Procesuiranje ratnih zločina počinjenih tokom 1990-ih protekle se godine intenziviralo. Prema podacima koje posjeduju Novosti, Ministarstvo unutarnjih poslova je u 2018. podnijelo 14 kaznenih prijava za zločine koji su počinjeni na različitim lokacijama: u Hrvatskoj Kostajnici, Zadru i okolnim naseljima, Miljevcima, Gornjoj Bučici, Dardi, Glini, Vukovaru, Škabrnji, Glinskim Poljanama i na Ovčari. U svim prijavama osumnjičeni su pripadnici srpskih jedinica ili JNA, dok niti jedna kaznena prijava nije podnesena za zločine počinjene nad civilima srpske nacionalnosti.
Pojačan rad kriminalističkih odjela za ratne zločine u zadnjem kvartalu 2018. poklopio se s istupima vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave i potom organiziranog veteranskog prosvjeda zbog sporosti i neučinkovitosti progona osoba odgovornih za ratne zločine nad Hrvatima. Da je nakon javnog pritiska iz Vukovara posebno ubrzan proces otkrivanja zločinaca, svjedoče podaci iz godišnje analize Srpskog narodnog vijeća (SNV) o pravima i položaju Srba po kojima je u samo četiri mjeseca, od septembra 2018. do januara 2019. godine, podneseno deset novih kaznenih prijava protiv građana srpske nacionalnosti.
- Analizirajući predstavljeni intenzitet rada u korelaciji s javnim pritiscima lokalnih političara, izražavamo zabrinutost zbog mogućeg narušavanja neovisnosti pravosuđa od izvršne vlasti. Ali još više stvaranja atmosfere progona lokalnog stanovništva srpske nacionalnosti, koje zbog nedovoljno prisutnih informacija u javnosti zaključuje da temeljem nepotpunih i neprovjerenih dojava mogu postati žrtve političkih kaznenih progona, osobito kada nije sporno da su bili učesnici oružane pobune, ali ne i počinitelji ratnih zločina - navodi pravnica SNV-a Milena Čalić-Jelić.
Pristranoj sudskoj praksi svjedoči i zagrebačka odvjetnica Slađana Čanković, koja zastupa veliki broj osoba srpske nacionalnosti.
- Nažalost, u javnosti postoji dojam da je procesuiranja ratnih zločina, kako u Hrvatskoj tako i u drugim državama bivše Jugoslavije, političko pitanje. Ukoliko su u predmetu žrtve ratnog zločina Srbi, možemo samo konstatirati da vlast nije pokazala spremnost da provede učinkovite postupke i osudi zločince. S druge strane, u slučajevima kada se za zločin nad Hrvatima okrivljuju Srbi, prema istima se ne postupka jednako. Ta diskriminacija je dokaziva kada se usporedi recentna sudska praksa domaćih sudova, a ogleda se u tome što okrivljenici srpske nacionalnosti budu suđeni na kaznu zatvora u duljem trajanju od okrivljenika hrvatske nacionalnosti ukoliko su okrivljeni za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina prema Srbima - ističe Slađana Čanković i dodaje da ulazimo u razdoblje u kojem prijeti opasnost da procesuiranje ratnih zločina ne bude pravosudno pitanje, nego pitanje političko-populističkih kampanja koje se vode u zemljama regije.
O aktivnom političkom pritisku prilikom procesuiranja zločina redovno govori i Vesna Teršelič iz Documente.
- Procesuiranje ratnih zločina trebalo bi biti političko pitanje samo u dijelu u kom izvršne vlasti odlučuju o smanjenju ili povećanju proračuna za učinkovitije procesuiranje svih zločina. Nitko ne može biti zadovoljan intenzitetom procesuiranja ratnih zločina koji stagnira od trenutka priključenja Europskoj uniji. Lijek za sporost u procesuiranju bili bi kritična evaluacija primjene zakona, jačanje nadležnih timova policije i državnog odvjetništva u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu kao i na razini zamjenica glavnog državnog odvjetnika te stručno usavršavanje za suce, posebno za sve koji do sada nisu sudili u složenim postupcima za ratne zločine. Ne manje važan problem je toleriranje zločina, posebno od strane dužnosnika, primjerice pozdravljanje Mirka Norca, osuđenog za ratni zločin u Gospiću i Medačkom džepu, od strane ministara branitelja i obrane, kao i od nekih predstavnika Katoličke crkve - ističe Teršelič.
U analizi SNV-a ističe se da su nacionalno obojena procesuiranja ratnih zločina na štetu civila srpske nacionalnosti prisutna i kroz rad županijskih državnih odvjetništava koja su tokom 2018. pokrenula 11 istraga te podigla sedam optužnica. Većina rješenja i optužnica slijedi kaznene prijave policije, a tek je jedna istraga protiv trojice osumnjičenih pokrenuta za smrtno stradalog civila srpske nacionalnosti u Sisku, odnosno Komarevu.
Prema dostupnim podacima, pred nadležnim sudovima tokom 2018. vođen je 31 postupak za ratne zločine. Njih šest se vodilo protiv pripadnika Hrvatske vojske, i to za zločine u bjelovarskoj kasarni, Lori, Osijeku, Kijanima, Kulinama i Sisku. Najveći broj suđenja vodi se protiv pripadnika srpskih jedinica, od čega im se u 14 postupaka sudi u odsutnosti. Prisutni okrivljenici su najčešće uhićeni i izručeni Hrvatskoj temeljem evropskog uhidbenog naloga iz Rumunjske i Nizozemske te Konvencije o izručenju iz BiH i Crne Gore. Na osnovu hrvatskih potjernica do sada su u inozemstvu uhapšena 62 Srbina koja su potom izručena domaćem pravosuđu. Njih 25 je oslobođeno pod različitim objašnjenjima, bilo zbog toga što je postupak obustavljen ili je sud odbio dokaze odvjetništva. U nekim slučajevima je kazneno djelo prekvalificirano u oružanu pobunu pa je automatski uslijedila amnestija. Prema spisku koji je Ministarstvo pravosuđa Hrvatske prošle godine predalo Ministarstvu pravde Srbije, čak je 1396 Srba optuženo za ratne zločine, a na potjernicama Interpola nalazi se i preko 1000 imena osoba s prostora bivše oblasti SAO Krajina.
Podsjetimo na otvorene slučajeve ratnih zločina počinjenih nad srpskim civilima čiji direktni počinitelji još nisu procesuirani, kao što su odvođenje Srba iz Zagreba u Pakračku Poljanu, zločini u Sisku, ubojstva u ljeto i ranu jesen 1991. u Vukovaru, Osijeku, Bjelovaru, Virovitici, Novskoj i Zadru. Neriješene su i kaznene prijave za evakuaciju požeških sela u decembru 1991., ubojstva u Voćinu i po banijskim selima kraj Siska. Još uvijek nije kažnjena ni većina odgovornih za zločine koji su počinjeni tokom i nakon akcije ‘Oluja’ 1995. godine. Također, do sada još nitko nije odgovarao za zločine u akciji ‘Bljesak’, koja je započela 1. maja 1995. U toj akciji poginule su i nestale 283 osobe, uključujući 114 srpskih civila. Među žrtvama je bilo 56 žena, osmero djece do 14 godina i 75 osoba preko 60 godina starosti.
U pokrenutim pravosudnim bitkama jedino su gubile obitelji žrtava koje su mahom u periodu od 2003. do 2006. podnosile tužbe za naknadu štete. Umjesto odštete, te su obitelji doživjele još jedno stradanje. Naime, zbog roka zastare od pet godina izgubile su sporove i bile prisiljene državi isplatiti sudske troškove. To se dogodilo sestrama Radmili i Mirjani Vuković iz Medara, sela koje je najviše stradalo u ‘Bljesku’, koje su od države tražile naknadu štete zbog ubojstva njihovog oca Milutina, majke Cvijete i sestre Dragane. Odbijene su uz obrazloženje da ubojstvo njihovih roditelja i sestre nije ratni zločin već ‘ratna šteta’ za koju država ne odgovara. Ali zato traži isplatu parničnih troškova u iznosu od 3200 evra.
