>

novosti logo

Pretukli ga zbog imena

Nakon što ga je konobarica koju poznaje upitala: ‘A što ćeš ti, Jovane?’, njih sedmorica, stari između četrdeset i pedeset godina, ustali su od stola i nasrnuli na moga brata. ‘Kakav je to Srbin u našoj birtiji’, vikali su. Prvo je dobio šakom u glavu, a potom su ga nastavili tući nogama dok je ležao na podu. Nakon svega su ga izbacili kroz izlog kafića i njegovom prijatelju, lokalnom Hrvatu, zaprijetili da nikuda ne ide dok ne donesu pušku. S napadima i prijetnjama prestali su tek kada je prijatelj rekao da mog brata u šali zovu Jovanom i da je njegovo pravo ime zapravo Ivan - kazao je u razgovoru za ‘Novosti’ brat žrtve, 22-godišnjaka iz okolice Pakraca, koji je sinoć oko 23 sata pretučen u kafiću u centru Okučana.

Kako tvrdi Jovanov brat, nitko od svjedoka nije zvao hitnu pomoć ni policiju, koja je sinoć, prema njegovim navodima, prolazila kraj kafića u vrijeme fizičkog napada.

- Malo su zastali u automobilu i zatim krenuli dalje. Nakon što je malo došao sebi, brat je došao kući. Kada ga je majka vidjela prekrivenog modricama, nazvala je hitnu pomoć i policiju koja je napravila očevid – tvrdi on i dodaje da je Jovan danas pušten iz bolnice.

- Nema prijelome, ali je jako natučen – kazao nam je žrtvin brat, koji dodaje da ih je nakon svega, jutros oko 11 sati, nazvao vlasnik kafića i počeo psovati.

Za komentar događaja kontaktirali smo Policijsku postaju u Okučanima, gdje su nas uputili na nadležnu postaju u Slavonskom Brodu. Tamo su nam poručili da se ‘radi na tom slučaju’. Na pitanja o broju napadača, iznesenoj tvrdnji da su policajci sinoć prošli kraj mjesta događaja i vrsti postupanja budući da postoje očigledne indicije kako je napad bio motiviran etničkom netrpeljivošću, dobili smo identičan odgovor: ‘Kako da išta znamo kada se još nisu ustvrdile činjenice? Ništa ne znamo o tome.’

Brat žrtve potvrdio nam je da ovo nije prvi takav napad u njihovom kraju.

- I ja sam fizički napadnut u centru Požege prije dvije godine. Mladi smo i volimo izaći, ali se zbog svega bojimo. Nakon izbjeglištva smo se vratili u svoju kuću. Na svojoj djedovini se sa svojim rukama bavimo poljoprivredom. Sve sami priređujemo, a od države nikada ništa nismo tražili. Ali ni to nam ne pomaže – zaključio je on.

1/2