>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Presušili profiti

Međunarodno istraživanje pokazuje da je u posljednjih 14 godina 180 svjetskih gradova, nakon redom katastrofalnih privatizacija, ponovno nacionaliziralo svoja vodna poduzeća. To je u pravilu dovelo do poboljšanja pristupa vodi i kvalitete usluge, smanjenja cijene i veće transparentnosti

U hrvatskoj javnosti povremeno se otvori tema privatizacije vodnih usluga, a tako je bilo i prošle godine, kada je Vlada izmjenama zakona omogućila da se cjelokupno vlasništvo nad vodnom infrastrukturom prenese na komunalna vodovodna i kanalizacijska poduzeća. Neki lokalni političari pogrešno su tvrdili da se vlasništvo prebacuje na državnu tvrtku Hrvatske vode i da će to biti prvi korak prema privatizaciji vodnih usluga. Iz Vlade su to demantirali, no to nipošto ne znači da je privatizacija time onemogućena, jer se ona u pravilu događa upravo na razini gradova.

Da je javno vlasništvo i upravljanje komunalnim uslugama najbolje rješenje za građane odavno je jasno svakoj razumnoj osobi, no u studenome objavljeno istraživanje triju međunarodnih organizacija neupitan je dokaz da s privatizacijom vodnih usluga ni po koju cijenu ne treba eksperimentirati.

U 92 slučaja povratak na javno upravljanje dogodio se prije isteka ugovora, što pokazuje da je aranžman javno-privatnog partnerstva bio do te mjere neodrživ da su gradovi bili spremni na rizik sudjelovanja u skupim sudskim procesima

Nevladina organizacija Transnational Institute sa sjedištem u Amsterdamu, istraživački institut Public Service International Research Unit pri Ekonomskom fakultetu britanskog Sveučilišta Greenwich i francuska nevladina organizacija Multinationals Observatory objavili su istraživanje pod naslovom ‘Here to Stay: Water Remunicipalisation as a Global Trend’. Istraživanje pokazuje da sve više svjetskih gradova koji su se tijekom 1990-ih godina upustili u privatizaciju vodnih usluga, nakon redom katastrofalnih iskustava, ponovno nacionaliziraju svoja vodna komunalna poduzeća.

U periodu od 2000. do 2014. čak se 180 gradova odlučilo za ponovnu nacionalizaciju. Trend se ubrzava, naročito u bogatim državama koje su manje podložne zajmovnim uvjetima međunarodnih financijskih institucija i gdje lokalne vlasti raspolažu boljim administrativnim i financijskim resursima. Vrhunci trenda dogodili su se 2010. godine, kada su bila 22 takva slučaja, i ove godine kada su tom procesu pristupila 23 grada. U razdoblju od 2005. do 2009. dogodio se 41 slučaj nacionalizacije, a od 2010. do 2014. njih 81, gotovo dvostruko više. Najilustrativniji je primjer Francuske, gdje je takvih slučajeva u prvom spomenutom razdoblju bilo osam, a u drugom čak 33. Nije slučajno da Francuska predvodi ovaj trend jer ona ima najdužu povijest privatizacije, a tamo se nalaze sjedišta najvećih svjetskih vodnih kompanija kao što su Veolia i Suez, pa su francuski građani među prvima iskusili način upravljanja kakav te kompanije desetljećima izvoze u ostatak svijeta. Jedan od radikalnijih primjera toga izvoza bio je ‘vodni rat’ u bolivijskom gradu Cochabambi 2000. godine, koji je izbio nakon što je konzorcij predvođen američkim Bechtelom podignuo cijenu vode na 20 dolara mjesečno, u zemlji gdje je prosječna plaća bila manja od 100 dolara.

Među 180 gradova i općina obuhvaćenih istraživanjem njih 136 nalazi se u bogatim i 44 u srednje bogatim i siromašnim zemljama, a raspoređeni su u 35 država svijeta. Najviše ih je u Sjedinjenim Američkim Državama (59), u Francuskoj 49, u Španjolskoj 12, u Njemačkoj osam, u Argentini četiri, a u Mađarskoj, Kazahstanu i Južnoafričkoj Republici po tri. Kanada, Kolumbija, Venezuela, Bolivija, Urugvaj, Italija, Ukrajina, Uzbekistan, Kina, Malezija, Mozambik i Maroko pod kontrolu lokalnih jedinica vratili su po dva gradska vodovodno-kanalizacijska sustava, a Belgija, Albanija, Turska, Libanon, Jordan, Indija, Vijetnam, Malezija, Indonezija, Kabo Verde, Gvineja, Mali, Gana, Srednjoafrička Republika, Uganda i Tanzanija po jedan.

Od 180 gradova, njih dvadesetak su glavni ili među najvećim gradovima, primjerice Pariz, Berlin, Budimpešta, Buenos Aires, La Paz, Johannesburg, Jakarta, Kuala Lumpur, zatim glavni grad Gane Accra, Maputo Mozambika, Dar-es-Salaam u Tanzaniji, te američki gradovi Atlanta i Indianapolis. Istovremeno, tijekom istog perioda slučajeva privatizacije vodnih usluga bilo je samo nekoliko, a među velikim gradovima ističu se Nagpur u Indiji i Džeda u Saudijskoj Arabiji.

Geografska i ekonomska raznolikost ovog trenda zorno demonstrira da je privatizacija vodnih usluga univerzalno promašena politika koja zbog usmjerenja na profit gotovo bez iznimke dovodi do lošije usluge, smanjenog investiranja i održavanja i posljedičnog propadanja infrastrukture, povećanja cijena, nedovoljne transparentnosti i mogućnosti nadzora poslovanja, ekoloških rizika, otpuštanja radnika, a često i skupih sudskih sporova između kompanija i jedinica lokalne samouprave.

S druge strane, primjeri pokazuju da nacionalizacija u pravilu dovodi do poboljšanja pristupa i kvalitete usluge, smanjenja cijena, veće transparentnosti i sudjelovanja građana u upravljanju i odlučivanju, a u nekim slučajevima i dramatičnog porasta ulaganja, primjerice u Buenos Airesu gdje je univerzalni pristup pitkoj vodi i kanalizaciji postao glavni prioritet gradskog poduzeća AySA.

Sve ovo razlozi su zbog kojih se gradovi često odlučuju za nacionalizaciju još i prije isteka koncesijskog ugovora, dok neki radije čekaju da ugovor istekne pa ga više ne obnavljaju. U 92 slučaja povratak na javno upravljanje dogodio se prije isteka ugovora, što pokazuje da je aranžman javno-privatnog partnerstva bio do te mjere neodrživ da su gradovi bili spremni na rizik sudjelovanja u skupim sudskim procesima, a moguće i plaćanja financijske kompenzacije za izgubljene ‘buduće profite’. Upravo to dogodilo se Indianapolisu, čiji su građani morali platiti 29 milijuna dolara francuskoj kompaniji Veolia zbog prekida 20-godišnje koncesije, više od desetljeća prije predviđenog roka. Berlinčani su također pristali na rast cijena kako bi mogli otkupiti dionice od privatne kompanije, a nekoliko gradova završilo je na Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova (ICSID), arbitražnom tribunalu Svjetske banke sa sjedištem u Washingtonu.

Francuski gradovi Grenoble i Pariz započeli su trend nacionalizacije, a oba su svoja vodna poduzeća privatizirala prije nekoliko desetljeća, Grenoble 1989. godine, a Pariz pet godina ranije. Grenoble je upravljanje vodoopskrbom i odvodnjom prepustio kompaniji Suez, a kontroverzni uvjeti ugovora triput su revidirani nakon intervencije regionalnog nadzornog tijela. Budući da revizije nisu rezultirale povećanjem transparentnosti i smanjenjem neutemeljeno povećavanih cijena, gradska uprava donijela je 2000. godine odluku o ranijem prekidu ugovora. Odluka je provedena godinu kasnije, a otad je općinsko komunalno poduzeće REG uspjelo utrostručiti ulaganje u infrastrukturu i pritom smanjiti cijene krajnjim korisnicima. Osim toga, u odbor direktora REG-a ušli su predstavnici civilnog društva, koji čine trećinu članstva odbora, dok su preostale dvije trećine gradski vijećnici.

Slučaj Pariza bio je javno iznimno eksponiran, pa je njegova uspješna nacionalizacija ohrabrila 50-ak drugih francuskih općina. On je specifičan i zato jer je Pariz 1984. potpisao ugovore s dvjema kompanijama, Veolijom i Suezom, pri čemu je svaka dobila svoju stranu grada s rijekom Senom kao razdjelnicom. Kao i u Grenobleu, državne su revizije kontinuirano pokazivale ekonomski neopravdane poraste cijena, nerazmjer između prikazanih troškova održavanja vodovodne i kanalizacijske mreže i realno izvedenih radova, te outsourcinga različitih savjetodavnih usluga matičnih kompanija vlastitim podružnicama, čime su se ostvarivali dodatni profiti. Gradska uprava pričekala je da ugovori sa Suezom i Veolijom isteknu 2010. godine, nakon čega je upravljanje preuzela gradska tvrtka Eau de Paris. Ostvareno je 35 milijuna eura uštede, a Parižani unatoč tome plaćaju manju cijenu vode od prosjeka zemlje. Tvrtka se uključila u različite akcije solidarnosti, poput odricanja od doprinosa za 44.000 siromašnih kućanstava, prekinula je praksu isključivanja vode ilegalnim stanovnicima skvotova i u upravni odbor od 11 članova imenovala dva predstavnika radnika i pet predstavnika civilnog društva.

U Berlinu je 2011. održan referendum o nacionalizaciji vodnih poduzeća, a na gradskim izborima iste godine trojici od četvero kandidata upravo je ta tema dominirala u kampanji

Grad Berlin prodao je 1999. godine 49,9 posto dionica kompanije Berlinwasser Holding AG konzorciju njemačke energetske kompanije RWE i francuske Veolije. Unatoč manjinskom vlasništvu, a zahvaljujući netransparentnom ugovoru, konzorcij je imenovao glavnog izvršnog i glavnog financijskog direktora, a ugovor je privatniku garantirao povrat ulaganja od osam posto i takvu razinu profitabilnosti u trajanju od 28 godina. U Berlinu je 2011. održan referendum o nacionalizaciji vodnih usluga, a na gradskim izborima iste godine trojici od četvero kandidata upravo je ta tema dominirala u kampanji. Nakon isteka ugovora, grad je otkupio dionice privatnih kompanija, a cijeli proces građane će koštati čak 1,3 milijarde eura, što će se namaknuti iz viših cijena tijekom 30 godina.

Glavni grad Argentine Buenos Aires dodijelio je 1993. francuskom konzorciju Suez-Lyonnaise des Eaux 30-godišnju koncesiju na upravljanje mrežama pitke i sanitarne vode. Već osam mjeseci kasnije zatražena je izvanredna revizija zbog ‘iznenadnih operativnih gubitaka’, no u ponovljenim pregovorima između konzorcija i grada 1997. godine gotovo ništa nije izmijenjeno u korist građana. U prvih pet godina kompanija je realizirala samo 40 posto od planiranih 746 milijuna dolara vrijednih investicija, pa je vlada ušla u nove pregovore koji su trajali godinama. Na koncu je vlada otkazala ugovor i osnovala javnu kompaniju AySA koja je odmah preuzela upravljanje. Suez je na ICSID-u pokrenuo kompenzacijsku tužbu protiv Argentine, a to je tijelo odlučilo da kompanija ima pravo na odštetu, koju Suez procjenjuje na 1,2 milijarde dolara.

Tanzanijski grad Dar-es-Salaam završio je na dva suda nakon što je zbog lošeg upravljanja prekinuo ugovor s britanskom tvrtkom Biwater. No kompanija je obje parnice izgubila; britanski Visoki sud presudio je da je Biwater taj koji gradu mora platiti tri milijuna funti, dok je ICSID zaključio da tanzanijska vlada jest prekršila bilateralni investicijski ugovor kada je provela eksproprijaciju imovine Biwaterove lokalne podružnice, ali i da Biwater nema pravo na odštetu jer u trenutku oduzimanja imovine njezine investicije u podružnicu nisu vrijedile ništa.

Dvije upravne tužbe u cilju zastrašivanja gradskih vijećnika podignula je i Sorea, podružnica Sueza, protiv katalonskog grada Arenys de Munta. Iako je koncesijski ugovor bio istekao 2010., kompanija je tražila kompenzaciju, no grad je te prijetnje ignorirao i godinu kasnije započeo samostalno upravljati vodnim uslugama. U tome mu je pomogla regionalna institucija za upravljanje vodom, omogućivši gradskoj kompaniji treninge za zaposlenike, jeftiniju kupovinu struje i pristup suvremenim laboratorijima za kontrolu kvalitete vode.

1/1