>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Pustošenje Evrope

Od svih stanara, posjednika, vlasnika zamka u Gottliebenu meni bi najdraže bilo da sam mogao upoznati Wilhelma Muehlona, čovjeka koji je trinaest godina hodio kuda i sam hodim ove jeseni, a bio je proglašen narodnim neprijateljem od zločinaca koji su vodili dva najstrašnija rata u povijesti

Javljam da sam u Gottliebenu sanjao Wilhelma Muehlona. Evo kako: on promiče kroz granje guste ograde ovdašnjeg zamka, ja stojim s one strane seoskog potoka i nastojim da ga umotrim. U jednom trenu me on spazi kroz granje i pita nešto kao, šta hvataš zjale oko moje kuće. Ja izgubio glas, on kaže, aha došao si sa dva uha i dva oka do moje kuće, a usta si zaboravio kod svoje. I još kaže, znam ja takvih dosta, takvi su me i nagnali da dođem iza ove ograde, takvi koji ne govore već traže da govorim ja. Tu ja pokušam da mu išta kažem rukama i nogama, on me ravnodušno gleda i kaže razumio sam sve šta hoćeš od mene, ali to dobiti nećeš. Probudim se, tri i petnaest, glava znojava ramena mi znojava, noću se znojim i bez Muehlona, ali to bude pred jutro, noćas sam poranio. Okrenem se na drugu stranu, pa opet na prvu, neće na oči mi san.

Vidim sad, i čujem odasvud kako mi se dobacuje: dobro, čuli smo šta si to sanjao, no de ti lijepo reci ko ti je taj Muehlon. Takav zahtjev od čitaoca ovih novina posve je opravdan. Opravdan bi bio i za čitaoce i njemačkih i švajcarskih novina. Jer je Muehlon danas jedva poznat. Ne bih ni ja za njega znao da me nije zanimalo ko je sve bio vlasnik, stanar, stanovnik zamka u Gottliebenu, zamka koji mi je u najbližem susjedstvu bio nekoliko puta po mjesec i dva, a i sad mi je to, evo već mjesec dana. Taj je Muehlon bio vlasnik toga zamka i njegovih dvaju tornjeva čiji su zidovi debeli, a krovovi na njima visoki. U toj tvrđi živio je Muehlon cijelih 13 godina, od 1926. do 1939. A u san mi je došao u kući koja je stotinjak metara udaljena od zapadnog tornja. Da sanjam nekoga koga nikad nisam vidio, nije mi baš česta stvar. Nije čak ni rijetka, manje je no rijetka. Eto, ima skoro četrdeset godina kako se posvećeno i, već prema tome koliko mi sposobnosti dosežu, da kažem podrobno bavim stihovima rimskog pjesnika Ovidija, ali Ovidija nikada nisam sanjao. Nisam ni Goethea, ni Montalea, ni Giorgia Orellija. Dobro, njih nikada nisam vidio, ali sam viđao i dobro znao Vaska Popu, pa ga nisam nikada sreo u snu. Ni Nichitu Staneskua nisam sanjao, a znao sam ga. A volio bih da ih sanjam, pa koštalo šta koštalo. Kažu da ima ljudi koji umiju da izazovu nekoga da im dođe na san. Pokušavao, nije me htjelo. I tako dalje, broj zavoja i skrovišta oniričkoga orka neprebrojiv je.

Zamak u selu Gottliebenu, o kojem sam javio u prošlom broju ovoga lista, nekome je bio tamnica, nekom vojni cilj, nekome kuća, kako kad. Nesuđeni papa Baldassarre Cossa tamnovao je u njemu, zid u zid s Janom Husom, u proljeće 1415, on koji je prije koncila istome Husu jamčio svu zaštitu. U njemu je, za vrijeme tridesetogodišnjeg rata, preko tri sedmice bila komanda švedskog generalia Horna, odakle je rukovodio opsadom Konstanza. U njemu je živio i princ Louis Napoleon, kasniji car Napoleon III, koji je zamak pregrađivao i dograđivao, i nasuo zemlju u njegov ribnjak. Zatvor, zamak, dvorac, kako kad.

Od svih stanara, posjednika, vlasnika zamka u Gottliebenu meni bi najdraže bilo da sam mogao upoznati Wilhelma Muehlona. A to se nije moglo ni dogoditi osim kao slučaj koji se u gramatici zove hipotetička irealnost. Ili kao dar oniričkoga vladara Morfeja. Muehlon je umro prije no što sam se ja rodio. Zamak u Gottliebenu on je kupio novcem koji je zaradio kao sekretar pa onda i direktor u velikoj industrijskoj firmi Krupp, a ova se bavila i proizvodnjom oružja. Johann Wilhelm Muehlon, tako mu je puno ime, bio je u Kruppu skoro sedam godina, od početka 1908. do kraja 1914. Tada je napustio firmu, na svoj zahtjev i po svojoj želji. Iz moralnih razloga. Uvidio je da njegova firma podržava rat. I da podržava Austro-Ugarsku ratnu politiku, a da više od svega njegova wilhelminska Njemačka podržava ratnu politiku Beča. Kad je to uvidio, digao je ruke od Kruppa. Iza toga odustajanja stoji višemjesečno praćenje javnih i tajnih pregovora između Berlina i Beča. Muehlon će o tome sastaviti jedan važan dokument pod naslovom ‘Memorandum’, u kojem iznosi svoja zapažanja o julskoj krizi 1914, kao i izvještaj o dvama savjetovanjima koje je, sredinom jula, u svojstvu direktora Kruppa imao sa Helfferichom, tadašnjim šefom Deutsche Bank. Tu je taj šef kazivao Muehlonu kako je suzdržanost velike banke prema većim transakcijama motivirana njegovim, bankarevim, saznanjima o predstojećem ultimatumu Austrije Srbiji. A Muehlon je razaznao i da su austrijski visoki političari tada bili u Berlinu, ta da ih je ondje car Wilhelm Drugi ohrabrio da krenu oštro u ono što su naumili. I da je onda sam Muehlon potvrdio riječi Helfferichove: i sam je, u svojstvu privatnog sekretara rukovodioca vojne industrije, bio kod cara tih dana i iz carevih usta čuo kako će on sam, car Wilhelm Drugi, objaviti rat, ako Rusija proglasi mobilizaciju. Cijelu tu njemačku podršku Muehlon je primio s velikim gnušanjem, a lakomisleni ulazak njegove zemlje u veliki rat smatrao je sumanutim. To će se odmah i potvrditi porazom u bici kod Marne, septembra 1914. Krajem godine Muehlon, na svoj zahtjev, napušta mjesto rukovodećeg čovjeka za trgovinu koncerna Krupp i biva raspoređen u diplomatsku službu Rajha kao komesar za balkanske zemlje, Rumuniju i Bugarsku. Otada počinje njegovo udaljavanje od njemačke politike, koje će se dovršiti 1917. Godine 1916. odlazi u Švajcarsku, a godinu kasnije objavljuje svoj spis ‘Memorandum’, namijenjen kao materijal za članove Bundestaga. Taj spis mu donosi velike nevolje, a vicekancelar Payer će ga ocrniti kao nervno bolesnoga fantastu.

Ali će glavno tek doći. Godine 1918. u Zürichu izlazi knjiga Muehlonovih dnevničkih bilješki o ratu, koje je vodio od prvih dana avgusta do polovine novembra 1914. Knjiga ima naslov ‘Pustošenje Evrope’ (Die Verheerung Europas) i odmah će izvan Njemačke dobiti status krunskog dokaza za njemačku krivicu što je izbio Prvi svjetski rat. Teške osude njemačke i austrijske politike učinile su ga uzorom za moralno samoočišćenje putem priznanja krivice za rat. Takvi stavovi su mu u Njemačkoj donijeli status izdajnika domovine koji će ga pratiti do smrti. Difamiranja Muehlona će se pojačati s dolaskom nacista na vlast: Völkischer Beobachter, partijski organ Hitlerove partije će 1933. objaviti: ‘Ko je bio Muehlon? Nitkov, koji je izdao svoj narod!’, a četiri godine kasnije jedan sudija zemaljskog suda je objavio: ‘Muehlon je svakako najveći i najpodmukliji državni izdajnik, koji je ikada rođen na njemačkom tlu.’

Za trinaest godina koje je proživio u zamku Gottlieben Muehlon je poštom dobivao nebrojene prijetnje. Od Trećega Rajha ga je dijelilo samo pedesetak metara širokog švajcarskog dijela toka Jezerske Rajne, te se odatle morao skloniti. Otišao je u Klosters, kanton Bern. Ondje je poživio do smrti 1944, u 66. godini. Tek prije četvrt stoljeća su objavljene njegove dnevničke bilješke o Drugom svjetskom ratu, u razdoblju od 1940. do 1944, mnogo obimnije od onoga o prvom, preko 1200 stranica. Ta dragocjena knjiga sadrži i ovu bilješku: ‘Bilo da pomremo bezimeni bilo osramoćeni, onaj što umre kao protivnik Hitlera, ne skončava kao pas, već kao čovjek.’

Rado bih bio upoznao čovjeka koji je trinaest godina hodio kuda i sam hodim ove jeseni, a bio je proglašen narodnim neprijateljem od zločinaca koji su vodili dva najstrašnija rata u povijesti. Takvoga se čovjeka uvijek teško moglo naći u ovom svijetu otrovanom nacionalizmom i slijepim domoljubljem. Nisam ga mogao upoznati, kad nisam eto nisam. Ali sam ga sanjao, i evo me taj san drži. Pa javljam to u ovoj neobičnoj rubrici. Nisam mogao da ne javim.

1/2