U romanu ‘Kuga’ Alberta Camusa liku koji u gradiću pogođenim zarazom vodi bilješke o boleštini i ponašanju ljudi, noćni čuvar hotela u kojem je odsjeo i koji je inače uvjeren u vlastitu sposobnost predviđanja daljnjeg razvoja događaja, kaže da bi potres (!) u postojećim okolnostima bio mnogo manje zlo, a zatim zaključuje da tu svinjariju od bolesti nose u srcu i oni koji je nemaju. Prizor iz romana koincidira s našom zbiljom, a aktualnu pandemiju koronavirusa i zaštitu narodnog zdravlja prate degenerativne društvene mijene: država i njezine strukture pandemiju koriste za nategnute usporedbe s ratnim razdobljem, u kojem su unaprijed poznati heroji i heroine, ali i negativci, pri čemu se provode političke, medijske i građanske hajke na sva sumnjiva (su)građanska lica, stigmatiziraju se nevladine i manjinske udruge, kao i oboljele osobe i oni koji su potencijalno s njima bili u kontaktu.

Barbara Stelzl-Marx kaže da vladajući u kriznim situacijama imaju dva zahtjeva prema stanovništvu: traže se poslušnost i suradnja. Posluh podanika u doba kuge politički je san snova svakog vladara. Sada živimo taj njihov san – ističe Oriana Ivković Novokmet

‘Mi smo u ratu. Rat nosi žrtve. Smrt postaje dio naše svakodnevice’; ‘Hrvatska u ratu. Nema predaje!’; ‘(…) opet smo u ratu, ali sad protiv nevidljivog neprijatelja’, neki su od medijskih naslova i najava vezanih uz pandemiju. Da smo u ratu, obznanio je već otprije premijer Andrej Plenković, a predstojnik njegova ureda Zvonimir Frka-Petešić na Twitteru je objavio kako na prozoru pjeva ‘Moju domovinu’, uz poruku da ćemo virus zajedno pobijediti ako budemo odgovorni i složni kao u Domovinskom ratu. Ratnu retoriku mogli smo čuti i od članova Nacionalnog stožera civilne zaštite, kojem je na čelu ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Tako je inače odmjereni ministar zdravstva Vili Beroš jednom prilikom kazao kako je dobio informaciju da su pojedini liječnici namjerno sklanjali zaštitnu opremu s polica da bi stanje prikazivali kao loše i kako u svakom ratu postoji peta kolona, da bi drugom prilikom inače visoko profesionalna Alemka Markotić, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević, prekršitelje samoizolacije usporedila s teroristima koji u trgovačkom centru pucaju iz puške, nazvavši ih dodatno – bioteroristima. I tu nastaju problemi jer se u svakom, pa i ovom ‘ratu protiv virusa’, za svako nepoštivanje obrambenih strategija – u ovom slučaju samoizolacije i karantene – traže potencijalni krivci, rastu sumnja i panika i stigmatiziraju se određeni članovi zajednice.

Tezu da smo u ratu opovrgava Oriana Ivković Novokmet, izvršna direktorica Gonga, naglašavajući da se borimo isključivo za zdravlje i dodajući da se ratna terminologija koristi u službi propagande radi postizanja poslušnosti.

- Austrijska povjesničarka Barbara Stelzl-Marx kaže da vladajući u kriznim situacijama imaju dva zahtjeva prema stanovništvu: traže se poslušnost i suradnja. Ona zatim navodi izjavu filozofa Michela Foucaulta: posluh podanika u doba kuge politički je san snova svakog vladara. Mi sada živimo taj njihov san - kaže naša sugovornica.

Da se postojeća pandemija koristi u svrhu homogeniziranja nacije putem mitova o ratnom jedinstvu smatra i teoretičarka i članica Radničke fronte Katarina Peović. Ne misli pritom da su ministar Beroš ili infektologinja Markotić svjesno u takvo što uključeni jer su izjave o petokolonašima i sl. više posljedica javno prihvaćene retorike, zapravo društvene klime koja pozivanjem na devedesete i rat pokušava stvoriti koheziju i homogenizirati naciju.

- Ni kohezija ni homogenizacija nisu same po sebi loše, no problem je s motivom koji stoji iza njih – a lekciju devedesetih valjda smo savladali. Dok je narod pjevao ‘Moju domovinu’, kršila su se ljudska prava i pljačkala društvena imovina. Kako je nestalo društvene imovine, sada se treba okrenuti ‘uhljebima’ u javnom sektoru, svima onima zaštićenima kolektivnim ugovorima, a kako bi se ‘oslobodila’ sredstva za ‘poduzetnike’. Vjerujem da je porast agresije države samo uvod u novu fazu obespravljivanja i razvlaštenja narodne većine - kaže za Novosti Peović.

No umjesto društvene kohezije, zavladala je stigmatizacija pojedinih kategorija građana. Pogođeni su njome i oni kojima nije propisana mjera samoizolacije (čije je kršenje inače kažnjivo kao prekršaj, a pod određenim uvjetima može biti i kazneno djelo širenja i prenošenja zarazne bolesti) i koji se zapute u kratku šetnju, pritom poštujući mjere socijalne distance, ali i preporuke epidemiologa da je boravak na zraku poželjan. Policija je tako nedavno u Splitu privela dvije žene koje su bile u šetnji, a fizički je onesposobila muškarca kojeg je kao savjesnog građanina zanimalo zbog čega jednu od njih grubo za ruku potežu prema automobilu. U potjeru za građanima šetačima aktivno su uključeni i neki sugrađani, jer kako objasniti više od tri hiljade prijavljenih građana. I premda među prijavljenima ima i onih koji svjesno krše propisanu im mjeru samoizolacije, triput je više nevinih građana kojima su njihovi prijavitelji, koji krate dane nadzirući ponašanje drugih, stvorili dodatnu neugodu.

Jednom kada se uvede ‘ratno stanje’, njega je teško mijenjati. Ono što je najteže mijenjati su ljudska prava i materijalni uvjeti deprivilegiranosti koje Vlada sada pokušava nametnuti – kaže Katarina Peović

Stožer stalno naglašava da boraveći u kući štitimo druge, što je mjera čija se svrha već dokazala, no ona se i zloupotrebljava za stigmatizaciju nekih kategorija građana. ‘Nije sad vrijeme za ljudska prava’, požurili su poručiti neki putem društvenih mreža, dok ludilo korone uzima sve više maha. I premda je prije koji dan na pitanje građana zašto se javno ne objavljuju imena onih koji krše odredbe samoizolacije ministar Božinović kazao da to nije demokratski standard i da se te osobe ne mogu stigmatizirati, šteta je već učinjena. Dobar primjer je nedavni slučaj u kojem je, prema nalogu upraviteljice jedne trgovine iz mjesta kraj Trogira, šefica dućana otjerala s posla dvije radnice, inače sestre, i naložila im testiranje na koronavirus zbog saznanja da je oboljela jedna njihova rođakinja, s kojom sestre godinama nisu bile u kontaktu.

Na mračne devedesete i harangu protiv građana koju je provodio huškački Slobodni tjednik, objavljujući spiskove navodnih kosovaca, podsjetilo je i objavljivanje liste zaraženih građana na Murteru početkom ovog mjeseca. Neki od prokazanih potužili su se lokalnim medijima da ih se objavljivanjem osobnih podataka stigmatizira, a kruženjem popisa i njegovim autorima moralo bi se pozabaviti i Državno odvjetništvo. Mejnstrim mediji nekritički prenose i objave s društvenih mreža, poput one selebritija Marka Grubnića koji je poručio, između ostalog, da su oni koji idu na trčanje, umjesto da ostanu doma i pomognu jedni drugima i zdravstvu, sebični, bezobrazni, neodgovorni i – potencijalni ubojice.

Dio medija, napose javna televizija, ali i one komercijalne s nacionalnom frekvencijom, zorno pokazuje da su umjesto korektiva zapravo produžena ruka vlasti. Vidljivo je to prije svega iz načina komunikacije novinara na konferencijama Stožera, čije članove i uživo tretiraju kao heroje, mada oni samo rade svoj posao, pa rijetko možemo čuti kakvo kritički intonirano pitanje. Možda bi to moglo biti pitanje o eventualno premalom obuhvatu testiranja, ili zašto nitko onkološke bolesnike iz drugih mjesta a koji se liječe u Zagrebu nije obavijestio o vremenu i načinu preuzimanja terapije, već su se za takvu informaciju morali pobrinuti sami, ili hoće li kaos koji je u zdravstvu vladao prije epidemije nakon nje biti još veći.

Stoga nema mjesta čuđenju kada na presicama Stožera svakodnevno slušamo ministra unutarnjih poslova kako upućuje salve pohvala medijima za dobro obavljen posao. A kada Stožer pusti u javnost informaciju da određeni pojedinci u dalmatinskim gradovima navodno piju po kafićima sa zatamnjenim staklima, medijska potraga za takvim sumnjivcima ubrzo kreće. No teško ih je pronaći – očito su domišljatiji od novinarskog nerva. Upućeni smo i na televizijske priloge u kojima se novinari ponašaju revnije od policije: rastjeruju ljude s javnih površina, služeći se pritom nepriličnim rječnikom, poput spominjanja ‘neposlušnih krkana’.

S pitanjem o ulozi medija i postoji li kakav politički pritisak na njih, a u vezi spominjanog sastanka glavnih urednika s premijerom Plenkovićem, pokušali smo kontaktirati predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Hrvoja Zovka, no do zaključenja ovog broja nismo ga, nažalost, uspjeli dobiti.

- Kada čujete neka od pitanja na presicama, neugodno se iznenadite kada vidite da novinarke i novinari mogu zazivati veće restrikcije od onih kojih se dosjete vladajući. Zanima ih zašto se ne objavljuju imena osoba u samoizolaciji, gdje su narukvice za praćenje itd. Etički je neprihvatljivo proganjati starije građanke i građane po tržnicama, u vrijeme dok njihov rad nije bio ograničen, sve to navodno za naše dobro. Novinarke i novinari ne bi smjeli biti policajci ili stožeraši, nego bi trebali pozivati Vladu i institucije na odgovornost. Javni je interes da imamo zdravo, ali i dobro funkcionirajuće demokratsko društvo - kaže Oriana Ivković Novokmet.

Zanimljivo joj je i to da uz obožavanje vladajućih, pogotovo ministra Beroša, dio medija traži krivce za krizu u javnom sektoru, prije svega u sindikalnim vođama.

- Javni sektor smatraju nedovoljno solidarnim, zazivaju se otpuštanja, guraju se mikrofoni s pitanjima: A gdje ćete vi rezati? Doima se kao da neki novinari Vladine mjere ne propituju, nego ih provode na terenu, i to odlučnije od ministara. Istovremeno, ‘Financial Times’ piše kako bi se zbog posljedica virusa mogao mijenjati društveni ugovor na način da koristi svima – da se na javne službe treba gledati kao na investicije, a ne kao na trošak - govori Ivković Novokmet.

Jedno krilo bojnog polja čine pak teoretičari zavjere s tvrdnjom da je koronavirus zapravo biološki rat, ali i pojedini medicinski stručnjaci poput Lidije Gajski i Srećka Sladoljeva koji u opskurnim desničarskim emisijama pokušavaju umanjiti opasnost od koronavirusa. Njima uz rame našao se i saborski zastupnik Ivan Pernar koji se na Facebooku zapitao smatramo li normalnim da cijela država mjesecima bude paralizirana i u karanteni zato da bi neki djed ili pradjed živio dan, tjedan, mjesec ili godinu dulje. Zbog takve stigmatizacije i diskriminacije starijih osoba izazvao je osudu dijela javnosti i reakcije Hrvatske stranke umirovljenika i Hrvatske udruge umirovljenika.

Naše sugovornice napominju da su napadi s desnog političkog spektra na manjinske udruge i organizacije civilnog društva direktna posljedica ratne retorike vladajućih. Tako su iz marginalne strančice Neovisni za Hrvatsku Brune Esih pozvali da se zbog epidemije koronavirusa i za spas gospodarstva prekine financiranje nevladinih udruga, odnosno lijevog spektra civilnog sektora. Cilj je priprema terena za ‘opravdane rezove’.

- Jednom kada se uvede ‘ratno stanje’, njega je teško mijenjati. Ono što je najteže mijenjati su ljudska prava i materijalni uvjeti deprivilegiranosti koje Vlada pokušava nametnuti već obespravljenim radnicima, nezaposlenima, zaposlenima na nesigurnim ugovorima. Pored pojačanog nadzora, nepotrebne represije i policijskog mentaliteta koji uvodi ova Vlada, treba se zabrinuti i zbog daljnjeg ovlaštenog kršenja radničkih prava i davanja poslodavcima faraonskih moći da od radnika rade što hoće - ističe Katarina Peović.

U Gongu su pak izašli sa zahtjevima za očuvanje demokracije u vrijeme koronavirusa. Osim nužnosti da se mjere u Saboru donose dvotrećinskom većinom, traže građansko-parlamentarni nadzor nad izvanrednim mjerama, koje moraju biti detaljno popisane, zakonski utemeljene i vremenski ograničene. Osobito jer bi duži period pandemije mogao donijeti daljnju suspenziju demokracije, ljudskih prava, ali i razbuktavanje nacionalizma, gubitak privatnosti, neograničenu vlast i policijsku državu. Potrebno je sačuvati ljudskost, čemu doprinos moraju dati i građani i odgovorna vlast.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.