Svježe obrijan i obučen u odijelo, svakog 6. maja, na proslavu Dana oslobođenja Karlovca obavezno dolazi Mijo Fudurić (95) jedini živući partizan koji je sudjelovao u borbama za oslobođenje grada na četiri rijeke. Bio je pripadnik Karlovačke udarne brigade, koja je bila stacionirana u Draganiću, naselju desetak kilometara od grada i čuvala je lijevi bok oslobodiocima ovog dijela Korduna, Slunja, Duge Rese, Ozlja, Karlovca i Pokuplja, koji su u silovitom naletu nakon oslobođenja ovog dijela zemlje, za dva dana ušli i u Zagreb.
Mijo Fudurić je nakon rata bio oficir JNA na raznim funkcijama i obišao je cijelu Jugoslaviju, ali mu je u pamćenju najradije ipak ostala Makedonija gdje je upoznao i svoju suprugu, sa kojom ima kćer, liječnicu. Kako sam kaže, svoje penzionerske dane želio je provesti u Karlovcu, a u penziji je od 1969.
Fudurić je rođen u Belavićima, pored Duge Rese, početkom 1920. godine. Završio je obaveznih šest razreda osnovne škole. Volio je mehaniku i želio je završiti školu, no nije bilo mogućnosti. Kada je navršio 16 godina zaposlio se u nekad čuvenoj dugoreškoj tekstilnoj tvornici. Predratna 1940. u tvornici je postojao URS - Ujedinjeni radnički sindikat, a djelovala je i Komunistička partija.
- Svi smo slušali kako je u Rusiji dobro, kako svi jednako žive, da nema gospode i siromaha i svi smo u to vjerovali. Gadno je bilo tridesetih kada je Hrvatska seljačka stranka uvela svoju zaštitu i kada su njeni članovi napadali URS. Gotovo su ga uništili. Tada je formirana Hrvatska radnička stranka i prešli smo tamo, prisjeća se Fudurić.
Kada se zaratilo, protivnici ustaškog režima bježali su preko Mrežnice, na Kordun. Mijo kaže da je njegova cijela porodica radila za partizane i sudjelovala je u prebacivanju ljudi na Kordun. Veza je išla iz Zagreba do Karlovca, vlakom, preko Nade Dimić koja je vodila ljude u Dugu Resu i Belaviće. Noću su dopremali ljude do kuće Fudurića blizu Mrežnice, gdje je bio slap preko kojeg se prelazilo rijeku. Dosta dobrih mještana je odbijalo saradnju i prebacivanje preko Mrežnice jer su se bojali ustaša, koji su bili nemilosrdni kada bi nekoga u nečemu tada ‘nedozvoljenom’ uhvatili.
- Ja se divim Nadi Dimić. Bila je lijepa djevojka, Imala je crne oči, bijelo lice i kestenjavu kosu. Bila je prava heroina, mučenica i nikoga nije odala. Iz Zagreba i okolice preko Mrežnice su odlazili uglavnom Srbi, ilegalci, komunisti, oni koje su ustaše nastojali uhvatiti. Dvoje naših su uvijek išli naprijed, kao ljubavnici, a iza njih oni koji su prelazili preko. Pa ako bi ustaše uhvatili ‘prethodnicu’ u zagrljaju, ostali bi se sakrili, priča Fudurić.
Krajem 1941. Mijo dobiva poziv u domobranstvo i otkaz u tvornici. Kako nije bilo više veze za Kordun, savjetovali su ga da ode u domobrane kako bi mu rodna kuća ostala ‘zaštićena’. Trebalo je i partizanskih simpatizera u domobranima zbog informacija. Partizanska obavještajna služba je tada bila vrlo slaba. Prebacuju ga u Banja Luku, a Nijemci njegovu jedinicu žele 1943. premjestiti na istočni front. Domobrani dogovaraju predaju partizanima da ne stradaju u Rusiji. U Velikoj Kladuši se predaju i Mijo ostaje s partizanima. Dolazi u Bosiljevo, a mlađi brat Andrija sa mitraljezom iz Like također bježi iz domobrana i tu se sreću. Mijenja Mijo razne jedinice, sudjeluje u borbama, a najgore mu je padalo bilo što partizani nisu imali dovoljno municije pa nisu mogli izvoditi neke veće akcije.
Ustaše tada ‘provaljuju’ porodicu Fudurić koju namjeravaju strijeljati, ali jedan njemački oficir naređuje da ih narednog dana ujutro otpreme u Jasenovac. Otac, majka i dvije sestre to koriste i svi bježe u partizane. Brat Andrija, sestra Anđelka i najstariji brat Ivan kasnije pogibaju u borbi. Ostaju Mijo i sestra Barka, dok je još troje mlađe djece umrlo i poginulo u ratu. Mijo priča mnogo toga što se događalo u partizanima. Znali su zalutati pa nabasati na položaje ustaša, bježali bi, gubili kape sa zvijezdom, pa bi teško drugovima kasnije mogli objasniti da su jedva izvukli živu glavu i ne misleći na kapu. No, bitno je bilo da je glava ostala na ramenu, usprkos ranjavanju više puta. Zbog jednog ranjavanja završio je u bolnici na Petrovoj gori, u zimi 1944.
Uoči operacija za oslobođenje Karlovca, u prvom kvartalu 1945., Karlovačka udarna brigada, inače formirana u Svetičkom Hrašću, dolazi na šire karlovačko područje. Na kraju prethodnih akcija, u široj okolici Karlovca i u Sloveniji s lijeve obale Kupe, jedinica dolazi u Draganić. Tamo čuva bok oslobodiocima iz Druge armije i gdje ostaje sve do oslobođenja Karlovca, 6. maja 1945.
Mijo Fudurić se u detalje sjeća svih tih događaja, položaja pojedinih jedinica, dobrih i loših stvari i odluka. Uz Karlovačku udarnu brigadu, Drugoj armiji Koče Popovića potporu su davale i brojne ostale partizanske jedinice. Komandant Karlovačke udarne brigade tada je bio general Boris Boco Balaš. Iako nisu sudjelovali u direktnim borbama, borci su cijelo vrijeme bili u pripravnosti i spremni za borbeno djelovanje. Mijo kaže da ga je ‘izjedala’ ta neizvjesnost i ‘prženje na laganoj vatri’ te da bi rađe bio u borbi nego tako čekao. Kada je sve bilo gotovo, brigada je ušla u Karlovac iz pravca Draganića i slavodobitno prošla gradskim naseljima Ilovac i Banija. Ljudi su bili na prozorima i pljeskali im, sretni što je rat završio.
Kada pogleda kako je završila država za koju se borio, kako danas izgleda samostalna Hrvatska i kako se tretiraju antifašizam i antifašisti, Mijo je nezadovoljan i žalostan, a penzija mu je za 60 posto manja od one koju bi trebao imati. Oni, pak, protiv kojih se borio danas su ‘glavni’, kaže. Nažalost - u pravu je.
