Novosti

Kronika

PTSP vučem od NDH

Danas mnogi navodno boluju od nekakvog PTSP-a, a ja tog vraga još od doba NDH nosim u sebi i prepinjem nekako s njime bez tableta i ičije pomoći, kaže Milan Uzelac iz Starog Sela Topuskog na Kordunu

N9qz67bjpgjztd1twi0pgo079h1

Milan Uzelac (lijevo) i Stanko Rajšić

Dva puta sam bježao iz svoga rodnog sela glavom bez obzira: prvi put kao sedmogodišnjak pred ustašama, spašavajući se od sigurne smrti, a drugi put 54 godine kasnije, u Oluji. Trećeg puta valjda neće biti, a ako ga i bude, ja nikamo više neću ići – kaže nam danas 87-godišnji Milan Uzelac iz Starog Sela Topuskog na Kordunu. Njegove su nevolje, pojašnjava nam, započele čim je završio prvi razred, u ono zlo doba kad su u ime novouspostavljene kvislinške države ustaše harale po kordunskim selima, ubijajući i odvodeći s raznoraznim ‘alibijima’ staro i mlado. Tako se Milanov otac Mile prevario, pa odazvao njihovu pozivu na ‘pokrst’ u Glinu, vjerujući poput tolikih drugih muškaraca pravoslavaca da će promjenom konfesije spasiti cijelu svoju obitelj: naravno, to se nije dogodilo, a Mile se iz Gline nikada nije vratio. Njegova je porodica, sluteći što se zbilo, pod okriljem noći pobjegla s obiteljskog imanja i utočište potražila na Baniji, u selu Hajtić.

- U tom se seocetu tada bilo našlo 28 gladnih i uplašenih Kordunaša, i ja među njima. Tamošnji su nas seljani primili kao braću, neke posakrivali na vlastitim imanjima, a druge po susjednim selima. Mi smo dospjeli u Balinac na obližnjem brdu Baltiću, ali ni ondje nismo bili sigurni jer smo s obližnjih vidikovaca mogli vidjeti glinske ustaše kako pale i ubijaju po dolini. Živjeli smo poput zečeva, skačući svako malo s brda na brdo u potrazi za zaklonom i u strahu da nas ne otkriju. Iako sam tada imao jedva sedam godina, tu stravu i zebnju za goli život još uvijek ne mogu do kraja izbrisati iz svoje stare glave. Danas mnogi navodno boluju od nekakvog PTSP-a, a ja tog vraga od tog doba nosim u sebi i prepinjem nekako s njime bez tableta i ičije pomoći – opisuje nam naš sugovornik slike što ih nosi iz nimalo idilična djetinjstva.

Pred sam kraj rata, prije konačnog oslobođenja zemlje od fašističkog terora, Milan se sa svojima uspio nekako vratiti u Staro Selo Topusko, gdje su na mjestu svog imanja našli tek zgarište. Porodična im je kuća bila izgorjela do temelja, pa su za početak podigli svojevrsnu zemunicu, prekrivenu osušenom komušinom. Premda još golobradi dječak, na pragu dvanaeste, Milan je od otpadne cigle i kamenja sazidao nekakvu peć koja bi dimila na sve strane, ali su se on, sestra Milka, brat Bogdan i majka im Stanica bar uspijevali nekako zagrijati dok bi uz nju sjedili na klimavim stolcima sklepanima od neizgorenih dijelova nekadašnjeg namještaja seoskih kuća.

- Prve su poratne godine bile godine gladi i siromaštva. Kad je malo krenulo nabolje, oko 1953., oženio sam se pa odmah otišao služiti vojsku u Belu Crkvu… eh, ondje sam se napokon dobro najeo! Po povratku sam se započeo baviti poljoprivredom, pa smo žena Jelica, i sinovi Mile i Rade mogli dobro živjeti od rada svojih ruku sve do 1991. godine. Tada su opet zaredale nevolje koje su potpuno promijenile život naše obitelji: prvo je Jelica umrla, a onda je započeo posljednji rat - prisjeća se Milan Uzelac.

Kad su prvih dana kolovoza 1995. zagrmjeli topovi, a puščana se paljba sve više približavala selu, Milan je odlučio pobjeći te tako spasiti sebe i sinove, iako pojma nije imao kamo će u traktorskoj koloni krcatoj ljudima i najosnovnijim stvarima. Danima su putovali u neizvjesnosti i strepnji, da bi se nakraju s masom drugih izbjeglica obreli u Jagodini. Domaći su ih prihvatili u skladu s mogućnostima, pa je tako Uzelčevima jedan mještanin ustupio vikendicu u obližnjim brdima.

- Sina Radu odmah su pokupili arkanovci i odvukli ga na nekakav položaj uz granicu s Mađarskom. Ondje je proveo 105 dana, a da mi svo to vrijeme nismo znali je li bio živ ili mrtav – kaže vremešni čovjek koji je četiri godine životario u tuđoj kući i stranoj zemlji, pa se potom odlučio vratiti na Kordun.

- Vratio sam se nekoliko dana prije početka NATO-bombardiranja Srbije. Upravo ovdje, iznad naše kuće, američki avioni koji su polijetali iz Italije razdvajali bi se u dva smjera, jedni prema Novom Sadu a drugi prema Beogradu. Kuća je tada još bila potpuno devastirana, bez vrata i razbijenih prozora, iščupanih elektroinstalacija; za obnovu sam od hrvatske države dobio petnaestak hiljada kuna, pa sam s time učinio koliko sam mogao. Sada živim od poljoprivrede kao i nekad, ali dobivam i osam stotina kuna mirovine mjesečno. Nekako preživljavam – objašnjava nam.

Kad podmiri sve režije, Milanu Uzelcu od penzije preostane kojih stotinjak kuna, pa mu se dugovi samo gomilaju. Da mu nije njive i povrtnjaka, ni za hranu ne bi imao, pa je iz dana u dan zabrinutiji radi nemoći koja stiže s godinama, unatoč tome što je siguran da ga sin Rade i supruga mu neće ostaviti samoga i na cjedilu. Uostalom, na neimaštinu i nevolje naviknuo je još kao sedmogodišnjak. Posebno mu veselo bude kad mu u posjet svrati susjed i prijatelj Stanko Rajšić, inače zaposlenik Odjela za društvene djelatnosti Općine Topusko.

- Vezan sam uz Uzelčeve otkako sam s Milanovim sinom Milom, koji danas živi u Beogradu, išao u školu u Katinovcu te dijelio brojne zgode i nezgode uglavnom idiličnog djetinjstva i mladenačkih dana. Kako sam zaposlen u Općini, dobro poznajem stanje u ovom selu i okolici. Nastojim ljudima pomoći kolikogod mogu, ali sva moja pomoć ne može riješiti najveći problem, a to je odumiranje cijeloga kraja. Za ilustraciju, ovdje je prije 90 godina, prema službenim podacima, bilo više od 1.500 seljana: nakon Drugoga svjetskog rata taj se broj prepolovio, a danas ih je jedva stotinjak i to u prosjeku starih šezdesetak godina – zaključio je Rajšić.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više