Odjednom, banke su se silno zabrinule zbog nevolja svojih dužnika, a gospodin Zoran Bohaček iz njihove udruge počeo je zvučati kao aktivist Crvenog križa. One će učiniti sve što mogu da pomognu očajnim ljudima, konzultirat će se s Ministarstvom financija, banke već imaju niz prijedloga itd. Gdje su nestala vremena kad se s iste adrese bahato tvrdilo da banke nisu socijalne ustanove, da se mora poštovati što je potpisano i kako su si lakomisleni dužnici sami krivi za sve što ih je zadesilo? Riječ je, naravno, o kreditima vezanima uz švicarski franak i novom potresu koji je nastupio nakon što je švicarska centralna banka dozvolila njegov nagli skok. Što se dogodilo u vremenu koje je proteklo između ta dva suprotstavljena stajališta, između doba okrutnosti i sadašnje plačljive reakcije banaka?

Dogodilo se da je dara prevršila mjeru, ali dogodila se i kampanja za predsjedničke izbore, u kojoj su se banke našle u žarištu svjetala pozornice. Prvo ih je gospodin Ivan Vilibor Sinčić mladalački otvoreno optužio za bezočno zelenašenje, a onda su se priključila oba glavna kandidata. Svi su spominjali stotine tisuća prezaduženih i blokiranih građana, tvrdeći da se nešto mora poduzeti. I upravo kad je kampanja završila i kad su se ponadale da je svakog čuda za tri dana dosta, franak je opet poletio u nebo. Dogodilo se to dakle u najnezgodnijem trenutku za banke, kojima je zaprijetilo raskrinkavanje bezočne prijevare s kreditima vezanima uz franak, ali i cijelog apsurda devizne klauzule.

Iako to još nitko javno ne spominje, valjda se netko od Vladinih ekonomskih mudraca ipak dosjetio da nisu pogođeni samo štediše već – što je mnogo gore, ako je to uopće moguće – i ukupna ekonomija zemlje. I to upravo u trenutku kad se konstatira da po novom obračunu BDP pada već šest godina i kad se sa žudnjom očekuje njegov makar i mali rast. Shvativši konačno da nema oporavka bez povećanja potrošnje, Vlada je nedavno učinila čudo neviđeno i smanjila jedan od poreza kako bi ljudi dobili barem malo veće plaće. Iako je riječ o pojedinačno malim iznosima, to bi ukupno trebalo dovesti da nešto povećane potrošnje, pa bi onda, posljedično, trebala porasti i proizvodnja. U sustavu devizne klauzule, međutim, skok švicarskog franka izravno djeluje na drugu stranu vage. On uzima novac iz džepova građana i tako još više smanjuje njihovu potrošačku moć. Zapravo, on povlači iz opticaja novac koji puni krvotok nacionalne ekonomije i prelijeva ga u profite banaka u stranom vlasništvu.

Igre s frankom netko se dosjetio godine 2007., u trenutku kad su svi u svjetskim financijskim krugovima već znali da nailaze olujni vjetrovi krize (iako, vjerojatno, ne i kolika će biti njena dubina). Franak je tada bio relativno jeftina valuta, ali švicarska ekonomija jaka i njen financijski sustav legendarno siguran. Dakle čim započne financijska kriza, koja neminovno pokreće i tečajni rulet, mnogi će potražiti spas u franku, što će neminovno dovesti do njegovog jačanja. Ta spoznaja, u vrijeme kad javnost još ništa nije slutila, omogućila je da se u tranzicijskim zemljama ostvari golemi ekstraprofit. Trebalo je samo staviti franak na udicu, vezanu uz deviznu klauzulu, i baciti je pred nos ljudima željnima jeftinijih kredita. Nakon toga, čim je igra započela, preostalo je samo da se trljaju ruke i pune džepovi, uz objašnjenje kako bi svako popuštanje izazvalo velike gubitke i bacilo banke na koljena.

Banke, tvrdilo se, daju kredite iz štednje koja također ima deviznu klauzulu, što je trebalo značiti da je njihov položaj maltene neutralan. Što dobiju na ćupriji izgube na mostu, odnosno koliko su im veći prihodi od kredita, toliko moraju više dati štedišama. Kriva je dakle viša sila. To je, međutim, bila teška neistina. U Hrvatskoj je malo tko štedio u francima, pa nije postojao ni trošak zbog porasta njihove cijene. Banke također nisu uzimale franke u inozemstvu, da bi ih pretvarale u kune za kreditiranje na hrvatskom tržištu. Dakle ni tu promjena tečaja nije povećavala trošak. Štoviše, švicarski su franci, u hrvatskom slučaju, bili potpuno virtualni. Izmišljeni etalon, a ne valuta na računima građana ili banaka. Niti ih je tko imao, niti vidio, niti s njima poslovao. Realne su bile veće zarade banaka i povećane otplate građana, koji su imali osjećaj kao da su doživjeli poplavu ili požar.

Koliko povećane? To nitko ne zna dok ne otplati kredit, što je mogućnost koja graniči s utopijom. Glavnica i kamata toliko su narasle da su se rate kredita udvostručile. Ako to nije zelenašenje, teško je reći što jeste. Kad se odlučivao za kredit, čovjek je računao na svoje prihode u kunama, ali otplaćuje ih kao da zarađuje franke. To je devizna klauzula.

U trenutku pisanja ovog teksta premijer Zoran Milanović objavio je odluku da se otplate kredita zamrzavaju na godinu dana i to po tečaju od prije najnovijeg skoka franka, a poslije toga bi se, uz dogovor s Hrvatskom narodnom bankom, omogućilo dužnicima da ostatak preračunaju u kune. Trošak bi, kaže on, trebale snositi banke. Bankarski humanizam nije išao toliko daleko, oni su računali na samo tri mjeseca ‘popusta’, pa je njihov predstavnik Zoran Bohaček smogao hrabrosti da postavi pitanje troška. Kao što smo vidjeli, troška zapravo nema, pa je to samo još zelenaški bezobrazluk.

Osim dogovora koji sad spominje Milanović, sama Hrvatska narodna banka nije predložila ništa. A upravo bi ona morala reći što će učiniti ako se i kad se nešto slično dogodi i s kreditima vezanima uz euro. I to sad, a ne kad se to dogodi i voda poplavi podrume. Osim toga, morala bi odgovoriti i na ključno pitanje: Zašto je nakon dvadeset godina stabilne kune, kad nove generacije ni ne pamte što je to inflacija, još uvijek potrebna devizna klauzula? Odnosno, zašto Hrvatska narodna banka ne vjeruje sama sebi? Ona tvrdi da su joj vezane ruke, ali ne radi ništa da skine okove. Iako je kuna među najstabilnijim valutama u svijetu, stabilnija nego što je u posljednjih dvadeset godina bio američki dolar, britanska funta ili švedska kruna. Zašto joj onda treba vezanje uz devize?

Na to su moguća dva odgovora. Jedan je da je jaka i stabilna kuna umjetna tvorevina, jer iza nje stoji slabo gospodarstvo i prezadužena zemlja. Drugi je da ona služi interesima kojima ne odgovara hrvatska monetarna suverenost. Devizna klauzula je supstitut za euro. Hrvatska nije u eurozoni, ali kao da jeste. Vežući se uz euro, ona je znatan dio svoje ekonomske politike prepustila u strane ruke, one koje krče put izvozu vlastite privrede i brane svoja tržišta. Zato dijeli sudbinu zemalja s juga eurozone. Guverneri HNB-a u pravilu dobivaju visoka međunarodna priznanja, a zemlja im tone u bijedu.

Sve je to isplivalo na površinu posljednjih dana, prvo u predizbornoj kampanji, a onda u aferi sa švicarskim frankom. Ne postavlja se samo pitanje kako pomoći dužnicima, već i zašto tonemo u sve dublju bijedu. Političari su se raspametili od međusobnog optuživanja, podignutih šaka i čvrstih obećanja. Jaganjci su utihnuli. Banke i svi koji su u njihovoj službi, kao i oni kojima one služe, imaju samo jednu brigu. Kako da se sve promijeni, ali tako da ipak ostane isto.