>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Premijer tvrđave

Iako su predizborne ankete pokazivale da je većini građana dosta Netanyahua, loša alternativa i rasistička završnica kampanje presudile su u njegovu korist. Jedino dobro što je iz izbora izašlo je ujedinjenje arapskih stranaka, koje su postale treća snaga u parlamentu

Nakon što je Benjamin Netanyahu prošlog tjedna po četvrti put izabran za premijera Izraela, diljem svijeta nastupilo je iznenađenje jer se u jednom trenutku činilo da bi notorni ‘Bibi’ ovog puta mogao izgubiti. Također je nastupilo i zgražanje jer se Netanyahuova kampanja u završnici pretvorila u rasističko mahnitanje u kojemu je, između ostalog, rekao da dok je on na vlasti, nikakve palestinske države neće biti. No unatoč iznenađenju i nevjerici, u Izraelu se zapravo nije dogodilo ništa osobito, jer niti je Netanyahuova pobjeda po bilo čemu netipična, niti je njegova izjava o palestinskoj državi u ikakvom neskladu s onim što je svih ovih godina radio.

Netanyahuova stranka Likud na predzadnjim je izborima u siječnju 2013. godine dobila 23,3 posto glasova ili 31 mjesto u parlamentu, a ovog puta dobila je 30 mjesta. Zajedno sa strankama dvojice ekstremnih desničara, Židovskim domom ministra ekonomije Naftalija Bennetta i Yisrael Beiteinu ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana, desnica je dobila 44 od ukupno 120 mjesta u Knessetu, samo jedno više nego na prethodnim izborima. Glavna opozicijska stranka, Cionistička unija lijevog centra osnovana krajem prošle godine, dobila je 24 mjesta. Cijeli lijevi centar pao je sa 48 na 40 mjesta, no zato je deset fotelja otišlo još jednoj novoj stranci, centrističkom Kulanuu. Dvije ortodoksne židovske stranke pale su sa 17 na 14 mjesta, a jedino je iznenađenje izbora Zajednička lista arapskih stranaka. One su dobile 13 mjesta u parlamentu i postale treća najjača snaga, a ovaj uspjeh mogu zahvaliti ministru Liebermanu jer je on nedavno inicirao povećanje izbornog praga kako bi ih time izbacio iz Knesseta. No četiri stranke, među kojima ima i islamista i komunista, ali i priličan broj Židova, uspjele su pod vodstvom 41-godišnjeg odvjetnika i aktivista Aymana Odeha prevladati ideološke razlike i zajedno izaći na izbore. Budući da arapski građani, koji čine 20 posto stanovništva Izraela, već godinama bojkotiraju izbore, ovaj izborni rezultat signalizira određenu promjenu u političkom ponašanju palestinske manjine.

Stavovi vođe opozicije Isaaca Herzoga oko palestinske države, podjele Jeruzalema i ilegalnih židovskih naselja, iako znatno manje ideološki nabijeni, uglavnom su nedefinirani

A upravo je odluka arapskih birača da izađu na izbore jedan od razloga zašto je Netanyahu u posljednjih nekoliko dana kampanje otpustio sve kočnice, uz činjenicu da su ankete vodećih izraelskih agencija pokazivale da će Likud izgubiti izbore i da će pobijediti Cionistička unija Isaaca Herzoga. Najprije je preko društvenih mreža stao huškati protiv ljevice, tvrdeći da će oni podijeliti Jeruzalem i povući se na granice iz 1967. godine, nakon čega će palestinska područja postati leglo Islamske države. Zatim je snimio videoporuku u kojoj stoji ispred karte Bliskog istoka i govori kako ‘Arapi u krdima nadiru na birališta’ jer ih ‘autobusima dovode ljevičarske nevladine organizacije’. Na koncu je, posljednjeg dana kampanje, u intervjuu portalu NRG američkog kasino milijardera Sheldona Adelsona izjavio da neće dozvoliti uspostavu palestinske države. Kasnije je ovo relativizirao, rekavši da izjavom o Arapima ‘nikoga nije htio spriječiti da izađe na izbore, nego mobilizirati svoje birače’, dok je onu o Palestini ‘pojasnio’ dvjema tvrdnjama od kojih nijedna nije istinita, naime da je uspostava Palestine ‘pod sadašnjim okolnostima neostvariva’ jer palestinski predsjednik Mahmud Abas ‘ne želi priznati Izrael’ i još je ‘sklopio pakt s Hamasom’.

No ove intervencije došle su prekasno. Netanyahuu više nitko ne vjeruje, do te mjere da se i po kuloarima američke visoke politike počelo nagađati da će SAD napokon podržati rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o ponovnom početku mirovnih pregovora, nakon što je donedavno prijetio da će svaki takav pokušaj blokirati pravom veta. Amerika je 2011. blokirala i rezoluciju kojom se tražio hitan prestanak izgradnje židovskih naselja na palestinskim područjima, unatoč tome što su tu rezoluciju podržale dvije trećine članica UN-a i 14 od 15 članica Vijeća sigurnosti. No u međuvremenu Netanyahu se usprotivio američkim nastojanjima o uspostavi palestinske države, a početkom ožujka otišao je toliko daleko da je u američkom Kongresu održao govor u kojemu je žestoko napao pregovore o iranskom nuklearnom programu, jednom od najvažnijih vanjskopolitičkih ciljeva predsjednika Baracka Obame. Da stvar bude gora, to je napravio bez znanja Bijele kuće i u suradnji s izraelskim ambasadorom i bivšim republikanskim operativcem Ronom Dermerom. Što se pak tiče Palestinaca, sada je sasvim sigurno da njihovo vodstvo neće odustati od svoje kampanje da se Izraelu sudi na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu zbog ratnih zločina u napadu na Gazu prošlog ljeta, pri čemu je podrška palestinskim nastojanjima znatno snažnija u europskim zemljama.

S obzirom na Netanyahuovu nedosljednost, mnogim je analitičarima nejasno što je to u njemu tako karizmatično da je upravo on postao jedini premijer, uz utemeljitelja Izraela Davida Ben-Guriona, koji je izabran četiri puta i koji će, kada mu završi ovaj mandat, prešišati čak i oca domovine kao najduže vladajućeg premijera. Sigurno nije u pitanju ekonomija, jer iako je Netanyahu dosta uspješno upravljao zemljom kroz turbulentna vremena, Izrael je po osobnim primanjima ipak debelo ispod prosjeka zemalja OECD-a koji iznosi 28.800 dolara, a u Izraelu je 10.000 dolara manji. Izrael je pritom i zemlja u kojoj je život znatno skuplji, prosječno za 12 posto. Štoviše, socijalna i ekonomska nejednakost gorući je problem zbog kojeg su 2011. godine održavane masovne demonstracije, no Netanyahuov Likud unatoč tome praktički nije ni imao ekonomski program, već se u kampanji bavio isključivo pitanjima sigurnosti, a naročito iranskim nuklearnim programom. Ovo je ujedno bila kampanja u kojoj se vrlo malo govorilo o mirovnim pregovorima s Palestincima, a prema podacima Indeksa mira, u veljači je samo 30 posto ispitanih građana vjerovalo u mogućnost napretka mirovnog procesa, dok je taj broj prije deset godina iznosio 46 posto.

Prema jednoj od teorija, glavni razlog zašto je Cionistička unija izgubila njezin je nedovoljno karizmatični, dječački blagi vođa Isaac Herzog, sin bivšeg izraelskog premijera i unuk bivšeg glavnog rabina, ali i čovjek bez zapovjedničkog iskustva u vojsci. Njegov izborni program temeljio se na ekonomiji i na pokušaju redefinicije cionizma kao sekularnog, kozmopolitskog i pragmatičnog pokreta, za razliku od Netanyahuovog religioznog, agresivnog i nacionalističkog. No osim što ne udovoljava kriterijima militantnog dijela izraelskog biračkog tijela, Herzog ni za one na ljevici u političkim pitanjima nije dovoljno rezolutan jer su mu stavovi oko palestinske države, podjele Jeruzalema i ilegalnih židovskih naselja, iako znatno manje ideološki nabijeni, uglavnom nedefinirani.

No ako je Herzog ovog puta i odgovoran za gubitak izbora, a sva je prilika da dobrim dijelom jest jer su predizborna istraživanja pokazivala da je većini građana dosta Netanyahua, činjenica je također i da je od 1977. Likud na izborima pobijedio osam puta i bio na vlasti 32 godine, dok su Laburisti, koji su sada u koaliciji Cionistička unija, pobijedili samo dvaput i vladali šest godina. No zato su stranke lijevog centra često bile u koaliciji s Likudom, gdje su obavljale funkciju smokvinog lista koji daje legitimitet njihovim rasističkim politikama.

Za ljevicu glasaju pripadnici viših klasa koji su mahom europskog porijekla, dok su oni nižeg socijalnog statusa bliskoistočni Židovi koji imaju više negativnih iskustava s Arapima i europske Židove doživljavaju kao aristokraciju

Od ubojstva laburističkog premijera Yitzhaka Rabina 1995. (ubio ga je radikalni desničar koji se protivio potpisivanju Sporazuma iz Osla s palestinskim PLO-om) izraelska se ljevica batrga s Likudovom formulom koja ga održava na vlasti, a prema kojoj okupacija palestinskih područja rađa nasilje, a nasilje jača židovsku ksenofobiju. Američki novinar Max Blumenthal, koji je prije dvije godine zaradio mjesto na listi ‘klevetnika Izraela’ Centra Simon Wiesenthal, u analizi posljednjih izbora današnji je Izrael usporedio s pustinjskom tvrđavom Masada iz prvog stoljeća. Njeni su stanovnici, nakon što su ih počele napadati rimske legije, prvo poubijali susjedne Židove koji su s Rimljanima htjeli pregovarati, zatim vlastite žene i djecu i na koncu sami sebe. Blumenthal spominje studiju socijalnog psihologa Daniela Bar-Tala iz 1983., u kojoj je on istraživao stavove doseljenika na okupiranim područjima i zaključio da je kod njih rasprostranjen ‘sindrom Masade’, mentalitet tvrđave zbog kojeg članovi grupe vjeruju da ostatak svijeta prema njima ima neprijateljske namjere. Blumenthal tvrdi da je Netanyahu tipičan predstavnik takvog mentaliteta, tim više što je i on sam, u svojoj knjizi ‘Trajni mir’ iz 1994., napisao da mu je vođa Masade Elazar Ben-Yair osobni uzor te da se židovski narod prvi put u posljednjih 100 generacija može braniti, pa će ‘Izrael stajati, čak i ako to znači da treba stajati sam’.

Analitičari koji pak uzroke glasanja za desnicu traže u recentnijim zbivanjima, poveznicu nalaze u socioekonomskim zadanostima, pa tvrde da je stanovništvo Izraela dvostruko podijeljeno. Za razliku od SAD-a i nekih europskih zemalja, u Izraelu za ljevicu više glasaju pripadnici viših klasa nego nižih, a te se klase ujedno razlikuju i po porijeklu. Pripadnici viših klase mahom su europskog porijekla, dok su oni nižeg socijalnog statusa bliskoistočni Židovi koji imaju više negativnih iskustava s Arapima i pritom europske Židove doživljavaju kao ‘aristokraciju’.

Izraelski novinar Ben Caspit čak tvrdi da u Izraelu već postoje dvije države, jedna u koju spadaju Tel Aviv i još nekoliko urbanih središta, a to je područje visokog BDP-a, liberalnih vrijednosti, umjerenosti, pragmatizma i bogatog kulturnog života, te druga, judejska, s centrom u Jeruzalemu, ‘progonjena arhaičnim strahovima, izolacionistička i konzervativna’. Pritom je ova druga Likudova biračka baza, čija demografija također ide u prilog vladajućoj stranci. Sličan stav ilustrirala je izraelska književnica Alona Kimhi, koja je na svom Facebook profilu birače desnice nazvala ‘neandertalcima koji bi trebali popiti cijanid’. S druge strane, upravo taj gard ‘intelektualne aškenazi elite’ izraelski aktivist i novinar Uri Avnery smatra jednim od glavnih razloga zašto je stranka ljevice Meretz doživjela poraz na izborima. Avnery piše da, unatoč tome što je ‘sve što u Meretzu kažu ispravno’, toj stranci ‘mase orijentalne zajednice zamjeraju, vjerska je zajednica mrzi, a ruski imigranti odbacuju’, te smatra da ljevica s tim zajednicama mora početi komunicirati ukoliko se želi reformirati i na sljedećim izborima uspjeti.

1/1