>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Preuzimanje riječi

Proleterska politička subjektivacija, ono što francuski filozof Jean-Luc Nancy naziva našim ‘preuzimanjem riječi’, nije nikakav oblik ‘kulture’ ili kolektivnog ethosa koji postaje glasan. Upravo suprotno: ona pretpostavlja lomove i odvajanja od našeg vlastitog ethosa, a ne neko potvrđivanje naše vlastitosti

Ništa nije političko samo po sebi. Ali bilo što može to postati, postane li mjestom susreta dviju logika. Onih koje francuski filozof Jacques Rancière razlikuje kao logiku policije i logiku politike. U nas je posvuda, ne na kraju i u medijima, sada na djelu logika policije, koja i služi tome da se ono političko uopće ne pojavi. Jer jedna te ista stvar, bili to izbori, štrajkovi, pa čak i pobune, može postati mjestom politike. Ali i ne mora postati mjestom bilo čega. I u tome je tajna ‘varanja istinom’, u kojoj danas sve više živimo.

Uzmimo za primjer to kako se u društvu tretiraju akcije radnika u stvarima borbe za svoj život, koji je u ovakvom društvu često ugrožen. Mjesta takvih borbi je puno, no ovaj put uzmimo za primjer tekuće štrajkove, a njih u nas uvijek negdje ima. Očito je da oni – usprkos savjetima mnogih koji se muvaju oko radnika kako da se omogući njihova ‘društvena vidljivost’ – i dalje tako malo znače svima osim onima koji su u njih direktno uključeni. Sada već desetak dana traje štrajk u riječkoj Tvornici industrijske i brodske opreme (TIBO), čiji radnici nisu dobili već treću plaću zaredom. Novinski izvještaj o ovoj situaciji počinje riječima o ‘nesreći radnika’, baš kao da je kakav ćudljivi Bog odabrao ove, a ne neke druge ljude da bezrazložno pate. Tu je i opis svakodnevice života u tri mjeseca bez plaće: računi koji uredno stižu na kućne adrese radničkih familija, zajedno s prijetnjama ovrhama. Sindikalni povjerenik upućuje retoričko pitanje Vladi i premijeru: ‘Zna li premijer Zoran Milanović kako je raditi tri mjeseca bez plaće? …Ali njih u Vladi nije briga, jer oni sad idu na godišnji.’

Nevolja je dakle visoko adresirana, jer baš je ova Vlada i kriva za stanje u TIBO-u. Ona je, zajedno sa svojim stranačkim kadrovima u Rijeci i bivšim vodstvom 3. maja, donijela odluku o izdvajanju ovog društva iz brodogradilišta, čime je ono dovedeno u nezavidan položaj. To je samo jedan kamenčić u mozaiku razaranja brodograđevne industrije, koja se – znaju to i prosječno obaviješteni građani – ne sastoji samo od proizvodnje brodova, već i od niza tome komplementarnih industrijskih i obrtničkih aktivnosti. Kada se taj lanac razmrvi, a pojedini proizvođači, u ime tzv. slobodne tržišne utakmice, međusobno dovedu u antagonistički položaj, rješenje se traži od onoga istoga tko je sve to i omogućio. Od države. A ona je (gdje smo to već čuli?) donijela plan restrukturiranja društva, dokapitalizacije i osiguravanja plaća. Dok se TIBO ne privatizira (kao da je to garancija ičega!).

Mi na ljevici ne trebamo se plašiti kritike načina na koji sadašnja vlast postupa s poduzećima i imovinom u svome vlasništvu. Time (o ugodne li pozicije!) što je ‘loš gospodar’, ona samo ispunjava svoj neoliberalni program, po kojem treba ići u privatizaciju svega što se još može privatizirati, a to do sada nije učinjeno. Iako su u biti sada na redu druga javna dobra, vidimo da se i u industrijskoj proizvodnji karte nisu do kraja podijelile. A toga kraja, kada malo razmislimo, nikada neće ni biti. Jer država se nikada nije i neće, suprotno vulgarnoj ideologiji, odreći svoga posredovanja u stvarima privređivanja. Pa makar to bilo ‘samo’ u reguliranju uvjeta deregulacije načina proizvodnje.

Kako to izgleda u praksi govori predsjednik Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije Bruno Bulić, a mogao bi svojim iskustvom potvrditi skoro svako tko je u posljednjih tridesetak godina bio zaposlen u nekoj od firmi koja je upala u ‘krizu’: ‘Prethodnoj upravi dali su desetke milijuna kuna, za koje nitko ne zna gdje su završili.’ I još: ‘Umjesto da je tim novcem restrukturirana firma i kupljeni novi strojevi, kupljene su dvije nove Honde i zaposleni neki ljudi u Zagrebu na plaću od jedanaest tisuća kuna neto, uz sklapanje raznoraznih ugovora o djelu.’ Sindikalac poentira i o dugom maršu u borbi kroz institucije sistema: ‘Tražili smo reviziju poslovanja, ali nije se dogodilo ništa, dok s druge strane državni odvjetnik Dinko Cvitan po Zagrebu hvata ljude zbog prevara na putnim nalozima.’

Govoreći o onome krivom, što se potkrada u često namjernom nerazlikovanju politike i policije, Rancière kaže da štrajk neće imati veće značenje samo zato što na njemu tražimo reforme ili čak ostavku ove nesposobne vlasti (što je kod nas postalo pravilo). Njega se može uspješno politizirati i kada zahtijevamo samo svoje neisplaćene a odrađene plaće, ali pod nekim uvjetima. On mora preoblikovati odnose koji određuju mjesto rada spram ostatka zajednice! Jedan te isti pojam – pojam mnijenja ili prava (u ovome slučaju npr. da država loše, pa i kriminalno upravlja firmom) – može označavati političku strukturu djelovanja ili pak, kao što je u nas u pravilu slučaj, samo strukturu policijskog poretka. A to znači poretka pukog administriranja i tehničkog vođenja stvari društvenosti. Tako primjerice u odnosu prema privatizaciji (o kojoj se sindikati unaprijed ne izjašnjavaju), kao prirodnom rješenju sadašnjih nevolja. Ali ne samo po pitanju vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Radi se o dva najšira u biti međusobno suprotstavljena procesa. Jedan sačinjava reprodukcija državnih legitimacija, pa i u obliku ‘osjećaja’ onih nad kojima se vlada. Skup takvih procesa pomoću kojih se izvodi okupljanje i pridobivanje kolektiviteta, organizacija moći, distribucija mjesta i funkcija, te se legitimira sustav te distribucije, Rancière naziva policijom. I upravo je to na djelu u većini naoko nemoćnih događaja, kao što je i ovaj štrajk, koji ne uspijevaju pokrenuti društvo ni na što što bi dovelo u pitanje bilo čiju ulogu u njemu. Svakome je tu doznačeno njegovo ime, zajedno s njegovim mjestom i zadatkom. Riječ je o poretku vidljivog i kazivog – objašnjava filozof – koji čini da jedna aktivnost bude vidljiva, a druga ne. Da neki govor bude shvaćen kao rasprava, a drugi kao buka, šum u kanalu.

Za razliku od toga, politika počinje kada se definirane uloge dovedu u pitanje, kada vidljivim postaje mjesto dijela bez udjela, rascjep. Umjesto identifikacije i u nas vječne politike identiteta (pa i radnika kao identiteta!), nastupa prava subjektivacija. A to je ona koja unosi subjektovo ime kao različito od svih identificiranih dijelova zajednice. Radnik, pa i kada se spominje ta riječ a ne ona zamjenska djelatnik, ostaje i dalje radnikom u smislu statičnog identiteta ‘hrvatskog radnika’ sve dok ne postaje subjekt koji mjeri odmak između svoga udjela u radu kao društvenoj funkciji i odsutnosti svoga udjela u onome što se definira kao zajedničko zajednice. Usprkos tome ili možda baš zbog toga što radnici svoj rad uredno izvršavaju! Policijska logika po kojoj je pobunjeni radnik ili pobunjena žena (a i o pobunjenim ‘Srbima’ bi trebalo ponovno misliti) netko tko prestaje biti radnikom ili ženom (i postaje aktivistom ili feministicom) u osnovi nije pogrešna. Svaka subjektivacija je dezidentifikacija, istrgnuće iz prirodnosti nekog dodijeljenog nam mjesta, otvaranje prostora u kojem se bilo tko – kao jednak nama – može ubrojiti.

Proleterska politička subjektivacija, ono što jedan drugi francuski filozof Jean-Luc Nancy (koji je, usput govoreći, svojedobno uručio počasni doktorat našem Gaji Petroviću) naziva našim ‘preuzimanjem riječi’, nije nikakav oblik ‘kulture’ (ni od stoljeća sedmog, ni one sjećanja civilnog društva) ili kolektivnog ethosa koji postaje glasan. Upravo suprotno: ona pretpostavlja lomove i odvajanja od našeg vlastitog ethosa, a ne neko potvrđivanje naše vlastitosti. Ništa nije političko samo po sebi, ali ako proleteri preuzmu riječ, bilo što, pa i štrajk u TIBO-u, može to postati.

1/1