavio svega desetak godina: od 1968. do 1973. bio je sudac Okružnog suda u Zagrebu, a od 1991. do 1995. sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Oba puta režim mu je oteo profesiju. ‘Poštenje i integritet sudačke profesije prvi put je na djelu morao braniti 1972. godine, kad mu je kao sucu Okružnog suda u Zagrebu bilo dodijeljeno pet istraga i jedan proces protiv uhićenih ‘proljećara’ okrivljenih za ‘kontrarevolucionarnu djelatnost’. Vlast je organizirala masovnu političku hajku i zahtijevala oštre sudske kazne protiv ‘bijesnih nacionalista’, ‘trulih liberala’, ‘anarhoidnih neprijatelja socijalizma’, ali Primorac se striktno držao samo zakonskog slova. Kako ni u jednom slučaju nije pronašao nikakve kolizije s postojećim zakonima, već samo političko neistomišljeništvo, izvijestio je predsjednika Suda da nije našao osnove za optužnicu protiv Vlade Gotovca i četvorice ‘proljećara’, a za Antu Marina i Eugena Musića donio je oslobađajuće presude. U tom vremenu, to je bio jedinstven događaj koji je izazvao silnu buru u institucijama i u javnosti’, napisao je Slavko Goldstein, Primorčev prijatelj, prije deset godina u Jutarnjem listu. Silna bura rezultirala je time da je Primorac potjeran sa sudačke dužnosti, pa se morao otisnuti u advokatske vode.

Godine 1991. ponuđena mu je funkcija ministra pravosuđa, ali pod uvjetom da se učlani u Tuđmanov HDZ. Nije htio napustiti HSLS, što ga je diskvalificiralo za ministarsku poziciju, a ionako je želio da se vrati među suce. Postao je sudac Vrhovnog suda, ali opet nije imao sreće s vlašću: ni on, ni pravosuđe u cjelini. Potkraj 1992. za predsjednika Vrhovnog suda imenovan je Milan Vuković i već iz te činjenice moglo se zaključiti da je HDZ odlučio podrediti pravosuđe vladajućoj politici, odnosno uspostaviti ‘jedinstvo državne politike i svih organa vlasti’. Događaji koji su uslijedili potvrdili su najcrnje slutnje: sudska vlast – uz vrlo rijetke iznimke – pretvorena je u instrument za političko dijeljenje tzv. pravde. ‘Doslovno se sjećam njegovih riječi da će nasrtaj politike na sudstvo, koji je tada kulminirao (1993. do 1995. godine), za Hrvatsku imati najdugotrajnije negativne posljedice, od kojih će se zemlja oporaviti mnogo teže nego od ratnih posljedica, korupcije, takozvane privatizacije i svih drugih nevolja koje su se nagomilale’, piše Goldstein u istom članku. Danas znamo u kolikoj je mjeri Primorac bio u pravu. Danas vidimo posljedice stranačke selekcije u sudstvu i tužiteljstvu, suočavamo se s rezultatima izgona etnički i politički nepodobnih ili naprosto neposlušnih te paralelnog punjenja aparata odanima, zahvalnima i sluganski raspoloženima.

U proljeće 1995. HDZ-ovi pravosudni kabadahije, mimo Ustava i zakona, ikakvih kriterija, zdravog razuma i obzira, eliminirali su remetilački faktor iz Vrhovnog suda. Učinili su to zato što su to mogli učiniti bez suvišnih potpitanja, jednako kao i komunisti dvadeset i dvije godine ranije. Primorca je više zapanjio nego razljutio i uvrijedio takav razvoj događaja: ako je i bilo ljutnje, izvirala je iz nemoći da se adekvatno odupre golom nasilju i političkom kriminalu. Ujesen 1995. izabran je za zastupnika u Hrvatskom saboru na listi HSLS-a i bio je jedan od najboljih parlamentaraca u tom sazivu, možda najkvalitetnijem saborskom sazivu u proteklih trideset godina, barem kad je riječ o opoziciji. Ubrzo nakon što se HSLS rascijepio na Budišinu i Gotovčevu frakciju, napustio je stranku kojoj je pritom vratio i saborski mandat, što iz današnje – i ne samo današnje – perspektive izgleda sasvim nestvarno. U ožujku 1998. počeo je objavljivati kolumnu ‘Pravorijek’ u Feralu i pisao ju je do svog preranog odlaska: bio je gotovo pa dječački entuzijastičan u pogledu svog novog ‘posla’, ulagao je veliki trud u svaki tekst, dolazio na kolegije, bilo mu je jako stalo da njegovo pisanje ne bude ispod razine lista koji je toliko volio i cijenio, prema kojem je osjećao iskrenu privrženost. Progonjenost u oba režima bila je točka duboke povezanosti Feralove i Primorčeve sudbine, kao i poriv da se ne preda bez borbe, da se ne poklekne pred silom i zulumom vlasti.

Inicijativa mladih za ljudska prava izišla je prije više od šest godina s idejom da jedna zagrebačka ulica ponese ime Vladimira Primorca. Zagreb i Hrvatska prečuli su tu inicijativu. Nitko nije imao argumenata da se suprotstavi, da kaže da Primorac ne zaslužuje ulicu zbog ovog ili onog razloga, nitko se nije javio da prigovori i da ospori. Zbog toga je izabrana ogluha. Računalo se da je ignoriranje najefikasnija metoda u proizvodnji zaborava, ali namjerili su se na čovjeka i djelo koji toliko strše iznad tužnog prosjeka jedne zemlje da se od te veličine ne može pobjeći djetinjastim prislanjanjem dlanova na oči.