Pjesnikinja, prozaistica i društveno-književna aktivistica s riječkom adresom Željka Horvat Čeč dosad je, uz jednu kolektivnu, objavila po jednu samostalnu knjigu u navedenim rodovima te je jedna od viđenijih sudionica kvarnerske književne scene. ‘Moramo postati konkretni’, njezino premijerno ukoričenje kod velikog izdavača, pokazalo se kao dobro tempirana prilika za nadrastanje lokalnog okvira i ta je prilika – bez obzira na prigovore koji se mogu uputiti na ravni tekstualne izvedbe, koja je često poprilično rutinska – iskorištena sasvim zadovoljavajuće, mjestimice i jako dobro.
Pedeset pet kraćih pjesama raspoređeno je u devet odjeljaka (usredotočenih na aktualni obiteljski život, odrastanje i djetinjstvo, putovanja, starost i bolest…), dok se zadnji sastoji od samo jedne pjesme, naslovljene ‘Moramo’. Prvi i eponimni otvoreno je programatski, a sukus knjige dade se lijepo opredmetiti zaključnim stihovima uvodne pjesme: Morat ćemo tražiti od gatare / dobitak na lotu ili ubojstvo političara. / Moramo postati konkretni, zadnji od kojih se, upućujući na zaokruženu, cirkularnu strukturu, ponavlja također kao početni i završni stih one posljednje. Ista predstavlja neku vrstu rekapitulacije, repetitivne točke na i koja neodređeni sastavni veznik pretvara u odlučni, naslovni imperativni uskličnik.
Interpunkcija je inače uglavnom svedena na minimum ili posve izostaje, kao i velika početna slova, kućne pjesničke stilske figure poput metafore ili poredbe potisnute su u drugi plan da bi ustupile mjesto dosjetci, ironiji, metonimiji i narativnome obratu. Ekonomična i ponešto rudimentarna stihovna izvedba čini se svjesno uklanja bilo kakvu zvučno-ritmičku akrobatiku na račun semantičke i idejne ravni: riječ je o nekoj vrsti pjesničke anatomije. Sastavci su najčešće pripovjednom logikom sročeni oko svakodnevnih situacija iz života lirske protagonistice, koja se, koliko to ontološka barijera dopušta, u okviru ove u korijenu ipak prije svega konfesionalne poetike dade identificirati s autoricom; javljaju se kao maleni naizgled ležerno, pa i ovlaš režirani igrokazi iz privatne i javne sfere, koje dobro osmišljena poanta povratnom spregom usustavljuje u jedinstvo pjesme. U pjesmama gdje ovaj postupak funkcionira manje uspješno, javlja se problem ‘rasutog tereta’, nemogućnosti da se pjesmi pripiše nadindividualni smisao, te one ostaju na razini skica ili ‘konkretno-apstraktnih’ krokija.
Horvat Čeč najčešće uspijeva biti pjesnički učinkovito duhovita, u smislu onog engleskoga Witt, te time unosi dobrodošlu dinamiku u domaće pjesničko polje, od adekvatno instrumentaliziranog humora većim dijelom odavno cijepljeno. Autorica, opravdavajući naslov i okvir knjige, ne bježi od eksplicitne kritičke refleksije dnevnopolitičkih tema, od kamenovanja Povorke ponosa u Splitu, preko sudbine na cestu šutnutih radnika 3. maja, do institucionaliziranog obiteljskog ili crkvenog nasilja nad djecom. Slobodna, neuvijena seksualnost u hrvatskom pjesništvu i 2015. godine nekim čudom (iako, u svjetlu opće i intenzivne kontrarevolucije s kojom smo od osamostaljenja suočeni te snažne neokonzervativne propagande iz tabora Crkve i raznoraznih kriptofašističkih ‘udruženja građana’, čuđenju ovdje jedva da ima mjesta) također djeluje hrabro i progresivno. Ukoliko volite direktno, kratko&jasno, u pitanju je svakako nešto za vas.
