Novosti

Kultura

Propusti u ringu

‘Lijevi kroše’, film Antoinea Fuquae: Film u cjelini ipak pruža dovoljnu dozu energije da ga se u konačnici može ocijeniti solidnim filmom, ali njegov prolog i glumački entuzijazam obećavali su daleko više

4qx8vv8u10cbhgbey42z82xp5kb

Potencijalna atraktivnost za filmsko uprizorenje, kao i činjenica da je povijest tzv. plemenite vještine prepuna dramatičnih mečeva, razlog su konstantnog filmskog interesa za boks. Često su predmet obrade bili stvarni šampioni od Jima Corbetta (‘Džentlmen Jim’ Raoula Walsha iz 1942.) preko Jakea LaMotte (‘Razjareni bik’ Martina Scorsesea iz 1980.) do Muhammada Alija (‘Ali’ Michaela Manna iz 2001.), ali boksački filmski klasici nastajali su i na temelju fiktivnih karaktera - dovoljno je spomenuti ‘Namještaljku’ Roberta Wisea iz 1949., ‘Rockyja’ Johna Avildsena i Sylvestera Stallonea iz 1976. ili ‘Djevojku od milijun dolara’ Clinta Eastwooda iz 2004. Dakako, ni u jednom od bitnih boksačkih filmova nije bila riječ samo o boksu, štoviše odnosi izvan ringa, suočavanje protagonista s najvećim protivnikom – sobom samima, nosili su te naslove, a boksački mečevi uglavnom su služili za ilustraciju i poentiranje izvansportskih drama. Najnoviji ambiciozni prilog značajnoj tradiciji boksačkih filmova je ‘Lijevi kroše’, ostvarenje režisera i producenta Antoinea Fuque te idejnog nositelja projekta (tzv. izvršnog producenta) i scenarista Kurta Suttera.

Riječ je o filmu koji je Sutter, kreator popularno-kultne tv-serije ‘Sinovi anarhije’, osmislio za Eminema, međutim kad je slavni reper odustao od glavne uloge, ona je povjerena Jakeu Gyllenhaalu, jednom od najambiocioznijih glumaca današnjice. Gyllenhaal u ulozi boksača izniklog iz sirotišta koji ostaje slomljen i dezorijentiran nakon pogibije voljene supruge, svjetionika njegova života, grize svom snagom, ali nažalost materijal s kojim mora raditi nije na nivou njegove volje da kreira veliku rolu. Posljedica je to Sutterova scenarija kao spoja rizika i općih mjesta, a veliku pomoć nije pružio ni Fuquin redateljski prosede. Uvodni dio filma, koji slika interesantan odnos osebujnog šampiona (Gyllenhaal) i njegove supruge (Rachel McAdams), s kojom je zajedno od 12. godine života kad ju je upoznao u sirotištu, odnos dodatno oplemenjen kćerkicom (Oona Laurence), prilično je dojmljiv. Zanimljivo je pratiti fizički snažnog i slavnog boksača, koji rabi svojevrsni mazohistički boksački stil (nemar prema obrambenim tehnikama i primanje teških udaraca koji ga, međutim, motiviraju za razorne kontranapade), u interakciji sa suprugom spram koje je mentalno inferioran i 10-godišnjom kćerkicom koja je zapravo njegov psihički nivo. Zanimljivost dodatno začinjava ekspresivna izvedba Rachel McAdams, međutim kad glumica/lik nestane iz filma (spomenuti rizični dio scenarija), stvari kreću prema dolje. Na papiru nije trebalo biti tako, jer u središte dolazi potencijalno vrlo potentan odnos oca i kćerkice u novim okolnostima, kojem se ravnopravno pridružuje boksačev odnos s novim trenerom (Forest Whitaker). Međutim relacija otac–kći, ritmom koji diktira djevojčica, mehanički se odvija po principu toplo-hladno, dok je ona između boksača i trenera uglavnom svedena na stereotip. Pritom ti odnosi jedan drugom konkuriraju pa nijedan ne dobiva dovoljnu elaboraciju, a posebna je šteta što Fuqua nije koncentriranije radio s malom Oonom Laurence koja u pojedinim scenama briljira, ali u drugima je žrtva scenarističkih klišea i dječje glumačke patetike. Fuqua je režiser koji zna biti sklon patetici i bombastičnim vizualnim rješenjima, što je vidljivo i ovdje, osobito u tretmanu završnog meča kad je sav usredotočen na efemerne nazovi atrakcije i postizanje klimaksa, umjesto da se kreativnije pozabavi djevojčičinom percepcijom presudnog okršaja. ‘Lijevi kroše’ u cjelini ipak pruža dovoljnu dozu energije da ga se u konačnici može ocijeniti solidnim filmom, ali njegov prolog i glumački entuzijazam obećavali su daleko više.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više