>

novosti logo

Kultura Kultura

Projekt pjesma

Punih je deset godina prošlo otkako se Ivan Šamija, pjesnik za naše pjesničko podneblje neobične profesionalne pozadine (školovan i zaposlen kao znanstvenik, molekularni biolog), oglasio stihovnim prvijencem, obećavajućom no polovično realiziranom knjigom ‘Kupolenebo’. Ta se duga tiha dekada isplatila: Šamija se konačno javio promišljenom, čvrsto konceptualiziranom, konzistentno izvedenom, upečatljivom knjigom, poetički više no apostrofiranom geografskom odrednicom izmještenom iz već spomenutoga pripadajućeg podneblja. Pritom mu glavno uporište nije proklamirani tematski sklop, pseudoputopisna mistifikacija ili neka ‘sumatraistička’ egzotizacija, već ono što je prošloj knjizi kronično nedostajalo – minuciozan, filigranski rad u ritmu i jeziku.

Kronotop puta ipak ostaje pjesnikovom dominantnom matricom, a fizičko i/ili ‘duhovno’ izmještenje osnovnom udarnom iglom koja otvara prostor pjesme. Središnji nas je ciklus ‘Kupoleneba’ tako prošetao od Rima, preko Dubrovnika i New Yorka, do Sarajeva i Napulja, pridružujući već u naslovu svakome toponimu jedno osobno ime, signirajući time tešku izvedivost čisto prostornih pomaka, uzaludnost bijega u makar i trodimenzionalnu mapu. O tome da je mjesto rijetko, za čovjeka možda i nemoguće samo fizička, geografski determinirana kategorija, svjedoči i ‘Projekt Poljska’.

U čvrstoj čahuri letargije i stupora izmaštao sam vrt i u njemu uzgajao povrće, reći će Šamija već na početku. Slične će autoreferencijalne, u principu poetičke i metapoetičke opaske ostati rasute čitavim tekstom, inzistirajući, od samog naslova, na vlastitoj procesualnosti i proizvodnosti: projekt, eksperiment, izmišljanje. Istovremeno se spomenuti proces i njegov ‘proizvod’ – Poljska kao izmaštano, tekstom istkano utočište, dobrovoljni duhovni egzil, rizomatska metafora koja nema previše veze s fizičkim i političkim, tek donekle možda poetičkim koordinatama ‘zemaljske’ Poljske – neprestano, možda najviše baš kada se naizgled eksplicitno obznanjuje i razotkriva, ciljano mistificira. U naznačenom kontekstu riječ ‘Poljska’ može se u djelu sastavaka, doppelgangerski umnožena, čitati istovremeno i kao ‘pjesma’.

Ta Poljska/pjesma na kraju možda najviše nalikuje kakvoj srednjoeuropskoj, monokromatskoj, u lajtmotive blata, rasapa i neke epohalne truleži koja zahvaća samu srž ukotvljenoj verziji Michauxove Zemlje magije. Prozne fragmente koji se katkad nadovezuju jedan na drugi a katkad ih je moguće čitati kao rasute, umetnute lirsko-pikarske epizode jednoga unutarnjeg putovanja uokviruje hod godine, neumoljivi ciklički raspored njezinih doba, dok htonički element buja u njihovom temelju. Temeljni je stanovnik tog svijeta podivljala flora, zag(l)ušujuća priroda upotrijebljena kao školski objektivni korelativ. Efektno izvedene fusnote ponašaju se ponekad kao super-ego teksta, urednik ili komentator iz sjene, a pojedini sastavci ulaze u implicitni intertekstualni dijalog s drugim pjesnicima koji su se na razne načine bavili nekom jednako imaginarnom Poljskom, posebice Rešickim.

Ovoj se neobičnoj knjizi mogu prigovoriti povremena manirizacija, opterećujuća repetitivnost ili pokoja pretjerano iskićena poredba, no ona ostaje snažnim, uznemirujućim signalom jednog plodonosnog pjesničkog egzila.