>

novosti logo

Kultura Kultura

Preporuke: Sav taj jazz

Pet albuma za čitatelje Novosti izabrao je mladi glazbeni kritičar i saksofonist Lujo Parežanin: od arhivskih snimki preko neobičnih dueta do talentiranog srpskog benda, ovo su najzanimljiviji jazz naslovi iz prve polovice godine

Vijay Iyer & Wadada Leo Smith, A Cosmic Rhythm with Each Stroke (ECM, 2016)

Vijay Iyer 2015. je obilježio albumom ‘Break Stuff’, povodom kojega je u čuvenoj ‘Down Beatovoj’ godišnjoj anketi proglašen džez glazbenikom godine. Nakon tog zahtjevnog albuma, usmjerenog na virtuozno razlamanje kompleksnih ritmičkih struktura, Iyer se povezao s višegodišnjim suradnikom, trubačem Wadadom Leom Smithom, da bi naglasak stavio na pažljivu izgradnju minimalne zvučne slike. Središnju, zajednički skladanu suitu uokviruju dvije individualne kompozicije: Iyerova ‘Passage’, delikatno kretanje ambivalentnih klavirskih harmonija i razglobljenih trubačkih odgovora, kojim ovi fantastični glazbenici kruže oko tjeskobne glazbene jezgre bez zapadanja u melodijske i dinamičke banalnosti, te ‘Marian Anderson’, Smithova posveta legendarnoj afroameričkoj kontraaltistici, u kojoj trubač dramatično popunjava široki prostor koji mu Iyer prepušta između svojih apstraktnih figura. Naslovna kompozicija sastoji se od sedam stavaka koji na različite načine pristupaju razgovornim potencijalima dvaju pažljivih svirača. Katkada je riječ o suptilnim glitch kulisama preko kojih Iyer i Smith s vremenom razvijaju narativnu improvizaciju, kao što je slučaj u uvodnoj ‘All Becomes Alive’; katkad, pak, o iščašenim, nervozno perkusivnim odgovorima, kao u ‘Labyrinths’. Kompoziciju će zatvoriti ‘Notes on Water’, obilježena Iyerovim električnim klavirom koji se kreće od ocrtavanja sasvim otvorenih harmonijskih podloga do mehaničkog ritmičkog impulsa i natrag. U svakom od tih slučajeva, riječ je o fantastičnoj demonstraciji intrumentalnoga dijaloga u kojem ponajprije zapanjuje vještina međusobnog slušanja ovih sjajnih glazbenika.

Snarky Puppy, Culcha Vulcha (Universal, 2016)

Nakon razočaravajuće nezanimljivog ‘Family Dinner, Volume Two’, činilo se da se kompozitorski rad Michaela Leaguea – predvodnika impresivnog, fluidnog muzičarskog kolektiva Snarky Puppy čiji uži roster broji dvadesetak glazbenika – počeo daviti u eklektičnim stilskim ambicijama. Srećom, League se u međuvremenu odlučio vratiti studijskom snimanju i napraviti kompozitorski ‘reset’: odmak od dominacije kičastog world music prizvuka prethodnika i vraćanje slobodnijem kolažerskom pristupu zasnovanom na atraktivnim, često i plesnim ritmičkim slojevima. ‘Tarova’, efektno i za Leaguea neobično koncizno otvaranje albuma, sadrži sve najbolje kvalitete njegova komponiranja: upečatljiv melodijski materijal, pažljivo razrađenu i gustu ritmičku strukturu, uz osobito pametno korištenje klavijatura i besprijekorne puhačke aranžmane. ‘Culcha Vulcha’ je najbolja kada se drži takvog ‘orkestralnog funka’, bilo da je riječ o šminkerskoj, hip-hop interpretaciji New Orleans figura na kompoziciji ‘Grown Folks’, bilo da je riječ o vrlo apstrahiranoj, gitarističkoj varijanti afrokaripskih ritmova na ‘Jefe’. I na ovom albumu naći će se uobičajene Leagueove mane – unatoč fascinantnom solističkom talentu klavijaturista Coryja Henryja, ‘Big Ugly’ zvuči kao da je pisan za foršpan, dok ‘Semente’ eksploatira latinoameričke elemente a da muzički ne obogaćuje nijedan svoj izvor. No, Snarky Puppy ionako vječito pleše na stilskim granicama – srećom, u slučaju ‘Culcha Vulcha’, to nam uglavnom donosi odličnu glazbu.

Cory Henry, The Revival (GroundUP Music, 2016)

Iako se u Snarky Puppyju nijedan glazbenik ne gura u prvi plan, dobar će dio njihovih poznavatelja kao najvažnije ime istaknuti Coryja Henryja, zapanjujućeg klavijaturista koji danas zasigurno slovi kao jedan od najatraktivnijih instrumentalista u džezu. Na ‘Revivalu’, Henry se vraća instrumentu i glazbi s kojom je najuže povezan od svoje četvrte godine – Hammond orguljama i gospelu. Snimanje je odrađeno uživo, obuhvaćajući inspirirane izvedbe vjerskih tradicionala, ali i ‘svjetovne’ glazbe, poput ‘Yesterday’ i fantastične solo-verzije ‘Giant Steps’. Henryjevo vladanje instrumentom i vokabularom gospela neusporedivo je, a masa zvuka kojom s lakoćom upravlja ne traži nikakve dopune drugim instrumentima. Ritmičku pratnju koristi tek tamo gdje je materijal potpuno pojednostavljen, poput ‘Naanaanaa’, svjesno banalne i djetinjaste prigode za grupno pjevanje koja se razvija u zabavnu improvizaciju na elementarnu gospel progresiju. Uočljiv Henryjev manirizam je razmetljivo dinamičko skakanje putem kontrole glasnoće orgulja, koje u većini slučajeva služi kao efektno ekspresivno sredstvo, a najupečatljivije je ono iskorišteno na izvedbi tradicionala ‘He Has Made Me Glad’, ponajboljoj gospel izvedbi na albumu. U duhu koncepcije albuma muzički je možda nesavršena, ali pjevački i svirački inspirirana izvedba ‘Old Rugged Cross’ na kojoj se Henryju pridružuje pastor Jeffrey L. White kao vokal, uz spretan call-and-response pri završetku. Daleko od ‘čistoga’ džeza, ‘Revival’ daje fantastičan uvid u izvorišta jednog od njegovih ponajboljih mladih glazbenika, što bi trebalo biti savim dovoljno da zainteresira i stilske puriste, ako ih još uvijek ima.

Bill Evans, Some Other Time. The Lost Session from the Black Forest (Resonance, 2016)

Iako je vrijednost ovoga izdanja jedinih, dosad neobjavljenih Evansovih studijskih snimki s Eddiejem Gomezom i mladim Jackom DeJohnetteom iznimna već iz arhivističke perspektive, ona tu razinu itekako nadilazi – riječ je o još jednoj fascinatnoj iteraciji Evansova trija koja se DeJohnetteovim dolaskom još izraženije približava zvuku modernih sastava toga tipa. Suptilnu inovativnost njihova pristupa moguće je uočiti već na izvedbi ‘You Go to My Head’, vrlo konvencionalne kompozicije, čiju nezanimljivu temu Evans u A dijelu interpretativno inteligentno svira akordima u desnoj ruci, uz DeJohnetteovu podlogu koja jedva da poseže za klasičnim naglascima na činelama i dinamičnu Gomezovu pratnju koja ritmičkim i melodijskim varijacijama preuzima daleko kompleksniju ulogu od pukog definiranja harmonijskog ritma. Zanimljivost ove opsežne kolekcije je da se na njoj ravnopravno nalaze i duo izvedbe. Evansovi kontrabasisti uvijek su bili fantastični, a Gomez zasigurno spada među najbolje, što je očito i na njegovoj kompleksnoj pratnji na standardima poput ‘What Kind of Fool Am I?’, ‘I’ll Remember April’ i ‘It Could Happen to You’. Neovisno, međutim, je li riječ o solo snimkama (‘It’s Allright With Me’), pažljivim dijalozima klavira i kontrabasa ili o novim čitanjima Evansovih stožernih standarada u trio formatu (‘My Funny Valentine’ i predivna ‘Some Other Time’), riječ je o izdanju čija je dokumentarna i glazbena važnost ravnopravna najvažnijim trio albumima u džezu.

Qzama Quartet, Portrait in Black and White (samostalno izdanje, 2016)

Dovoljna je preporuka ovome albumu činjenica da je riječ o studijskom debiju kvarteta sastavljenoga od muzičara koji pripadaju najužem krugu apsurdno nadarenih mladih srpskih džezera. ‘Portrait in Black and White’ u prvi plan stavlja Qzaminu iznimnu ritmičku snagu i raznovrsnost, utemeljenu na briljantnoj svirci dvaju nesumnjivo najvećih ovdašnjih novih talenta na svojim instrumentima, bubnjara Peđe Milutinovića i kontrabasista Petra Krstajića (studenta čuvenog Berkleeja). Najočitije je to na kompoziciji ‘5 Rolls’, koja u različitim derivacijama lomi osnovni, iznimno dinamičan peterodobni ritam, uz efektne i muzički inteligentne ritmičke naglaske pijanista Filipa Bulatovića i vrlo spretno solističko snalaženje altista Luke Ignjatovića. Nakon ovakve demonstracije glazbene umješnosti u nešto iščašenijem kontekstu, nimalo ne čudi da sjajni Qzamini članovi i na ostatku albuma dojmljivom lakoćom barataju nizom različitih ritmičkih vokabulara: od klasičnog swinga kompozicije ‘A Free Shooter’, do zafrkantskog New Orleans hoda na ‘Never Mind’, njihova grupna svirka ne gubi na snazi i kompaktnosti. Dok je ona nedvojbeno najatraktivnija na bržim i intenzivnijim materijalima, na albumu se mogu pronaći i mirniji trenuci, poput kompozicije ‘Ada’, na kojoj do izražaja dolazi i njihova pažljiva melodijska strana, osobito tijekom Ignjatovićeva sola. Nakon ovakvog debija, jasno je da Qzama, a i beogradski džez općenito, zaslužuju najozbiljniju pažnju. Nadajmo se, konačno i gostovanje u Hrvatskoj.

1/5