>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Put u Jajce

Vojničko pješačenje kroz Bosnu, Hrvatsku i Sloveniju danas mi je draga uspomena. Ne samo zbog Puškinovog stiha kako sve što mine biva lijepo, već i stoga što bez te uspomene, između drugih stvari, vjerovatno nikad ne bih dobio vremena da pročitam dnevnik Edvarda Kocbeka o putu u Jajce. A taj mi se dnevnik ugnijezdio u srcu

Bio sam u Pisarovini, drugi put u životu. Otišao sam sa svojim sinom Zenom, golmanom NK Sloga iz Orešja, koji je ondje igrao prvenstvenu utakmicu protiv domaće Jamnice. Dvadesetak navijača Sloge je pratilo utakmicu sjedeći ili stojeći na zelenoj padini pod velikim četvorokrakim orahom (Orešje, jasno), domaći nisu bili brojniji, a stajali su dvadesetak metara dalje od gostujućih, na istoj padini nad igralištem, inače jako zgodnoj za gledanje utakmice. Na toj padini su i dva reda sjedala, i ona su zgodno postavljena. I Orešani su pobijedili, 3:1. Ja sam pobjedu primio kao dar meni. Evo kako.

Prvi put sam bio u Pisarovini posljednje sedmice jula 1979. godine. Kao vojnik JNA, na neobičnom i teškom (dobrovoljnom!) maršu od Postojne do Jajca i natrag od Jajca do Ljubljane. U Pisarovinu smo došli noću oko dva, moglo je to biti 26. jula, na povratku iz Jajca. Došli smo poslije tri sata hoda po mraku, krenuli od Zdenčine. Kuda smo išli, ja to ne znam, nisam ni onda znao, ali znam da smo stigli u Pisarovinu i na nogometnom igralištu sastavili šatore od šatorskih krila. To igralište je danas pomoćno igralište nogometnog kluba Jamnica. Novo je napravljeno uz staro, tako da je južni gol novoga nekoliko metara od sjevernoga gola staroga. Prije trideset i devet godina sam se na tom igralištu probudio u jednom od tijesnih šatora za po tri vojnika. Šatora smo načinili tri, a vojnika nas je bilo ukupno dvanaest, iz raznih kasarni u Sloveniji. Trojica su te noći bila na poštedi zbog žuljeva od pješačenja, pa su išli intendantskim kamionom.

Sjećam se da je, kad smo izjutra iz šatora provirili, na padini iznad igrališta bio neki sajam, kupovalo se i prodavalo. Mi vojnici smo se zabavili uklanjanjem šatora i pripremanjem za daljnje pješačenje prema Ljubljani. Kad smo već bili gotovi, javljeno nam je da ćemo malo sačekati, jer će nam tu stići delegacija omladine iz Jastrebarskog i još isto takva iz Žumberka. Sjeo sam pod jednu široku krošnju i čitao Kocbekov dnevnik s puta u Jajce 1943, na zasjedanje AVNOJ-a. Slovenačko izdanje s naslovom ‘Slovensko poslanstvo’ imala je biblioteka vojničkog kluba, pa sam knjigu ponio na put. Neko od vojnika, međutim, imao je tu knjigu tek izišlu u Zagrebu u prevodu Ivana Brajdića. Mi smo išli ‘stazama slovenačkih vijećnika AVNOJ-a’, ali nismo išli kuda su i oni išli. Svejedno, Kocbekova knjiga je meni bila čudesno štivo. I danas mi je. Pod tom krošnjom uz rub igrališta u Pisarovini čitao sam svjedočenje Kocbekovo o tome kako Oskar Danon priča svoje zgode sa Nazorom. Danon je bio određen da bude Nazoru pratilac, a Nazor je Danona smatrao Ciganinom i prilijepio mu nadimak Cigo. Dakle, pod tom krošnjom, naiđem na mjesto gdje Kocbek piše kako je Danon morao ugađati Nazorovoj ganljivi muhavosti! Šta je ‘ganljiva muhavost’, pitam se, ali nema nikoga da mi kaže. A Škerlj-Aleksić-Latkovićev Slovenačko-srpskohrvatski rječnik ostao mi u Ljubljani. A moje znanje slovenačkog bilo je nedostatno, do tada sam na slovenščini bio pročitao samo knjigu Kajetana Koviča ‘Tekma’. Nakon sat vremena, kad sam se već u sebi ismijao na Danonovo svjedočenje kako je Nazoru i u najvećoj opasnosti bilo preče da napiše ljubavnu pjesmu nego da sačuva živu glavu, pa kako mu je, da bi ga trgnuo iz toga stanja, morao pjevati marseljezu, došla je delegacija omladine iz Žumberka. Jedna djevojka mi je rekla da je ‘ganljiva muhavost’ na slovenačkom ono što je kod nas ‘šašava ćaknutost’. Poslije sam, u Brajdićevu prevodu našao da je to ‘dirljiva mušičavost’.

To mi je, od svih zbivanja i bivanja na igralištu u Pisarovini bilo ostalo u sjećanju. A silu drugih stvari s toga marša zaboravio sam, mnogo više no što sam upamtio. Dionice koje smo pješačili pamtim jako oskudno, neke su mi posve iščiljele. Ne sjećam se ni imena svih vojnika s kojima sam proveo pet punih sedmica, jednu na pripremama i medicinskim pregledima u Postojni, a četiri na maršu. Sjećam se prezimena samo trojice: Antića, golmana Morave iz Ćuprije, nekog Šišića, koji je igrao malo za OFK Beograd i jednog visokog Pivljanina Simunovića, koga sam znao iz studentskog doma na Zvezdari. Imena i prezimena se sjećam samo jednog, to je Islam Selmanović, sadašnji direktor Tehničke škole u Tutinu. On mi je, neki dan sam ga pronašao, kazao ime i prezime još jednoga s našega marša, Ante Mićanovića. Uz mene, to je šest ljudi. Koji su bili drugi, ne sjećam se, ne sjeća ih se ni Selmanović. Ljudi, vi koji ste bili s nama na tom maršu, dajte, ako ovo pročitate, javite se! Da se negdje okupimo, da skrpimo cjelinu od ovih krnjadaka sjećanja. Znate i sami kako nam se onda sve činilo nezaboravno i neizbrisivo: kad nam je oluja u mjestu Jezero kod Jajca digla postavljene šatore, pa smo morali prespavati u školi, kad smo padali u krize od iscrpljenosti, borba sa žuljevima, nesporazumi sa busolom i kartama.

Sjećam se kako smo svratili na česmu u Gornjoj Sanici. Tamo je bilo nekoliko djevojaka, a Islam Selmanović je pitao u čijoj se kući posti ramazan i bi li ga koja primila na iftar. Iftar je u muslimana prvi obrok nakon dana posta. Javila se jedna i povela ga je svojoj kući na iftar. Ramazan je te godine počeo negdje posljednje sedmice jula, a Islam, iako po onoj žegi i onim naporima nije mogao postiti, htio je da prisustvuje bosanskom iftaru. Djevojka koja ga je ljubazno pozvala na iftar bila je hodžina kćerka, kaže Islam kako je bio jako lijepo primljen u hodžinoj kući. Ja sam, za to vrijeme, sa još dvojicom drugova (ne sjećam se koji su bili) tražio gdje bi u Sanici mogla biti kuća roditelja moga druga Atifa Džafića. I našao sam tu dobru kuću i dobre Atifove roditelje, i danas mi je u ustima slast od njihova gostoprimstva. Ali se ne sjećam kako smo i koliko vremena od vođe puta bili dobili dozvolu za takve posjete. Sjećam se spavanja u Lušci Palanci, razgovora u Hašanima, rodnom mjestu Branka Ćopića. I sjećam se jednog starog Ćulibrka iz sela po imenu Osredak, koji je svakom vojniku čuturu napunio šljivovice. Sjećam se i da smo odigrali utakmicu u mjestu Bosanska Otoka između Bužima i Bosanskog Novog, i kako smo se, potom, zamalo podavili u Uni kad smo je onako iscrpljeni pokušali preplivati. I noćnoga marša od Zdenčine za Pisarovinu sjećam se oskudno. Za toga tabananja shvatio sam da se može spavati hodajući. Kad zastraniš u kanal kraj puta, probudiš se. Iskusio sam, i drugi su.

Da me se slučajno (slučajno!) ne bi shvatilo pogrešno: vojničko pješačenje kroz Bosnu, Hrvatsku i Sloveniju danas mi je draga uspomena. Ne samo zbog Puškinovog stiha kako sve što mine biva lijepo, već i stoga što bez te uspomene, između drugih stvari, vjerovatno nikad ne bih dobio vremena da pročitam dnevnik Edvarda Kocbeka o putu u Jajce, ukrašen crtežima i bakrorezima Božidara Jakca. A taj mi se dnevnik ugnijezdio u srcu. I učinio da nakon njega pročitam i druge knjige pjesnikove. I njegove čudesne pjesme!

Dok sam prošle nedjelje gledao rečenu utakmicu u Pisarovini, često su mi oči išle na ono pomoćno igralište, i kad bi god onamo pošle, kao kad se kompjuterskim mišom klikne na ikonu, javljale su mi se slike iz Dnevnika pjesnikova, izišlog u Celju 1964: Tito, blijed i prehlađen, s kabanicom na glavi ulazi u Kulturni dom u Jajcu, s njime i dr. Ivan Ribar, kome usta malko podrhtavaju, zbog svježega bola od gubitka sina Ive Lole; ili Kocbekovo prisjećanje na možebitno svoje porijeklo od bogumila koji su primili islam, zbog čega ga Matej Bor zove Kocbeg, pa mu govori parodirajući stihove iz srpske lirike popušio lulu, poljubio bulu i umro Kocbeg!

A sjećam se dobro kako sam, po izlasku iz vojske, pričao Abdulahu Sidranu o tome maršu. On je tražio da odmah sjednem i napišem sve što sam doživio. Rekao mi je da bi to bio odličan scenario za film. Možda bi bio, da sam ga napisao. Sad kad komade sjećanja kupim pred nezasitnim izješom po imenu Zaborav, ni Pisarovina mi ne može pomoći da ispišem išta više od ovoga.

1/2