Nakon što su nacisti preuzeli vlast, berlinska novinarka Charlotte Beradt počela je zapisivati svoje snove i snove svojih prijatelja. Povod joj je dala prijateljica koja joj je povjerila san u kojem Goebbels posjećuje njezino radno mjesto, a njoj je gotovo nemoguće podići ruku na nacistički pozdrav. Neki doktor je sanjao kako su zidovi njegove ordinacije nestali nakon naredbe o ‘ukidanju zidova’. Stanovita žena sanjala je da nacistički batinaši upadaju na izvedbu Mozartove ‘Čarobne frule’, odmah nakon stihova ‘to je sigurno vrag’ – jer je ona u tom trenutku pomislila na Hitlera. Mnogi su sanjali male činove pobune. Poput žene koja je sanjala kako svake noći skida svastiku sa zastave, da bi se ona ujutro opet pojavila. Zapisujući i analizirajući snove, Charlotte Beradt citirala je izjavu Roberta Leya koji je rekao da ‘u Njemačkoj privatni život imaju još samo oni koji spavaju’. Snovi koje je sakupila pokazuju da čak ni to nije bila istina. Nacistička kontrola nad društvom bila je potpuna.
Britanski povjesničar Richard J. Evans (rođen 1947.) široj je javnosti poznat kao stručni svjedok u sudskom procesu na kojem je David Irving razotkriven kao poricatelj holokausta koji manipulira i krivotvori povijesne dokumente. U stručnijim krugovima Evans se istaknuo obranom historiografije od postmodernističkih kritika historije kao konstrukta (‘In the Defence of History’). Unutar povijesti Trećeg Reicha i holokausta poznat je pak kao zagovaratelj teze o indiferentnosti njemstva spram holokausta.
Tijekom nultih Evans je povijest Trećeg Reicha predstavio u tri velika sveska. Najzanimljivijom u toj trilogiji čini se druga knjiga, ‘The Third Reich in Power’. Ako je njemačko društvo i, određenije, njemstvo bilo prva žrtva nacista, onda Evansova izvanredno živopisna knjiga pokriva upravo to ključno razdoblje uspostave vlasti. U tih šest i pol godina nacisti su imali samo jedan cilj: pripremiti državu i naciju za rat. U tu svrhu mobilizirani su svi segmenti države i društva, od ekonomije, vanjske politike, obrazovanja, kulture, znanosti, medicine – do progona Židova kao unutarnjih neprijatelja Reicha.
Na kraju tog procesa, u sam osvit rata, Nijemci nisu bili oduševljeni novim ratom. Mnoge povijesne činjenice pokazuju da je za razliku od euforije u ljeto 1914., u ljeto 1939. većina stanovništva bila u strahu, nesklona ratu. Novinar William L. Shirer opisao je kako su se Berlinčani skrivali u podzemnoj da ne bi trebali pozdravljati vojnu paradu koja je na vrhuncu češke krize prolazila kroz grad. Slično raspoloženje ponovilo se i godinu dana kasnije. Hitler je optužio intelektualce za slabljenje nacionalne ‘želje za ratom’. No izostanak ratne euforije svjedočio je o određenom neuspjehu nacističke politike da preobrazi ‘misli, duh i tijelo njemačkog naroda’.
Širinu i bezobzirnost nacističkog pokušaja preobrazbe njemačkog društva Evans naziva neusporedivim s bilo kojim drugim povijesnim primjerom. Od početka su prisila i strah bili dio tog procesa jednako toliko koliko i propaganda i potkupljivanje. Usprkos tome, ni nakon šest godina nacisti nisu uspjeli ujediniti naciju u svojim idealima i ciljevima, posebno ne one starije. Opozicija Hitleru ostala je vrlo široka tijekom čitavog razdoblja Trećeg Reicha i uključivala je najšire segmente društva, od bivših članova komunističke i socijaldemokratske partije do dijela katoličkog klera i militarističke oligarhije.
No u jednome Nijemci nisu odoljeli nacistima. Kao što je velika većina nesvjesno usvojila jezik antisemitizma, tako se i većina odazvala zovu nacionalizma. Prema Evansu, nacionalističkoj euforiji tijekom priključenja Austrije ili u vrijeme ulaska trupa u Sudete nisu odoljeli ni nekadašnji članovi komunističke i socijaldemokratske partije, pa čak ni oni Nijemci koji su kao supružnici Židova dolazili pod udar antisemitske politike. To je možda i najvažniji zaključak Evansove knjige. Njemstvo jest bilo prva žrtva nacizma. Ali osudu nacionalizma ne može izbjeći. Nacionalizam je bio pupčana vrpca između naroda i režima, i snažna pokretačka osovina Trećeg Reicha.
