Novosti

Društvo

Protumamićevska mobilizacija

Iza svrgavanja Zdravka Mamića očito se kotrlja širi narodno-mobilizacijski impuls koji ima mogućnost iscuriti i kudikamo obuhvatnije od nogometa

4ukc90ls9aq4kjd14gmuuvbk331

Zdravko Mamić s predsjedničinom svitom (foto Goran Stanzl/PIXSELL)

S početkom proljetnog dijela nogometnog prvenstva iznova je u Hrvatskoj aktivirana i ona popratna fronta, nenatjecateljska, a koja regulira odnose vezane uz taj sport. Jasno, posrijedi je ogled u kojem na jednoj strani stoji paravlast Zdravka Mamića, uzurpatora Dinama i najvećeg dijela domaćeg nogometa općenito, skupa s njegovim sportsko-funkcionerskim ađutantima, nogometnim sucima, pravim sucima, političarima i klasičnim podzemljem, dok su na kontrapoziciji sve donedavno usamljeni bili navijači Hajduka i sam njihov klub. No borba potonjih za jednakost u nogometnoj organizaciji i za narodno odlučivanje o sportu donijela je u međuvremenu neke pomake zbog kojih te relacije ipak postaju drukčije i bolje.

Za početak, Hajduk u tome više nije tako samotan: u njegovu višegodišnju kampanju uključili su se pripadnici najšireg navijačkog skupa, onog koji bodri nacionalnu reprezentaciju. Bojkot protiv te institucije pod ovlastima Hrvatskog nogometnog saveza – ukupno, notorne Mamićeve igračke – prerastao je u ozbiljnu akciju na razini čitave zemlje minus, očekivano, dijaspora. Pravosudna obrada Zdravka Mamića nije pritom odmakla koliko bismo valjda željeli, mada ni on baš nema razloga za opuštanje, bez obzira na spomenuta mu čvrsta uporišta. Ali simultano su lani pali i njegovi zaštitnici u FIFA-i i UEFA-i, poduzetnici sličnog kova, što je i ovoj državi, ranije izloženoj beskrupuloznom pritisku tih adresa, otvorilo nešto prostora za djelovanje.

U tom periodu donesen je na inicijativu navijača Hajduka novi Zakon o sportu, dizajniran kako bi ukinuo određene abnormalne povlastice i mogućnosti Mamićeve hegemonije: netransparentno financijsko poslovanje, strukturiranje skupštine HNS-a prema interesu najbogatijeg itd. Stupio je na snagu prije nekoliko dana, HNS je reagirao ustavnom pritužbom i javnim očitovanjem da se zakon uopće ne odnosi na njih, a što je dosta zanimljiva kombinacija. Ali odbijanje tog saveza da se povinuje zakonu polazi od najveće mane novog akta, naime od činjenice da njime nisu propisane dovoljno uvjerljive sankcije kojima bi sportska inspekcija konačno efikasno raščistila s HNS-om. Takav aranžman zakonodavca pokazuje da tzv. politička volja nije s punijim zamahom udarila na Zdravka Mamića, iako se pomiče i raste, dok glavne silnice otpora i dalje djeluju u najvećoj mjeri alternativno. Mamić i dalje posluje nesmetano u korist svog bankovnog računa i na štetu javnih financija te javnog dobra – a to nogomet u cjelini makar teoretski jest. I dalje su neoštećene klijentelističke mu veze sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem ili pak njegova privatna bliskost s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović. Doima se zato da će se čitava ta skalamerija ipak nekako dovući barem do velebnog Europskog prvenstva u Francuskoj na ljeto.

Zakon je, međutim, dočekan i dvama interesantnim financijskim dokumentima: redovnim izvještajem UEFA-e o poslovanju klubova u Europi i studijom Instituta za javne financije, na istu temu, u Hrvatskoj. Prvi dokument pokazuje da su naši klubovi u 2014. poslovali najgore na kontinentu, a drugi donosi strukturu tog poslovanja tokom iste godine, uz neke korisne opaske. Dinamo preklani dakle bilježi daleko najveći gubitak, sa 90 milijuna kuna naspram Rijeke sa 14 i Hajduka te Splita s po šest milijuna, Osijeka s četiri i pol itd. Ali samo Dinamo prima enormnu godišnju podršku od 20 milijuna kuna iz gradske blagajne; DORH-u ostaje da vidi po kakvim off-shore računima otječe razlika od prodaje igrača.

Ovdje nije zgoreg reći i da je Hajduk prošle godine prešao u poslovanje s plusom, nakon više godina ozbiljne upravne sanacije i povrata najvećeg dijela ranije nakupljenog duga, a sve pod indirektnim nadzornim ovlastima navijačke zajednice. Ali vratimo se na studiju IJF-a koju potpisuju Ante Bajo i Marko Primorac, te iznose pokazatelje da nogomet i klubovi u Hrvatskoj, sve više okrenuti preprodaji profesionalnih igrača, više nisu javno dobro u punom smislu tih riječi. Oni su podložni prvenstveno privatnim interesima i profitnim motivima, pored povlaštenog tretmana u pogledu organiziranosti, i više nego dubioznih poreznih okolnosti pri transferiranju nogometaša.

Sve to nogometni narod odavno zna, pa zato ni Dinamo više nema svoje navijače na tribinama, a na red je došla, rekosmo, i reprezentacija. Upravo u vezi s njom, odnosno s njezinom centralom, Hrvatskim nogometnim savezom, dogodilo se ovih dana nešto veoma uzbudljivo na jednoj novoj razini. Hajdukovi navijači upozorili su javnost na Facebooku da kupnja Karlovačkog piva znači sponzorsku potporu Hajduku, dok se s Ožujskim pivom potpomaže HNS. Na to su žustri odvjetnici Zagrebačke pivovare zaprijetili drskom počinitelju, ali su se ubrzo i povukli te ispričali, očito shvaćajući kud ih može u biznis-perspektivi odvući takvo konfrontiranje, s obzirom na postojeći odnos snaga koji se mijenja vidno na štetu HNS-a.

Veliki sponzori, bogate kompanije čiji interes nije upitan, reklamama usprkos, izravno su presudile i rečenim Mamićevim mentorima u međunarodnim nogometnim institucijama. Jednom kad su ih se odrekli radi obrane svog kapitala, visoki nogometni uglednici našli su se učas na vjetrometini koja odbija svaku političku zaštitu, a obrnuto proporcionalno privlači istražna tijela. To još uvijek ne znači, ako dalje slijedimo analogiju, da Zdravko Mamić ne bi uspio na koncu izvrdati ruci službene pravde, znajući s kim sve imamo posla u sektoru. Ivo Sanader izgledao je onomad kao najnapušteniji čovjek na planeti, a ipak se danas brani sa slobode i nitko ne može pouzdano tvrditi da tu neće i ostati.

No valja primijetiti još jedan bitan moment koji ulazi u kompletnu priču: uloga Mosta u opisanim relacijama, i samo držanje njegovih prvaka spram pitanja Mamića i HNS-a. Budući da su mostovci većinom južnjaci, silom zavičajnih prilika bili su sasvim određeni u ovom predmetu i prije negoli su se uspeli na Markov trg. Sad odozgo poručuju, gotovo pa u maniri Željka Jovanovića nekoć, da će spasiti hrvatski sport od privatnog parazitiranja na njegovim najizdašnijim resursima. I moguće je da hoće, u krajnjoj liniji zato što se i Most naposljetku mora uplesti u nešto mimo HDZ-a, naklonog inače Zdravku Mamiću. Nije da treba očekivati razvrgavanje koalicije zbog tog pitanja, ali Mamić bi nakon još malo slabljenja mogao završiti kao žrtva njihova mira u kući.

To ukazuje također na pretpostavku da je nogometna reforma generalno političarima manje značajna, između svih razvikanih reformi koje tek moraju odglumiti, pa bi se na ovom području nešto čak moglo i promijeniti nabolje. Zvuči paradoksalno, a i funkcionirat će nadalje tako: politika će se zauzeti oko tih promjena samo ako ostane u uvjerenju da nisu pretjerano bitne. S druge strane, javni dobitak mogao bi iznenaditi njih i slične cinike, jer se iza svrgavanja Zdravka Mamića očito kotrlja širi narodno-mobilizacijski impuls koji ima mogućnost iscuriti i kudikamo obuhvatnije od nogometa, a tad bi već bilo kasno da jednostavno vrate sva pravila igre na staro.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više