Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Makedonija i Srbija 15 godina su čekale da im Europska unija skicira put i procese koji će ih u dogledno vrijeme dovesti u članstvo Unije. Šest balkanskih zemalja prije 15 godina na europskom samitu u Solunu načelno je pozvano da se zapute prema članstvu u Europskoj uniji, a Europska komisija tek je ovoga tjedna usvojila Strategiju o proširenju na Zapadni Balkan. Strategija u grubim crtama opisuje pristupne etape u kojima se svaka od tih zemalja sada nalazi te one koje trebaju prevaliti kako bi jednoga dana za sobom zatvorile vrata EU-a.
Hrvatska kao da poručuje da ne želi svoje balkanske susjede za briselskim stolovima dok prethodno ne raščiste sve svoje odnose s njom sukladno njezinim interesima
Pritom su jedino Srbija i Crna Gora dobile 2025. godinu kao mogući rok da postanu članice Unije, ali ne kao ‘ciljani rok, već perspektivu’. Albanija, BiH, Kosovo i Makedonija nisu dobile ‘vremensku perspektivu’, ali kao i Srbiji i Crnoj Gori i njima je definirano šest područja u kojima uz pomoć i u suradnji s Bruxellesom moraju ispuniti kriterije i dosegnuti europske standarde kako bi bile primljene u punopravno članstvo. Za razliku od ranijih procesa prijema u članstvo, Europska komisija je balkanskim zemljama poručila da ovaj put neće uvoziti probleme u svoje redove, već će ustrajati na tome da ih riješe prije nego što im se odobri prijem u punopravno članstvo.
Transformaciju šest balkanskih zemalja Europska komisija smjestila je u šest područja: vladavina prava, razvoj sustava sigurnosti s naglaskom na migracije, socioekonomski razvoj, izgradnja i povezivanje transportne i energetske infrastrukture, digitalizacija te održavanje dobrosusjedskih odnosa i rješavanje bilateralnih razmirica i sukoba, ponajprije graničnih i onih koji su dio ratnog naslijeđa.
Srbija i Kosovo imaju i dodatnu domaću zadaću: moraju postići obvezujući sporazum o normalizaciji međusobnih odnosa. U Beogradu tvrde da obvezujući sporazum ne znači da moraju priznati Kosovo, a u Prištini su pak uvjereni da on podrazumijeva međusobno priznavanje, dok čelnici Unije naglasak stavljaju na proces pregovaranja i normalizaciju odnosa koji će se uobličiti u obvezujući sporazum čiji sadržaj će navodno ponajprije definirati Beograd i Priština. Ne tako davno iz EU-a i njezinih pojedinih članica glasno i jasno se Srbiji poručivalo da mora priznati Kosovo ako želi postati njezinom članicom. Unija je donedavno očito računala da će, ako Srbiju natjera da prizna Kosovo, i pet članica Unije koje ga ne priznaju učiniti isto, ali nakon što je Katalonija jednostrano proglasila samostalnost i odcjepljenje od Španjolske i eurokratima je postalo jasno da lomljenjem Beograda neće automatski slomiti i Madrid da prizna Kosovo jer bi istovremeno zapravo morao priznati i Kataloniju.
Sadržaj radnih verzija koje su curile u javnost prije usvajanja završnog teksta svjedoči da Strategija o proširenju na Zapadni Balkan, koliko god govori o stanju i europskim perspektivama šest balkanskih zemalja, dosta toga kaže i o procesima i odnosima koji se događaju unutar Unije i u odnosima među njezinim članicama. Do objave završne verzije ona je nazivana Strategija WB 6 (West Balkan 6), ali nakon španjolske intervencije i zahtjeva da se u njoj Kosovo ne tretira kao samostalna država WB6 je ispalo iz njezina imena i sadržaja. Također, tvrdi stav da balkanske zemlje prije prijema u članstvo moraju riješiti sve svoje granične sporove sa susjedima, ako ne bilateralno onda uz pomoć obvezujuće međunarodne arbitraže, direktna je posljedica hrvatsko-slovenskog spora koji se nesmiljeno vodi i nakon njihova ulaska u Uniju, pa su njezini čelnici odlučili da ono što ne mogu raspetljati u odnosima između dviju članica pritiskom raspetljaju među potencijalnim budućim članicama.
Kad je riječ o njihovim granicama, šest balkanskih zemalja i prije članstva u EU-u mora biti ‘europskije’ od Hrvatske i Slovenije jer na njima neće smjeti imati sporne repove. Problem je još kompliciraniji zbog toga što su se, od pet balkanskih sporova, njih tri smjestila na granicama s Hrvatskom kao članicom EU-a. BiH, Crna Gora i Srbija, ako žele u EU, moraju se, osim međusobno, definitivno razgraničiti s Hrvatskom koja im kao članica EU-a može diktirati i nametati uvjete i principe razgraničenja koji njoj najviše odgovaraju, pa i u vjerojatnim međunarodnim arbitražama. Znakovita je činjenica da se Hrvatska nije priključila inicijativi dvanaest članica Unije koje su predložile da šest balkanskih zemalja i prije prijema u EU prisustvuje najvažnijim sastancima na kojima se definiraju politike Unije o ekologiji, zdravstvu, prometu i vanjskoj politici, jer ‘ove mjere ne koštaju ništa, a imale bi ogroman politički utjecaj i bile bi instrumentalne u poboljšanju ugleda EU-a u toj regiji’. Svojom apstinencijom Hrvatska kao da poručuje da ne želi svoje balkanske susjede za briselskim stolovima dok prethodno ne raščiste sve svoje odnose s njom sukladno njezinim interesima.
Usvajanjem Strategije o proširenju na Zapadni Balkan, Europska komisija je balkanskoj šestorki skicirala put koji ih vodi do Bruxellesa, no u sljedećih mjesec dana i sve pojedine članice EU-a dodat će svoje krajputaše, pa će biti jasnije što šest balkanskih zemalja može očekivati i na kakve će ih kušnje stavljati svaka od pojedinih članica Unije. Stoga ne čudi što u prvim reakcijama s Balkana nema euforije koja je ranije pratila svaku fazu pristupnih procesa. Reakcije se kreću od umjereno optimističnih do onih u kojima prevladava nezadovoljstvo.
Predsjednica Vlade Srbije Ana Brnabić poručila je da je ‘za građane Srbije ovo važan dokument jer se u posljednjih 15 i više godina govori o članstvu, i tek sada, po prvi put, imamo vremenski okvir’. Dodala je da ‘ovu pruženu ruku treba prihvatiti, jer ono što smo radili i što ćemo raditi doprinijet će boljitku Srbije’. S druge strane, Vlada Kosova nije krila svoje nezadovoljstvo zbog toga što je u Strategiji ‘Kosovo tretirano asimetrično, bez jasnog odgovora o njegovoj europskoj budućnosti’. Kosovska vlada, naime, tvrdi da Kosovo pod njezinim vodstvom dosljedno provodi ključne prioritete i kriterije iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i da je pritom ostvarilo značajan napredak, pa je ‘Vlada očekivala da će taj napredak biti dovoljan da razjasni koji put Kosovo ima pred sobom da bi dobilo status kandidata, kao što je to bilo sa svim ostalim zemljama u regiji, a da će Strategija proširenja biti prilika i vodič za sve, a ne samo da se nabrajaju kriteriji, bez navođenja rezultata’.
I čelnicima Unije je, izgleda, jasno da puno toga iz Strategije o proširenju na Zapadni Balkan dodatno moraju pojasniti javnostima i vodstvima šest balkanskih zemalja, pa su odmah najavili i krenuli na političke turneje po njihovim glavnim gradovima. Prvi se na Balkan odmah zaputio povjerenik za proširenje Johannes Hahn, prethodno poručivši da Strategija i okvirni datum za prijem mogu stvoriti pozitivan pritisak na regionalne lidere, ali i da je ‘pitanje perspektive’ hoće li Europska unija izvoziti stabilnost na Balkan ili s njega uvoziti nestabilnost pod svoj krov.
