Making Peace with Nature – naslov je novog znanstvenog plana Ujedinjenih naroda, tj. njihova Okolišnog programa (UNEP) za rješavanje hitnih problema s klimom, bioraznolikošću i zagađenjima. Izgradnja mira s prirodom, dakle, a što ujedno stavlja na znanje da je čovječanstvo zasad s njom u doslovno kataklizmičkom ratu. Naslov očito nije slučajno bombastičan, nego smjera na činjenicu da čovjek nabacuje bombe na prirodu sistematično, pa tako i na sama sebe. Rat je taj zadan još davno prije Ujedinjenih naroda, doduše, prije tehnologija koje su nam omogućile "vojnu" prednost, ali se to u ovom planu ne spominje.
Generalni sekretar UN-a António Guterres naziva, u predgovoru ovoj alarmantnoj strategiji, takvu poziciju besmislenom i suicidalnom. No zatim slijede mirovni plan i poratni program obnove, a za povod se uzima aktualni moment zdravstvene i opće krize, suštinski neodvojive od naslovne teme. Izvršna direktorica UNEP-a Inger Andersen naglašava: "Ne moramo gledati dalje od globalne pandemije uzrokovane zoonozom COVID-19, tj. bolešću prenesenom sa životinje na čovjeka, da bismo znali kako je fino podešeni sustav prirodnog svijeta poremećen."
Nastavlja se znanim, inače sve gorim i težim podacima o dizanju temperature zbog rasta količine CO2, smanjenju broja živih vrsta te onečišćenju teškim metalima, toksičnim spojevima i plastikom. Strategija je koncipirana dvodijelno, s iscrpnim pokazateljima o tome kako čovjekovo mijenjanje prirode izlaže i njegovu dobrobit fatalnim rizicima, i tome kako bi tek mijenjanje njegova odnosa prema njoj dovelo do perspektive održive budućnosti.
Nešto slično tome je ovih dana Vijeću sigurnosti UN-a predočio i popularni prirodoslovac David Attenborough, ali ionako je jasno da se problem ne krije u neshvaćanju preuzetih rizika. Još nisu stvorene pretpostavke za ostvarenje doslovno nijednog od tzv. ciljeva održivog razvoja UN-a za razdoblje od 2015. do 2030. godine, pa se u novom dokumentu UNEP-a navodi da su izigrane dotične obaveze iz Pariškog sporazuma. Baš kao što se čini, ako ćemo pravo, još od Štokholmske konferencije na istu temu, a dogodine će se navršiti pola stoljeća od njezina održavanja.
Problem je očito u tome što se onaj u čijim su rukama i sukno i škare, jednostavno, na sve rečeno uopće – ne obazire. Zato treba crvenom olovkom podvući temeljni nedostatak te i takve strategije: ne bi se trebala adresirati toliko na apstraktnog čovjeka i sveukupno čovječanstvo, koliko u prvom redu na sasvim konkretan dio ljudske vrste. Iscrpljivanje prirode kao da ne postoji sutra, naime, ipak nije iz svačije pozicije ni besmisleno ni suicidalno. Čitave generacije najžešćih igrača po tom pitanju, svoj su vijek provele u masti i lasti, a čemu se barem racionalnost ne može poreći.
Krivca stoga treba iz UNEP-ove strategije izvlačiti pincetom, mada za to nije potrebno i povećalo, jer su naznake prilično vidljive. Robert Watson, uz Ivara Bastea vodeći autor glavnog izvještaja, kazat će na tom tragu za Al Jazeeru: "Ako bismo mogli pridobiti poslovnu zajednicu da surađuje s vladama diljem svijeta, optimističan sam da se možemo pomaknuti u pravom smjeru." Ako ih ne pridobijemo, znači, odosmo svi u vražju mater, i zato kroz stranice ovog teksta provijava sumorno nastojanje odobrovoljavanja stvarnih posjednika moći.
Pogledajmo kako se u "Gradnji mira s prirodom", uslijed takvih relacija, pomno biraju riječi: "Sustavni otpori, trvenja i inertnost mogu spriječiti preobražajne promjene. Postojeća infrastruktura i realizirani kapital stvaraju inertnost sustava čineći promjene teškima i skupim. Pritom i pojedinci i organizacije imaju navike, procedure i načine poslovanja. Te norme donose odbojnost i otpor spram promjena." Pohlepa i sebičnost, u druge izraze šareno uvijeni, ne dovode se u pitanje kao nepravedni, nego više kao nepraktični.
Iako se i pandemija koronovirusa, rekosmo, izravno dovodi u vezu s ljudskim utjecajem na prirodu, a taj utjecaj nešto manje izravno s profiterskom naravi kapitala, izostaje eksplicitna osuda potonjeg. Nema konstatacije, recimo, da je prirodu iznad svega ugrozilo profitersko forsiranje konzumerizma, nemilosrdno iscrpljivanje prirodnih i društvenih resursa, inzistiranje na tržišnoj konkurentnosti i deregulaciji, bezrezervni ekonomski rast.
Kaže se radije ovako, pa ostavi da visi u zraku, i to kužnom: "Predviđa se da će COVID-19 pandemija gurnuti dodatnih više od 70 milijuna ljudi u ekstremno siromaštvo, a još stotine milijuna u nezaposlenost i neimaštinu. Nadalje, procjenjuje se da je u 2019. približno 700 milijuna ljudi bilo pothranjeno, s povećanjem od oko 60 milijuna u pet godina. COVID-19 pandemija mogla bi tome broju dodati više od 80 milijuna pothranjenih za godinu 2020."
Na drugome mjestu može se naći i opaska da je "ključno usmjeriti se na društvene odrednice mnogih aspekata ljudskog zdravlja", osim što će one stotine milijuna poumirati znatno prije negoli se iskobeljamo iz tako zakučastih formulacija. UNEP svejedno nastavlja dalje jednako nadobudno, valjda sam nemajući drugog izbora, pa ustrajava na pokušaju da bude koristan. Do kraja strategije nižu se dovitljive ideje o privođenju svih nas plemenitoj svrsi, pa i "poslovne zajednice", ali da se ne osjeti zasebno prozvanom.
Nećemo ovdje posebno nabrajati tehničke mogućnosti za takav pothvat, koliko god bile zanimljive i možebitno efikasne. Intencija autora strategije dade se svesti na onu notornu dilampedusijansku formulu mijenjanja svega, a da sve ostane isto. Kapitalistima se ne izmiče sasvim perspektiva daljnjeg namicanja profita, s time da bismo im u presudnoj mjeri trebali osigurati amortizere u vidu javnih subvencija za tranziciju u zelenu ekonomiju i sl. Jer govorimo o posvećenim čuvarima naših radnih mjesta, a ne tamo nekakvim eksploatatorima uzurpiranog rada i viška ostvarene vrijednosti.
Pored svih tih preusmjeravanja javnobudžetskih poticaja, nagodbi s tržištima kapitala i olakšica za kooperativnije tržišne protagoniste, međutim, treba biti jasno i to da zaoštravanje prilika u ekološkom i sigurnosnom kontekstu može velikim dijelovima famozne poslovne zajednice itekako pasati. Barem dok se karte ne poslože nekako drukčije, što nije tako vidljivo našim ugostiteljima, ali neka pitaju svoju bivšu banku – onu koja ih je napustila – zašto njoj i kako ekonomski baš odgovara lockdown.
Sve ranije pouke o kapitalu ukazuju na to da mu svakojake krize čine dobro i da ga ne treba odmjeravati općim parametrima normalnosti ili nedajbog prirodnosti. A ovdje govorimo o stvarima prirode, ne gubeći pritom iz vida da UNEP djeluje u kontekstu realnih prilika. Tu strategiju tako određuje naočigled dozirano taktiziranje, ne bi li se nekako umililo silnike u njihovu prezrivom vajkadašnjem neobaziranju na posljedice koje trpe najšire mase.
UNEP, konačno, jest samo jedan segment Ujedinjenih naroda, naočigled podcijenjen, a davno je obesnažena čitava ta nekoć perspektivna organizacija. I vjerojatno ne treba naglašavati u ime čijeg interesa se to desilo, pa ćemo samo napomenuti da je Vijeće sigurnosti, tijelo ispred kojeg je protekli tjedan uobičajeno nadahnuto izlagao Sir David, sačinjeno od pet stalnih i 10 nestalnih zemalja-članica. U prvih pet nije npr. Indija, ali jesu npr. Velika Britanija i Francuska, sve u skladu s cinizmom ustobočenim naspram opstanku ljudske vrste.
